Svaki dan nam je težak, ne znam koji je dan gori. Svakog ponedjeljka idem prvo vidjeti ima li u sandučiću neka ceduljica, je li se netko javio s nekom informacijom. Ja ne mogu pričati kolika je to bol. Ne bih to nikome poželio. Ni najgorem neprijatelju. Da budem iskren, da mi je naći bar dvije kosti da ih pokopam pa da se smirim. Izrekao je to na promociji knjige Nestali 2 u Osijeku hrabri otac Ilija Lovrić 13. rujna 2019. godine. Život je posvetio traganju za nestalim sinom Ivicom koji je imao samo 17. godina kada mu se izgubio svaki trag. Nema događaja vezanog uz nestale u Domovinskom ratu na koji Ilija nije dolazio. Nije mu nikada bio problem iz Slavonije potegnuti u bilo koji kutak Hrvatske i dati svoj doprinos i pečat pronalasku nestalih. Čak i kada je obolio, trudio se biti nazočan svugdje gdje je mogao. Sve do tog ružnog travanjskog dana kada je zauvijek sklopio oči. Pokopan je 29. travnja ove godine na groblju u Antunovcu. Pokopan je bez da je ostvario svoju najveću želju- da napokon pronađe svoga sina.
Bio je među prvim sugovornicima u serijalu Nestali i te 2017. godine opisao nam je sve borbe, razočarenja i nade, silne osjećaje i previranja tijekom godina traženja. Tog 5. listopada 1991., Ivica je došao kući s automatskom puškom. Tata Ilija gledao ga je iznenađeno, širom otvorenih očiju.
- Pa što je to Ivice? Što će to tebi? Pa ti ne znaš ni što je to ni kako se koristi - povikao je tata sinu. Ivica se nije dao smesti. Objasnio je da je to automatska puška i da će mu rukovanje s njom pokazati Darko Kišurek.
- Rekao sam mu da ne može u vojsku, da je premlad i da pojma nema ni o ratovanju ni o puškama. Tada nisam znao da već u džepu ima iskaznicu Hrvatske vojske i da mjesecima u tajnosti stražari po Antunovcu s lovačkom puškom. Tada nisam ni slutio da ga vidim zadnji put. Tražio sam ga da me odveze u Osijek na posao, jer sam imao radnu obvezu. Radio sam na željeznici i taj dan sam morao putovati za Viroviticu. Odvezao me i vratio se u selo. Idući dan prije podne počeo je napad na selo iz Tenja. Tenkovi su došli kroz kukuruze između Silaša i Tenja. Naši su bili na farmi Orlovnjak i kraj 'bricina bunara', koji je bio istureni položaj, na čistini, za odstrel. Baš tu je moj Ivica zadnji put viđen. Navodno je s još jednim pio vode na bunaru, a onda je počelo granatiranje i nastala je bježanija. Navodno je otrčao na farmu, da upozori druge. Tu mu se zapravo gubi svaki trag jer mi kasnije baš nitko nije znao reći što se s Ivicom dalje događalo - prisjeća se tog kobnog dana Ilija Lovrić.
Za napad je saznao poslijepodne. Tad se vratio u selo, a svi njegovi, osim sina, bili su u podrumu.
- Kad mi je žena rekla da su naši dečki napadnuti na Orlovnjaku, da ih se puno nije vratilo, a nema ni Ivice, sledio sam se. Sjeo sam u auto i otišao na Orlovnjak. Počeo sam ga tražiti. Naši na položaju nisu mi dali da otiđem do tog bunara jer su tad tamo bili četnici. Bio sam očajan. Sjedio sam na položaju do jedan sat nakon ponoći. Hodao uokolo. Čekao Ivicu da se vrati. Dečki su se vraćali tijekom noći s raznih strana jer su se pogubili po poljima. Nadao sam se i njemu, ali nije došao. Ni taj dan ni iduće dane - rekao nam je tužno Ilija. Od tog je dana činio sve da dozna gdje mu je sin.
- Zet i ja smo išli na sve razmjene. Trebala je biti jedna razmjena na Bobotskom kanalu nedugo nakon tog napada. Nadao sam se da će tu dovesti Ivicu. No ta razmjena nije bila kakva je trebala biti, jer nisu doveli ljude koje smo mi tražili, nego su otišli u Antin i pohvatali ljude u njihovim kućama. I neka dva policajca iz Đakova. Čekao sam u MUP-u da dovedu ljude s razmjene. Jako sam se razočarao kad sam vidio da nema Ivice - kaže Ilija, koji je tijekom godina dobivao razne informacije o tome gdje mu je sin.
Rekli su mu da su ga neki muškarac i žena vojnim kamiončićem odvezli u školu u Tenju i tamo ga svezali žicom. Potom su ga tjerali da kopa sebi jamu, tamo su ga ubili i zakopali. A kasnije su iskopali njegove kosti i odnijeli dalje. Neki su rekli da je ubijen kraj kanala na Selešu i zakopan u voćnjaku.
- Sva sam ta mjesta obišao s istražiteljima, ali ništa nismo našli. Živio sam u nadi da će se Ivica vratiti, s obzirom na to da je mlad, igrao je nogomet sa Srbima iz Tenja. Mislio sam da će ga netko vidjeti, reći: 'Pa pustite ga, on je mlad, što mi imamo protiv djece?'. On nije imao ni uniformu. Imao je moju željezničku uniformu, plavo odijelo, hlače tregerice i bluzu od željeznice. Ali je imao iskaznicu Garde. Možda ga je to stajalo života, kao i njegova prijatelja Darka Kišureka - rekao je razočarano Ilija. te dodao na kraju:
- Uvijek sam živio u nadi da je živ, kao i njegove sestre i mater. Ali život ide dalje. Nadam se barem da ću naći njegove dvije kosti. Da dokažu da su njegove. Da ga pokopam da imamo gdje zapaliti svijeću za njega - govorio nam je te 2017. goidne Ilija, koji nikada nije mogao, a ni želio sakriti tugu za sinom.