Pavelić me napao zbog tračeva o njemu: 'Tko to tura na ulicu?'

Tajni dossier s dvora: Spletke, seks i krvavi lov, opsežna knjiga o usponu i padu Ante Pavelića, napokon je na svim kioscima i u većini knjižara u Hrvatskoj. Donosimo feljton s izvacima iz knjige

Riječ je o djelu u kojemu su prvi puta objavljeni zatajeni detalji iz Udbina dosjea o Anti Paveliću, koji su više od 70 godina čekali na objavu.O Paveliću isljednicima Udbe govore vojskovođa Slavko Kvaternik, zapovjednik Poglavnikovog tjelesnog zdruga (PTS) Ante Moškov, šef državne riznice NDH Vladimir Košak, general Ivan Perčević, urednik Hrvatskog naroda Danijel Uvanović, i Pavelićev bliski suradnik Vjekoslav Servatzy.

U ovom feljtonu u šest nastavaka donosimo što je fizičar i znanstvenik te urednik 'Hrvatskog naroda' Danijel Uvanović govorio o Paveliću. Poslije rata Uvanović se sklonio u Rim, gdje je 1947. uhićen, izručen jugoslavenskim vlastima i zatim u Zagrebu osuđen na smrtnu kaznu. Streljan je iste godine u 40. godini života.

Danijel Uvanović daje podatke i karakteristike o Anti Paveliću 

Općenito Antu Pavelića nisam nikada prije vidio, nego što se je nakon osovinske okupacije pojavio u Zagrebu sa svojim "povratnicima" iz Italije. Niti za vrijeme same okupacije nisam osobno imao prilike nego samo tri puta biti u njegovoj neposrednoj blizini. To je bilo prvi put, kad sam kao član novinarskoga društva sudjelovao u jednome "primanju" kod njega u toku 1941.godine, zatim drugi put negdje u zimi 1944.godine, kad sam sa svim novinarima bio pozvan da dođem u dvoranu Sabornice. 

I u jednome i u drugome slučaju Pavelić se je bio okomio protiv novinara, jer da ne znadu i da "kvare" hrvatski jezik uvriježenim "beogradskim žargonom" te morem tuđica koje su protivne duhu hrvatskoga jezika i čistome narodnome govoru. Svake te zgode novinari su dobili dojam da je to nekakav čudak koji nema većih briga nego izmišljati kojom riječju treba zamijeniti riječ "elektrika" ili "tramvaj" i slično.

Treći put bio sam kod njega negdje u ljetu godine 1944. kud sam bio pozvan da osobno pristupim u stvari za koju nisam znao s time da je u vezi. Došavši u njegov kabinet ustanovio sam, da se tu nalazim radi toga što me je Ivo Bogdan, tadašnji šef Propagande, bio denuncirao, da sam govorio, kako Pavelić za se "za svaki slučaj ima spreman posebni avion ne aerodromu u Borongaju". 

U stvari, radilo se o tome da sam ja nekoliko dana prije bio rekao Bogdanu, da sam javno u jednoj brijačnici čuo od jednoga avijatičkoga namještenika- šofera govoriti, kako za „Pavelića ima pripremljen avion za svaki slučaj“. 

Spomenuvši mi što je čuo od Bogdana, Pavelić je pitao mene, da mu reknem koji je to izvor koji o njemu širi u javnosti takove verzije. Bio je prisutan i njegov tadanji "ministar dvora"/poglavni župan, mislim da je imao naziv/ general Prebeg, i Pavelić se je okrenuo prema njemu s napomenom koju sam i ja lako mogao čuti:"Pa to se može čuti samo iz moje neposredne okoline! Tko to tura na ulicu, moram jednom ustanoviti! 
"Ja sam mu pak objasnio, kako ne stoji da ja te vijesti širim, nego da sam Bogdanu rekao u njegovome uredu da se o tome "i javno vani govori". Pavelića drugi iskazi od mene nisu zanimali i drugih podataka nije od mene tražio ni, o tome ni o čemu drugom u vezi. 

Najveći terorist koji se uspio popeti na grbaču naroda 

Ja sam međutim kasnije iz jedne vijesti neke savezničke radio stanice – a i iz vijesti koje sam mogao provjeriti u Zagrebu - saznao, da je Pavelić zaista imao za se “za svaki slučaj" pripremljen avion, koji je kasnije uništen jednom diverzantskom akcijom Partizanskih odreda. Inače, kroz ostalo vrijeme okupacije nikada nisam gdjegod došao u prigodu da budem u Pavelićevoj blizini. 

Na ustaškim "paradama" nisam sudjelovao, jer nisam bio nikakav "dužnostnik" niti sam tamo mogao biti, jer sam se istovremeno, bilo u redakciji "Hrvatskoga naroda", a kasnije u novinskoj agenciji "Croatiji", morao brinuti da sa "terena" prikupim sve podatke za izvještaj o tome za novine ili da čekam dok se ishodi Pavelićeva "dozvola" za štampanje svakoga takovoga novinskoga izvještaja. Tako su mi mogle proteći četiri godine fašističke okupacije, a da ja nisam u Zagrebu negdje iz blizine vidio kakovu, bilo čisto vojničku bilo čisto ustašku "paradu". 

Moje poznavanje Pavelića je zato tipično novinarsko-uredsko poznavanje bez nekih osobitih podataka koji bi mogli imati draž osebujnih karakterizacija, ili bi mogli imati dokumentarnoga značaja našim narodnim vlastima u svrhe sudsko-juridičke.

