Tajni dossier s dvora: Spletke, seks i krvavi lov, opsežna knjiga o usponu i padu Ante Pavelića, napokon je na svim kioscima i u većini knjižara u Hrvatskoj. Donosimo feljton s izvatcima iz knjige
Riječ je o djelu u kojemu su prvi puta objavljeni zatajeni detalji iz Udbina dosjea o Anti Paveliću, koji su više od 70 godina čekali na objavu.O Paveliću isljednicima Udbe govore vojskovođa Slavko Kvaternik, zapovjednik Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) Ante Moškov, šef državne riznice NDH Vladimir Košak, general Ivan Perčević, urednik Hrvatskog naroda Danijel Uvanović, i Pavelićev bliski suradnik Vjekoslav Servatzy.
U ovom feljtonu u šest nastavaka donosimo što je fizičar i znanstvenik te urednik 'Hrvatskog naroda' Danijel Uvanović govorio o Paveliću. Poslije rata Uvanović se sklonio u Rim, gdje je 1947. uhićen, izručen jugoslavenskim vlastima i zatim u Zagrebu osuđen na smrtnu kaznu. Streljan je iste godine u 40. godini života.
On sve vodi, ali u propast
Neronska sklonost koja je i inače dolazila do izražaja, a da bude još sličniji samome Neronu,"NDH" ga je imala i kao „pjesnika"i kao komponistu famozne ustaške "himne", u stvari obične rugobe u svakome smislu. A volio je i knjige. U tu svrhu ja bio dao povaditi iz Sveučilišne biblioteke niz starih hrvatskih izdanja koja je želio čitati onako kako su štampana u prvotisku, jednostavnim pismenima i masivnim uvezima.
Stare je knjige dakle volio, samo ne znam da li ih je biblioteci povratio ili su imale zgode gdjegod propasti... Volio se je pojavljivati i među djecom, no da se s njima slika. Radi propagande, jer inače ne bi bio davao klati nejaku djecu koja nikada nikome nisu ništa nažao učinila.
Htio je da se u novinama objavljuju njegove snimke na kojima će se vidjeti, da su snimljene "naravno" i bez poziranja.To jest da se netko ne sjeti da je to propaganda. Za takove uspjelije slike tražio je da budu objavljivane u svim novinama s odgovarajućim člankom.
Jednaku praksu naučio je od svojih šefova Mussolinija i Hitlera: u klanju i u propagandnom fotografiranju. Od istih svojih šefova imitirao je parolu da on "zna sve", da on "misli za sve",da on „sve vodi" i slično. Osobno je tražio da se te parole ubacuju među retke novinskih vijesti tako da budu što više upadljivije i to se je ponavljalo sve dok i vrapci na krovu nisu govorili da on "vrlo slabo i malo zna", da "ne misli ni na što osim na sebe" i da "sve vodi, ali u propast".
Vjerovao Švabama da imaju neke nove raketne avione
Kad je vidio – ali se nije usudio priznati drugima – da je sve s endehazijom na rubu propasti, onda je počeo vjerovati u čuda koja će se dogoditi. Kad je zadnji put bio kod Hitlera, onda su ga tamo navodno uvjeravali, da Njemačka ima "ono nešto" što će izazvati "prekretnicu u ratu", naravno u korist Njemačke.
Pavelić je mislio da bi to bila i korist endehazije.To su imali biti neki novi raketni avioni, neke nove zrake, nove energije koje će Švabe upotrijebiti i izazvati strašne žrtve prisiljavajući time Saveznike na kapitulaciju.To je Pavelić čekao do zadnjega dana i časa, i on je Švabama vjerovao, goebbelsovskim lažima o "tome nečemu" i na tome izgrađivao stalnost svoje stolice koju je grijao na Markovu trgu u Zagrebu.
Sve su to bile činjenice i zapažanja pristupačna svima, no danas, kad ih gledamo iz veće vremenske perspektive, postaju nam u svojoj unutrašnjoj povezanosti jasnije i kao da posve "prirodno" slijede iz karakternih crta koje se očituju u tome pustolovu. One su bile sigurno u velikoj mjeri poznate njegovim intimnim prijateljima i užim suradnicima, no ni oni se nisu o o tome usuđivali išta lanuti, ali danas je zločinački karakter ovoga čovjeka - u njegovim osnovnim zamislima i provedbama bjelodano jasan kao što je jasna i njegova konsekventna i svestrana machiavelština. Pavelić je bio izmislio i formalno ustanovio niz nadleštava i ustanova čiji su šefovi i nosioci mislili da su ono što se za njih kaže i ono što bi morale biti.
No one to nikada nisu bile, za Pavelića,jer ih je on rabio samo za svoje eksperimente poigravanja s "podjelom vlasti i nadležnosti". Tipična takova ustanova bio je i čitav tzv.ustaški pokret skupa s Glavnim ustaškim stanom.
