Glavna zvijezda predizborne kampanje koja završava ovoga ponedjeljka, kao uvodni dio poliitčke drame prije ključnog trgovanja mandatima, trebao je biti HDZ, a ispao je Zoran Milanović.

Glavna tema kampanje trebalo je biti HDZ-ovo porobljavanje institucija, njegova korupcija, pogodovanje, transkripti, zapošljavanje, Ivan Turudić, kao i fatalni treći uzastopni mandat, a onda je u kampanji dominiralo predsjednikovo kršenje Ustava u korist jedne političke stranke.

Dan uoči izborne šutnje donosimo pregled kampanje glavnih političkih aktera, analiziramo tko se nametnuo, tko se izgubio, tko je dominirao, a tko parazitirao.

1. Zoran Milanović

Predsjednik Republike vodio je svoju kampanju za predsjednika Vlade. Otkad je lansirao Peđu Grbina natrag u Istru, Milanović se ponašao kao premijer i predsjednik, kandidat i komentator, arbitar i spasitelj, svađalica i pomiritelj, razbijač i ujedinitelj. Sve u jednom, svakome po ukusu. Dok je prije desetak godina slijedio SDP-ovu politiku, sada je prisilio SDP da slijedi njegovu, hm, politiku. Jer to što je Milanović promovirao i zastupao u kampanji nije se moglo nazvati politikom, još manje programom ili idejom. Služio je zapravo kao kugla za razbijanje HDZ-ove vladavine, a s njom i Ustava, Ustavnog suda, demokratskih tradicija, trodiobe vlasti, ideoloških podjela, stranačkih razlika. I Andreja Plenkovića.

Proteklih godina na Pantovčaku predsjednik Milanović uspio je progutati lijevu oporbu, a sada je progutao oporbenu kampanju, ne dopuštajući SDP-u praktički da dođe do riječi. Hvalio se da "izlazi iz zone komfora", ali nije dao ostavku kako bi pokazao da je spreman riskirati sve za spas Hrvatske. Prije četiri godine nije ni izašao na izbore, a sada je postao glavna zvijezda izbora. Parlamentarnih, umjesto predsjedničkih.

Milanoviću je ovo "win-win situacija": ako pobijedi, bit će premijer, ako izgubi, ostat će predsjednik. Koji je već sada odradio dobar dio kampanje za drugi mandat. Još više ako HDZ pobijedi.

2. Oleg Butković

Ni on nije trebao biti zvijezda kampanje. A ispao je veća atrakcija od Andreja Plenkovića (vidi pod: Vili Beroš, izbori 2020.). Trebao je biti žrtveni jarac kojeg će HDZ baciti pod noge Milanoviću da se njime zabavlja dok Plenković vodi afirmativnu kampanju, a onda se Butkoviću (i njegovoj kravici, također) svidjelo izdaleka provocirati šefa države koji je gubio vrijeme na "stajske muhe", umjesto da udara po Plenkoviću. Istodobno, Butković je provokacijama skrenuo pažnju i s vlastitih afera, kao posljednji ministar u Plenkovićevoj vladi kojega još nije zahvatila korupcijska radijacija. 

3. HDZ

Vladajuća stranka pazila je da u ovoj kampanji dodatno ne naljuti i ne isprovocira oporbene birače, kako ih ne bi motivirala da u još većem izađu na izbore u srijedu. I može se reći da je umalo u tome uspjela. Oporba i mediji lansirali su nove afere, ali nakon što su s Inom, HEP-om, Josipom Rimac i Ivanom Turudićem probili sve psihološke granice tolerancije na korupciju, nova otkrića nisu mogla šokirati birače.

No zato se HDZ u kampanji hvalio da je stranka "za sve izazove", osim izazova generiranih u vlastitoj političkoj radionici. Spotovi, poruke, plakati podsjećali su da je sve pozitivno u protekle četiri godine dolazilo od Europske unije, a sve negativno od HDZ-a. 
I dok je HDZ trebao biti u defanzivi, Milanović im je svojim ulaskom u kampanju omogućio da prijeđu u ofenzivu. Govorili su o kršitelju Ustava i naslađivali se činjenicom da SDP nema predsjednika, da se Možemo! praktički odcijepio, a da su Most i Domovinski pokret prethodno koketirali s Milanovićem.

Umjesto da se širi strah od trećeg mandata HDZ-a i nakon što je Plenković u kampanju ušao prestrašen za svoju sudbinu, kampanju je HDZ odvozio prilično suvereno. Osim ako se jednako suvereno ne odveze ravno u provaliju.