No iznijeti ću neke činjenice koje su kroz to vrijeme prodrle do mene koje mogu biti barem neka okvirna karakterna slika ovoga – kako smo se mogli svi osvjedočiti najvećega teroriste koji se je jednom bio uspio popeti na grbaču naših naroda i to zahvaljujući momentu što je isplivao na površinu kao pijun stranih okupatora. 

Općenita slika, ona javne dokumentacije, može se o Paveliću dobiti iz njegovih govora i javnih čina u toku okupacije o čemu ima dovoljno toga u novinstvu toga razdoblja u "NDH". S druge strane ona slika koja je o njemu propagandno plasirana u "NDH" dana je u raznim člancima i knjigama kojo su za vrijeme okupacije pisali naročito Ivo Bogdan, prof. Danijel Crljen, Dr.Ivo Guberina,Dr.Božo Murgić, a od stranaca fašisti Pavolini, C. Malaparte te donekle u svome "Diario" sam Ciano. 

No sasvim je drukčija prava slika Ante Pavelića koja se dobiva na temelju uočavanja činjenica koje su tek kasnije postale poznate, barem većem krugu poznate,dok je sigurno bilo i prije pojedinaca koji su poznavali pravi karakter Pavelića, ali se nisu usudili i nisu smjeli izaći na javu sa svojim konstatacijama.. 

Prva emigracija 

Za prvu emigraciju Ante Pavelića u Italiji poznato je, da je ona imala različite vanjske znake, tj.u njoj su se odnosili momentalni talijansko-jugoslavenski odnosi i momentane "prijetnje" Rima Beogradu kao slika i prilika. 

U toku prve emigracije Pavelić je bio prethodno neko vrijeme i u Njemačkoj, a kasnije tajno u Italiji i to nekada kao slobodan, a zatim na razne načine ili zatvoren ili interniran ili poluinterni- ran s manjim ili većim kontaktom s ostalim "povratnicima" , koji su živjeli raštrkano u mjestima koja su im propisale talijanske vlasti ili pak u većem broju zajedno na Liparima...

Pavelićeva banda primala je od talijanskih vlasti redovito i toliku plaću da su od nje mogli oskudno, ali ipak kompletno živjeti u mjestu koje im je bilo propisivano. U to doba došli su do izražaja stanoviti "promućurniji" koji su se podigli na "rasove", razne "doglavnike", "vitezove" i slično. Još u emigraciji započeo je teror rasova, a to su bili oni koji su imali neposrednu vezu na Pavelića i njegovu familiju, posebno je pak bio mjerodavan sud Marije Pavelić o tome kakav je tko i kako se ostali imaju prema njemu vladati. Iz emigrantskoga razdoblja ustaša potječe praksa međusobnoga "likvidiranja" na ustaški" način, kako su oni govorili, a to znači ubijanja "da se puno ne čuje". Na taj su način likvidirani i u "NDH neki netom tek stigli "povratnici", no za javnost je to bilo jav1jeno kao ratni čin i dotičnik je dobio tzv "posmrtno odlikovanje" s pravom na "naslov viteza". 

Pavelićevo 'patništvo za narod'

U stvari izvorni "povratnički" ustaški "kodeks" je toliko drastičan, da se sudionici prve emigracije - ukoliko ih uopće ima koji znadu bilo što pripovijedati, jer su nepismeni i neuki - ni danas ne usude puno o svemu tome govoriti. U sadašnjoj drugoj emigraciji nekada se nađe emigranata po logorima koji nađu kojega "povretnika" pa ga pitaju za detalje kako je bilo u "prvoj" emigraciji, no ni jedan od njih ni riječi ne da iz sebe. 
Pavelić je već za vrijeme prve emigracije počeo širiti o sebi neku specijalnu "mistiku" tajanstvenosti i svoga kontemplativnoga nastrojenja, no sve je to bila samo finta. U vili npr. u kojoj je živio interniran kod Siene imao je čak svoju kapelicu, nekoga svoga "duhovnika" i slično. Dao je da zavlada dojam o njegovome "patništvu za narod" i slično. A istovremeno se je strašno pribojavao i poduzimao sve, da ne bi više "došao do izražaja" dr. Branko Jelić koji je nezavisno od njega, izgleda, djelovao u Amerikama. 

U Budakovu romanu "Na vulkanima" samo su malo po strani dodirnuti ti problemi podvojenosti između Pavelića i i slično. Inače, ta njegova totalno izmišljena tzv „ustaška vojska“, to su bili od prije odreda razbojnici koji su izašli iz Jugoslavije ne možda kao kakovi "politički" emigranti, nego kao pojedinci koji su bježali ispred zakona za ordinarna krivična djela iz područja kriminala, a ne političke aktivnosti. 
Ili je pak među njima bilo malo iseljenika-radnika koji su vani bili na poslu ili kao "torbari" pa ih je Pavelić naknadno vrbovao za svoje "Jedinice" i za svoja razna obećanja, koja je ispunjavao, kad je uz fašističke bajunet te prešao sušački most, nakon što su već Švabe sjedili u Zagrebu dijeleći uz šljivovicu sa Slavkom Kvaternikom narodnu imovinu. 

Kraj prvog nastavka

Knjigu Tajni dossier s dvora: uspon i pad Ante Pavelića možete kupiti na svim kioscima i u knjižarama po cijeni od 99 kuna!