Na današnji dan 1961. godine odmah nakon ponoći, u istočnom dijelu Berlina počela je „Akcija ruža“
Bio je to tajni naziv za gradnju objekta koji će u idućim desetljećima postati simbolom hladnoratovske podjele Europe i svijeta.
Prvo su prekinute željezničke trase između zapadnog, savezničkog dijela Berlina i istočnog, sovjetskog dijela, prekopane su ceste i postavljene zapreke. Potom je rano ujutro uz osiguranje istočnonjemačke vojske i policije i praćena zaprepaštenim pogledima Berlinčana počela i gradnja zida.
'Antifašistička zaštita'
Berlinski zid je više od 28 godina, sve do njegovog pada u studenome 1989. dijelio ne samo dva politička svjetonazora nego i mnoge obitelji i ljudske sudbine.
Berlinski zid je sa svojih 155 kilometara oko zapadnog dijela grada neprestano dograđivan i moderniziran pa se iz prvobitnog jednostavnog zida s bodljikavom žicom u pretvorio u sofisticirano postrojenje s nekoliko razina, uključujući kamere i oružje koje je reagiralo na pokret.
Gradnja zida počela je u posvemašnjoj tajnosti, a zid je dobio naziv "antifašistički" jer su vlasti Istočne Njemačke htjele naglasiti kako Zapadna Njemačka nije do kraja denacificirana.
Istočnu Njemačku su u pedesetim godinama 20. stoljeća, kada granica nije bila tako tvrda, napustili milijuni građana kojima je budućnost na Zapadu djelovala primamljivije od socijalističke svakodnevice.
Egzodus se pojačao nakon ustanka protiv sovjetske okupacije 1953. koji je ugušen u krvi. Nedostatak radnika i stručnjaka nije mogla nadomjestiti ni migracija iz bratskih socijalističkih zemalja poput Kube, Mozambika i Vijetnama.
Iako je podignut da to spriječi, i tunelima ispod Berlinskog zida i balonom preko njega nastavilo se bježati se iz zemlje „radnika i seljaka“ iako u neusporedivo manjim brojevima nego prije.
'Zid je potreban - svi bježe!'
Jurij Andropov, sovjetski lider zadužen za odnose s komunističkim i radničkih strankama u socijalističkim zemljama, napisao je 28. kolovoza 1958. o 50 postotnom povećanju broja istočnonjemačke inteligencije među izbjeglicama. Andropov je izvijestio da je došlo do radikalne promjene - dok su istočnonjemački bjegunci ranije odlazili iz ekonomskih razloga, u svjedočenjima novih izbjeglica naznačeno je da su razlozi bili više politički nego materijalni. On je naveo kako je "bijeg inteligencije ušao u posebno kritičnu fazu".
Moskva je situaciju označila "nepodnošljivom" pa su između dva dijela jedne zemlje počele nicati prepreke - ograde od bodljikave žice i slične "fortifikacije". Granica između dva Berlina je, međutim, ostala otvorena ostavši jedinim - i kako se pokazalo, najvažnijim prijelazom Istočnih Nijemaca u slobodu.
Prvih godina ulovljeni bjegunci iz Istočnog u Zapadni Berlin strogo su kažnjavani, no bez fizičkih prepreka odlazak nije bilo moguće zaustaviti. Grad, pak, dugo nije bilo moguće fizički izolirati jer bi to onemogućilo željeznički promet. Tako je Berlin i dalje služio kao rupa za bijeg. To je vremenom prouzročilo strahovit odljev mozgova. Istočnonjemački intelektualci masovno su bježali na Zapad dovevši zemlju u stanje paralize. Odlazili su najbolje obrazovani i najsposobniji. Inženjeri, tehničari, liječnici, učitelji... bili su desetkovani.
