Ni nacisti, ni glad, ni smrt, ni 872 dana krvave opsade, nisu uspjeli uništiti Lenjingrad. Na današnji dan 1941. započela je opsada Lenjingrada u kojoj je život izgubilo 800.000 stanovnika što je činilo 40 posto gradske populacije. Oni koji su preživeli bili su hodajuće sjene. Opsada je prekinuta tek u siječnju 1944. nakon što je uzrokovala najviše civilnih žrtava u svjetskoj povijesti.
Hitler: Lenjingradu je suđeno da umre od gladi
Nijemci su grad odsjekli od bilo kakve kopnene veze sa Sovjetskim Savezom. Hitler je naredio da se grad drži pod opsadom i da mu se onemogući svaka opskrba zalihama. Cilj mu je bio slomiti volju branitelja smatrajući to boljim rješenjem za svoju vojsku koja bi inače pretrpjela teške gubitke da je izravno napala dobro utvrđeni grad.
- Hitler je 8. studenog na mitinghu u Munchenu održai govor u kojem je s velikom pompom izjavio: 'Lenjingrad sam podže ruke. On će neminovno pasti ranije ili kasnije. Nitko se iz njega neće izvući, nitko se neće probiti kroz naše linije. Lenjingradu je suđeno da umre od gladi.'
Jedan njemački list objavio je istog dana uvodnik tvrdeći kako će se 'sada Lenjingrad predati bez prolivanja krvi njemačkih vojnika'.
Da bi sačuvali prestiž Trećeg Reicha, čije su vođe u više navrata davale razmetljiva obećanja kako će Lenjingrad pasti do kraja srpnja, pa onda u tijeku kolovoza, pa rujna... fašistički listovi su počeli iznalaziti opravdeanja kako se došlo do boljeg rješenja, do sistematskog uništavanja grada bombardiranjem atriljerije, napadima iz zraka i glađu - piše Branko Kitanović u svojoj knjizi Lenjingradska bitka.
Umiralo se od gladi ili smrzavanja
Zima s 1941. na 1942. godinu, bila je posebno jaka i temperature u Lenjingradu su padale i do -40 stupnjeva Celzija. Smrt od gladi ili smrzavanja nasred ulice tijekom opsade bila je svakodnevica.
- Smrt bi pogađala ljude u različitim situacijama. Na ulici - čovjek bi hodao, pao bi i više se ne bi ustao: u stanu - legao bi spavati i zauvijek zaspao. Život je često prekidan i za radnim stolom ureda. Mrtvi su obično odvoženi bez sanduka, na sanjkama. Dvoje, troje rođaka ili bliskih ljudi vukli bi sanjke po beskonačno dugim ulicama. Često, na izmaku snaga ostavljali bi pokojnika na pola puta, dozvoljavajući vlastim da postupe s tijelom po svom nahođenju. Radnici komunalnih službi i zdravstveni djelatnici svakodnevno su obilazili ulice i sakupljali leševe te ih ubacivali u kamione - opisuje umiranje autor Kitanović u svojoj knjizi.
Sustav bonova za podjelu hrane nije mogao savladati užasnu glad. Samo za Božić 1941. umrlo je 4000 ljudi. Stalno su se smanjivali bonovi za dodjelu namirnica. Najniža točka je dostignuta 20. studenog 1941, kada su vojnici u prvim borbenim redovima dobivali samo 500 grama kruha, radnici 250 grama, a činovnici, djeca i bolesni 125 grama.
Kanibalizam: Roditelji su i djeci davali ljudsko meso
Tijekom opsade počeli pojavljivati i slučajevi kanibalizma, jer su nestajali dijelovi leševa ljudi koji su jednostavno umrli nasred ceste. U policijskim zapisima objavljenim godinama poslije stoji da je dvije tisuće ljudi uhićeno zbog kanibalizma, a 586 ih je pogubljeno jer su ubili svoje žrtve.
Prema povjesničaru Guyu Waltersu, ruski jezik razlikuje dvije vrste kanibalizma - jedan se odnosi na jedenje mesa već umrlog, a drugi se odnosi na ubijanje nekog kako bi se prehranilo njegovim tijelom. Ne samo da su oba tipa bila prisutna u Lenjingradu, već su postojali roditelji koji su svojoj djeci davali ljudsko meso.