Oni su tu bili u stvari da se Pavelić s njima izigrava. Ni "pokretu" ni "GUS-u" Pavelić nije dozvoljavao ništa i on je, kad mu se prohtjelo, osobno odlazio u GUS da tamo vrši hapšenja /Mavrek, Šažunić, Šimunić,/ili je GUS sa svima njegovim funkcionerima totalno ignorirao i htio im dati do znanja, da u "NDH" nema ni jedna ustanova ili nadleštvo, nego da je sve i sva samo on osobno i onaj kome on dopusti da vrši dio njegove izvršne moći /Luburić, Boban, Lisak i slični/. Znam, na primjer, da su se činovnici iz GUS-a tužili, da je njihov ured priredio niz opširnih predmeta za "referat" tzv. postrojnika Paveliću, no on se to nije usuđivao ponijeti u "dvor", jer se je bojao da će ga Pavelić skupa sa spisima izbaciti vani.
U bijegu se htio svih svojih ministara otarasit
A uostalom nekada je trebao čekati i po mjesec dana da uopće bude primljen na referat. To su ljudi znali i mogli su zaključivati da su puke marionete, a svejedno su se pravili nekakovih visokih "dužnosnika" i raznih bezglavničkih "doglavnika" i slično.
Navodim ovo kao opću pojavu da se odmjeri stupanj identičnosti cijeloga jednoga režima i svih njegovih čina s odgovornošću jednoga čovjeka koji je bio ne samo njegov reprezentant i na čelu, nego i do kraja odgovorna osoba za sve u glavnom što je režim vršio.. Jednom u govoru što ga je Pavelić bio održao u Sabornici još 1941. ustaškim "dužnosnicima" bio je izrekom rekao, da on osobno odgovara za sve što rade njegovi činovnici.
Htio je time doduše naglasiti koliko će ih on smatrati pred sobom odgovornim za ono što oni rade, ali je i u jednom govoru 1944. izrekom opetovao tu konstataciju naglasivši, da on snosi odgovornost za rad svojih činovnika. Tako je govor bio objavljen i u novinama i sjećam se, da je u Zagrebu tada javno govoreno, da je Pavelić "previše toga preuzeo na svoju dušu" izjavljujući se odgovornim za sva djela režima. Ljudi su njegove riječi uzimali kao retoričke fraze, no one u stvari znače priznavanje jednoga faktičnoga stanja u pogledu odgovornosti, jer taj je čovjek bio stvarno jedini naredbodavac svima tima rasovima i silnicima koji su raspolagali s ljudima i njihovim životima.
Zločinačkom odgovornošću svojom poigravao se je do zadnjega časa, kad je svoju vladu poveo u emigraciju stavljajući "ministrima" do znanja da je sve "u redu" i tako utanačeno i da će sve biti povoljno udešeno za režim u trajanju od najmanje 14 dana.
Međutim, već u Rogaškoj Slatini gospoda ministri su se mogli osvjedočiti, da gospodin Pavelić bježi ispred samih svojih dojučerašnjih "ministara" htijući ih se otarasiti. On je bio dosta sam sebi i nije vidio nego sebe i svoj osigurani položaj za budućnost.
Vladao kao da ga ništa na svijetu ne ugrožava
Častohlepan - misleći da će njegovo ime biti slava povijesti dao je kratko pred rasulo skovati i hrvatske zlatne "ustaške dukate", naravno sa svojin likom, pa ih je dijelio osobito bliskim svojim suradnicima kao "veliku vrijednost" za povijest, a bili su mizerno kovani i nedefinirane legure, tako da izgledaju kao neka falsifikatorska izrađevina priređena na nekoj zakutnoj tavanskoj ilegalnoj kovnici. Ali: on je miran. Lik i natpis nalazi se na zlatnin dukatima i tu će ostati, rezonirao je pustolovni uzurpator.
Inače se je do posljednjega dana bavio, uz ostalo, pravljenjem skica za nove ustaške oficirske uniforme za koje je uvijek pronalazio neke novotarije i mijenjao ih tako često da većinom nikada nitko nije mogao imati i nositi uniformu kakova je propisana i malo je tko umio raspoznavati sve te „činove“ među ustašama i domobranskom vojskom.
Ukratko, vladao je kao da će njegovo pašovanje biti vječno i kao da ga ništa na svijetu ne ugrožava. Međutim, dogodilo se je drukčije i on je izmakao, da bude najveći pustolov i najveći zločinac koji se je jednom bio' domogao sredstava da pustoši nad našim narodima prouzročujući tolike gubitke na njegovom živom tijelu.
Kraj četvrtog nastavka
Knjigu Tajni dossier s dvora: uspon i pad Ante Pavelića možete kupiti na svim kioscima i u knjižarama po cijeni od 99 kuna!