Oko 120 tisuća ljudi hodalo je u Koloni sjećanja u Vukovaru gdje su dostojanstveno obilježili 33. obljetnicu stradanja grada u Domovinskom ratu, grada koji je JNA 1991. godine sravnila sa zemljom uz pomoć srbočetničkih postrojbi i u kojem su masakrirali vojnike i civile, ubijali i silovali žene i djecu. Mnogi još traže svoje nestale kako bi ih mogli pokopati i zapaliti im svijeće. Vukovar je tjednima gorio, grad je te 1991. godine držala šačica branitelja. Nije bilo nade, ali itekako je bilo prkosa.
'Ili će se viti il' nas neće biti!'
Pokazala je to i nevjerojatna priča o zastavi i Vodotornju, simbolu Vukovara - Grada heroja. U to vrijeme vodotoranj je sa svojih 50 metara visine i 2200 kubičnih metara rezervoara bio jedna od najviših građevina te vrste u Europi. Gradio se od 1963. do 1968. godine. Srbi su ga pogodili s više od 600 projektila, ali vodotoranj se nije dao. I danas prkosno stoji, obnovljen i otvoren za sve one koji žele izvan njega i unutar njega vidjeti sve rane te ratne 1991. godine. Vodotoranj je postao simbol otpora i stradanja, a zbog hrvatskog barjaka koji se na njemu neprestano vijorio bio je omiljena meta srbočetnika. Tek se kasnije otkrilo kako je hrvatski barjak svaki put osvanuo gore, nakon što bi ga četnici skinuli s granatama.
- Ili će se viti il nas neće biti - govorio je Ivan Ivanika, dijete Mitnice, heroj koji je postavljao hrvatsku zastavu na simbol Vukovara svaki put kad bi ona bila uništena. Imao je samo 23 godine, kad se priključio obrani Vukovara. Mama Ana odgajala ga je sama, sin jedinac bio je čestito dijete, uvijek spreman pomoći, skroman, samozatajan. Odslužio je JNA, zaposlio se, kupio toliko željeni crveni Yugo. No kao i svi mladići njegove dobi tad, preko noći je odrastao. Prije nekoliko godina pričali smo s Filipom Karaulom, posljednjim zapovjednikom obrane Mitnice koji se prisjetio srčanog Ivanike i njegovog suborca Hrvoja Džalta koji su prkosili četnicima, penjali se na Vodotoranj i stavljali hrvatsku zastavu.
Sam se toga dosjetio
- Jedne noći Ivanika je zgrabio hrvatsku zastavu i krenuo stepenicama uz toranj. Nitko ga nije tamo poslao, sam se toga dosjetio. Sjećam se jedne akcije, van je skinuo svoj šljem s glave i dao ga suborcu. ‘Evo ga tebi, ti imaš djecu’, rekao mu je. Uzeli smo ga k sebi u zapovjedništvo - prisjeća se Pilip Karaula tih dana kad je Vukovar bio uništen.
Toranj je bio izrešetan. Od 230 stepenica kojima se penjalo na vrh samo je trećina bila čitava i penjanje njima bilo je kao penjanje uz liticu. No u mladom Ivanu rodila se ideja. Suluda.
- Gore je falilo dosta stepenica, po 10, 12 u redu! Nemam pojma kako se penjao. Ali išao je uvije po noći, u mrklome mraku, jer bateriju nisi smio nositi. Trebalo mu je sat i pol da dođe na vrh. Mlad, lud, postavio bi svaki put taj barjak na vrh Vodotornja - prisjetio se Karaula hrabrih suboraca.
'Sve što su promašili otišlo bi na njihovu stranu'
To je, kako nam je otkrio, izluđivalo četnike.
- To im je bila direktna provokacija, jer su tamo htjeli vidjeti svoju zastavu. Ivan se svaki put penjao i stavljao hrvatski barjak, prkoseći granatama, snajperima i gelerima. Kasnije mu se pridružio i Hrvoje Džalto - dodao je Karaula.
- Neke su uspjele opstati gore nekoliko dana, neke bi odmah bile uništene, ali pucali bi na njih dokle god ih ne bi srušili. Najdraže nam je bilo kad četnici iz obližnjih Negoslavaca pucaju po Vodotornju dalekometnim oružjem. Sve što bi promašili odletjelo bi na njihovu stranu preko Dunava. Ivanu i Džalti s vremenom je postao problem nabaviti zastave. Prikupljali smo ih kod suboraca, po kućama. vi su ih bez problema dali - rekao nam je.
Ivanika je 5. studenog, dok se po tko zna koji put penjao na Vodotoranj, ranjen gelerom u vrat. bolnici ga je idući dan posjetila majka, koja se skrivala u podrumu Šumarije. Rekla je sinu da se čuva, da ne luduje, ali Ivanika je imao svoje putove. Došao je k njoj u sklonište 15. studenog. Pozdravio se s njom uz riječi: “Čuvaj se, povedi o sebi računa i ne daj na sebe”. Izljubila je majka tad svoje dijete, koje je preko noći postalo muškarac. Nije znala da ga vidi posljednji put. Tri dana kasnije doznat će da je Ivan sa suborcem Ivanom Šoljićem preplivao Dunav.
Tražili su dopuštenje da preplivaju Dunav
- Nisu se željeli predati. Tražili su od mene dopuštenje da preplivaju Dunav, da odu u Plavnu, a nakon toga u Mađarsku. Nisam mislio da je to pametna ideja, ali nije bilo ni nemoguće - prisjeća se Karaula. Navodno su im suborci pomogli da si tijela namažu svinjskom mašću, omotaju tankom folijom kako bi izbjegli pothlađivanje, a odjeću spakiraju u crnu vreću. Navodno su se u Dunav spustili pored stare klaonice, a voda ih je odnijela prema Vučedolu. eki kažu kako su ih vidjeli da dolaze do same suprotne obale. Kako su i kad doista stradali, ne zna se. Svjedoka nema. Tijelo Ivana Šoljića izvađeno je kraj Novog Sada, a tijelo Ivana Ivanike u mrežama kraj Iloka. Nije jasno jesu li na njih zapucali ili su se utopili.
Ivanika je pokopan u masovnoj grobnici u Iloku, odakle je 2005. godine ekshumiran i identificiran, a u travnju pokopan na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Sve ove godine, tako i danas, na njegovu grobu vijori mala hrvatska zastava kao spomen na njegovu veliku hrabrost kojom je Vukovarcima iz dana u dan davao nadu. Hrvoje Džalto posljednji se put popeo na Vodotoranj 17. studenog. Predao se kao vojnik, naoružan, u punoj opremi, sa šljemom na glavi, bajunetom o pojasu, ponosno, vojnički. Sutradan, 18. studenog, u 15 sati posljednji hrvatski barjak postavljen na Vodotoranj zamijenjen je jugoslavenskom zastavom.
Karaula i Džalto nakon pada Vukovara prošli su torturu u srbijanskim logorima. Obojica su dočekala povratak u svoj grad, no Džalto je preminuo prije nekoliko godina. Nije uspio dočekati da se ponovno popne na novi i obnovljeni Vodotoranj...