U najsmrtonosnijoj blokadi grada u povijesti samo u siječnju 1942. godine umrlo je oko 130.000 ljudi, u svibnju 50.000, u rujnu 7.000 ljudi.
Doslovno umirući od gladi građani su jeli baš sve. Piljevinu, zidne tapete, mačke.. No nisu imali srce pojesti vlastitu mačku pa bi se onda mijenjali sa susjedima za mačke. Zidne tapete su skidali sa zidova i kuhali, a vodu u kojoj su se kuhali su pili. Bila im je dosta hranjiva jer su se nekad zidni tapeti premazivali smjesom jaja i šećera. Pas se nije mogao vidjeti na ulicama grada. Sve su ih pojeli.Glad su utaživali i ricinusovim uljem, vazelinom, glicerinom.
- Negrijani stanovi u Lenjingradu na temperaturi od 40 stupnjeva ispod nule, bili su grobnice za žive....Po stanovima se hodalo lagano i tromo, poput utvara kretale su se ljudske prilike. Mnogi su najčešće ležali, nemoćni za hodanje. Jer, glad je ipak bila neusporedivo podmukliji i opasniji neprijatelj od hladnoće. Prema riječima J.S. Lapina, tadašnjeg studenta, užasno je bilo gledati kako se izgled izgladnjelog čovejka mjenja. Posebno se mjenjao oblik lica. Čovjek je izgledao kao pokretni leš, a leš djeluje jezivo. Jeziva su požutjela lica i ukočen pogled. to nije kao kad čovejka boli ruka ili noga, pa se on silno muči. Ovdje je napudnut cijeli organizam uključujući i čovjekovu psihui. Ljudi su ostajali i bez glasa ili se njegova boja mjenjala te nije bilo lako utvrditi govori li muškarac ili žena- navodi Kitanović u knjizi Lenjingradska bitka.
Stanovništvo je bilo u stalnom strahu od smrti, a najduži zračni napad je trajao čak 13 sati. Tada je u gradu eksplodiralo 2000 bombi.
Glazbenici su umirali od gladi na sceni
Bez obzira na to što vodovod i kanalizacija tijekom Opsade nisu funkcionirali u gradu nije izbila nijedna epidemija. A to najviše treba zahvaliti herojskim zalaganjima predanih lenjingradskih infektologa.
I premda je grad bio pod neprekidnom paljbom i opsadi se nije nazirao kraj u Lenjingradu se nije prestao odvijati i kulturni život. Čak i tijekom prve zime pod opsadom radilo je nekoliko kazališta i knjižnica. Već u ljeto 1942. počele su s radom neke škole i kazališta.
Prvi koncert gradske filharmonije pod opsadom održan je 9. kolovoza 1942. Na njemu je izvedena glasovita Lenjingradska simfonija Dmitrija Šostakoviča, nastala kao simbol otpora fašizmu a koja se često naziva i Herojska simfonija. Ona je postala glazbeni simbol Opsade. Premijerno su ga izveli gladni muzičari koji su umirali svirajući na sceni.
Američki pjevač Billy Joel je napisao pjesmu Lenjingrad, koja govori o opsadi. Pjesma djelomično govori o mladom ruskom dječaku Viktoru, koji je izgubio svog oca u opsadi.
Cesta života ili smrti
Nijemci su okružili grad, blokirajući sve puteve snabdijevanja do Lenjingrada i njegovih predgrađa, osim jedinog koridora preko jezera Ladoge. Kada se površina jezera Ladoge zamrznula, otvorena je Cesta života, prometnica koja je vodila do južnih jezerskih obala, koje je nadzirala sovjetska vlast. Tako je krenula duga kolona kamiona, donoseći hranu i potrepštine u opsjednuti grad i evakuirajući građane na svom povratku. I hrana i prijevoz civila je redovito bio napadan od njemačkog topništva i ratnog zrakoplovstva.
Taj opskrbni koridor Rusi su nazvali "Cesta života", a ona je ubrzo zbog visokog broja umrlih nazvana "Cestom smrti". Ipak, kakva takva opskrba je stizala u Lenjingrad, omogućujući obrambenim snagama Lenjingrada da pružaju otpor nacističkoj vojsci, a civilima pružila nadu u spas. Najteže vrijeme opsade bio je period između prekidanja plovidbe po jezeru Ladoga i njegovog ponovnog zamrzavanja. Tada brodovi više nisu plovili, a kamioni još nisu mogli voziti preko leda.