4. Rijeke pravde

Kampanja SDP-a kao da je kulminirala na Markovu trgu one subote kad se narod digao protiv imenovanja Ivana Turudića. Nakon toga kampanju je preuzeo Zoran Milanović, već idući prosvjed bio je nezapažena oporbena šetnja, Turudića danas gotovo nitko ne spominje, a Peđa Grbin pretvorio se tek u naratora stranačkih spotova. Kampanja je, dakle, doslovno bila bezlična, jer SDP-ovci nisu vidjeli niti jednog od svojih predsjednika ili premijerskih kandidata, pa i bezimena jer se Milanovića nije smjelo spominjati, dok je kampanja Rijeke pravde poprimila populistički narativ svojstven Mislavu Kolakušiću i antisistemskim kandidatima.

5. Možemo!

Koliko god se Možemo! hvalio da je njegova kampanja na postojanom kursu, toliko je tjednima vrludao. Nakon što su odbili savez sa SDP-om, nudili su "točkastu koaliciju" koja je propala nakon Milanovićeva ulaska u kampanju, pa je Možemo! rekao da ide sam na izbore i da će ostaviti mogućnost da podrži manjinsku Vladu SDP-a i partnera, ali bez desnice - i bez njih - kao da takva kombinacija uopće postoji.

Na koncu, Sandra Benčić postavila se kao brana dolasku desnice na vlast, udarajući time kontru Milanoviću i SDP-u koji odavno pripremaju savez s Domovinskim pokretom i Mostom, čime se Možemo! neizravno okrenuo i protiv dojučerašnjih saveznika.

Na ovim parlamentarnim izborima Možemo! je trebao potvrditi da je prerastao u nacionalnu stranku, da je postao snažna stranka liberalne ljevice, da je promovirao nove ljude i nove stranačke uzdanice. Pa ipak, čini se da se u kampanji oslanjao samo na Sandru Benčić. Koja, nakon svih odlučnih poruka o tome koga će podržati nakon izbora, a koga neće, poručuje da je "u politici sve moguće".

Je li onda moguće da Možemo! bude faktor u formiranju vlade?

6. Domovinski pokret

Trebali su biti faktor koji će odlučiti o novoj vladi. Nije stoga ni čudo što je Ivan Penava u kampanji pokazivao znakove zbunjenosti, što je i sam u par navrata priznao. Na jednoj strani, srce ga vuče prema njegovom HDZ-u, gdje mu smeta liberalni Plenković, a na drugoj, srce ga vuče prema "suverenistu" Milanoviću, premijerskom kandidatu mrskog SDP-a. S kim će se Penava bolje osjećati? Plenković je otkrio da mu ne pada na pamet surađivati s DP-om i Mostom, a SDP-ovi kandidati, poput Borisa Lalovca,  tvrde da nemaju ništa protiv Domovinskog pokreta u Vladi.

Zadnji puta Miroslav Škoro izgorio je na izborima jer je HDZ-u kao uvjet za suradnju postavio zahtjev da Plenković ne bude premijer. Pa se HDZ snašao na drugoj strani. Sada, ako Plenković dobaci preko 60 mandata, možda mu DP neće ni biti potreban. Još gore za njih, možda HDZ-u neće biti potreban ni Ivan Penava, jer bi se na listama stranke koja je "desna frakcija HDZ-a" moglo naći nekih žetončića za formiranje većine.

Penava će stoga morati učiniti sve "ustane" i ne "ostane" u oporbi.

7. Most

Glavni predizborni adut Mosta bila je poruka Nikole Grmoje da su oni otvarali sve afere u Hrvatskoj, da su upravo oni i nitko drugi najveći borci protiv HDZ-ove korupcije. Pa ipak, Grmoja je na terenu poručivao kako će s njima na vlasti postojati samo "muški i ženski rod", a Marija Selak Raspudić i Marin Miletić uspjeli su se posvađati oko pobačaja. Dok je Grmoja repao u spotovima. Također, u kampanji su se više svađali s Domovinskim pokretom, kao konkurencijom desno od HDZ-a, nego sa samim HDZ-om, no više od svega, na ovim izborima vidjet će se hoće li Most, stranka koja je od svog rođenja dvaput osvojila vlast, sada i definitivno prerasti u oporbenu stranku. 

8. Mali partneri, veliki žetončići?

Na ovim izborima svi su protiv HDZ-a. Nakon izbora, mnoge od njih gledat će se kao potencijalne partnere HDZ-a. Manje stranke, liste i kandidati koji se uspiju ugurati u Hrvatski sabor postat će glavni plijen HDZ-a, kao očekivanog relativnog pobjednika, za skupljanje većine od 76 mandata. Što će HDZ-u manje faliti, to će se više okretati manjim strankama poput Fokusa, IDS-a, Republike Damira Vanđelića, Socijaldemokrata i možda ponekog izbornog iznenađenja. Plenkoviću je to lakše nego pregovarati sa strankama desnice ili ljevice. Kao što manji partneri u takvoj trgovini mogu dobiti svoj komad kolača na vlasti. 

Izbori su tek početno dijeljenje karata, prava partija slijedi u srijedu nakon zatvaranja birališta.