- Istočnonjemački režim je već 1952. potpuno zatvorio granicu prema Zapadnoj Njemačkoj, ali granica u Berlinu je ostala otvorena, kao slobodan izlaz za one građane Istočne Njemačke koji su htjeli otići na Zapad. Stotine Istočnih Nijemaca su svakog dana prelazile granicu. Vrhunac se zbio 6. travnja 1961. kada je 2305 ljudi prešlo iz Istočnog u Zapadni Berlin. Većinom su to bili mladi ljudi, pretežno zemljoradnici koji su bježali od kolektivizacije poljoprivrede uvedene u lipnju 1958. Kvalificirani radnici, tek diplomirani studenti i mladi stručnjaci - što je bilo velik gubitak za istočnonjemačku privredu - također su prednjačili u mnoštvu koje je htjelo bolji život u Zapadnoj Njemačkoj. Dvije stotine tisuća Istočnih Nijemaca otišlo je 1960. Po predviđanjima, taj je broj 1961. mogao biti samo veći. Te godine je samo u travnju 30.000 ljudi zauvijek napustilo Istočnu Njemačku. Od uspostave Njemačke Demokratske Republike u listopadu 1949. do kolovoza 1961. tu je zemlju napustilo 2,7 milijuna građana ili 15 posto stanovništva, što je bila rječita osuda socijalističkog režima na Istoku - piše Ian Kershaw u svom djelu Do nade i natrag.
Zapis telefonskog razgovora između Nikite Hruščova i šefa njemačke države Waltera Ulbrichta iz 1. kolovoza 1961. pokazuje da je Hruščov dao inicijativu za gradnju zida . Neki drugi izvori navode da je Hruščov u početku bio oprezan u nakanama oko gradnje zida bojeći se negativne reakcije Zapada. No Ulbricht ga je uvjerio kako će bez te prepreke samo postojanje istočnonjemačke socijalističke države doći pod znak pitanja.
'Pucajte na svakoga tko pokuša prijeći'
Vodstva Njemačke Demokratske Republike i SSSR-a tada su se dogovorila da se između dva Berlina podigne zid koji će fizički spriječiti bjegunce, a one koje se ne odgovori od bijega likvidirati. Bez najave, 1961. godine istočnonjemački vojnici najprije su postavili žičane barijere koje su spriječile kretanje automobila između pojedinih zona grada . Vojnicima je istodobno naređeno da pucaju na sve one koji pokušaju prijeći u drugi sektor. Ta barijera je potom zamijenjena zidom i pojačana minskim poljima. Mnoge obitelji ostale su zauvijek razdvojene.
- Ulbricht je 12. kolovoza naredio da se u ponoć zatvori granica između Istočne Njemačke i Zapadnog Berlina. Sljedećeg dana je duž granice postavljena bodljikava žica koju će ubrzo zamijeniti četiri metra visok zid i preko 150 kilometara dugačak betonski zid, sa stražarskim tornjevima, minskim poljima i policijskim psima. Stražarima je naređeno da pucaju na svakog tko kroči na ničiju zemlju pored zida. Granica između Istočnog i Zapadnog Berlina bila je zapečaćena. Takvom će ostati narednih 28 godina - navodi Kershaw u svom djelu.
Dana 22. kolovoza 1961. godine Udo Siekmann bio je prva žrtva Berlinskog zida.
Istočni Nijemci su koristili najmaštovitije načine bijega - neki su kopali duge tunele ispod zida, drugi su pokušavali prebjeći zmajevima ili balonima čekajući povoljne vjetrove i vrući zrak za balon.
Drugi su se, dok je zid bio u gradnji, pokušavali zaletjeti sportskim automobilima u punoj brzini preko prepreka. Volja za slobodom bila je jača od svih prepreka. Ipak, komunisti su zidom broj iseljenih smanjili s 2,5 milijuna (1949. - 1962.) na 5000 (1962. - 1989).
Prema procjenama, u 28 godina najmanje je 140 ljudi izgubilo život u pokušaju bijega na Zapad.
Sudeći po najnovijim istraživanjima Slobodnog sveučilišta u Berlinu žrtava je bilo više nego dvostruko više - 327.
Berlinski zid srušen je 9. studenog 1989. godine.