Otac Dimitri rekao je kako je vrijeme da napustimo Mariupolj. On, majka Svetlana i ja bili smo volonteri u našem gradu. U podrumu sam pakirala hranu koja je dolazila iz restorana i trgovačkih centara. Dijelili su je gladnim stanovnicima jer nama pomoć nije stigla. Otac je davao najviše, pod granatama i bombama kad je bilo ranjenih, vodio ih je u bolnicu. Toliko je sve uništeno da su ranjenike vozili u bolnicu kolicima koja viđamo u trgovačkim centrima. Bolnica je radila bez struje i tople vode, pod napajanjima generatora, opisala je Nika Šurda (17) samo djelić onog što je vidjela i proživjela zadnjih tjedana u opkoljenom gradu.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Pred ovom djevojkom, koja je odlična skakačica u vodu, i to finalistica svjetskih juniorskih prvenstava, bila je blistava budućnost. Jesenas je upisala studij psihologije i dodala mu još jedan, fizičke kulture, a sad je izbjeglica pred ratom. Još ne vjeruje da je na sigurnom, u Zadru. Sudbina njenog oca Dimitrija, poznatog ukrajinskog trenera boksa i uglednog međunarodnog suca, nije poznata.
- Na punktu ga je zaustavila vojska, ruska, i po papirima su shvatili da je bio volonter. Znam da je živ, barem su to zadnje vijesti o njemu. Odveli su ga u zarobljeništvo. Obje strane, i ukrajinska i ruska, nedavno su počele razmjenjivati zarobljene, ali njegovo ime nismo našli na popisu. Vijesti ne stižu, zato sam i dva tjedna s majkom ostala u Ukrajini. Nema koga nismo pitali, zvali. Međutim, još ništa konkretno ne znamo - objašnjava nam ova tinejdžerica koja je preko noći morala odrasti.
Mariupolj je doživio teško razaranje, uništen je do neprepoznatljivosti. Procjenjuje se da je teško oštećeno 90 posto zgrada, ali Šurde ne znaju previše detalja, osim da im stan do sredine ožujka nije bio pogođen, ali su u njemu u krađi bili Čečeni koji su tamo poslani po specijalnoj namjeni. U okruženju je ostalo još više od 100.000 civila.
Broj mrtvih teško je saznati. Ali najblaže procjene govore o najmanje 5000 smrtno stradalih. Grad već četrdeset dana nema struje, tekuće vode ni grijanja.
- Iz grada smo izašle u osobnom automobilu, ali u koji je stalo sedmero ljudi plus mačka. Put do prvog velikoga grada, a to je Zaporožje, trajao je više od 15 sati, a riječ je o udaljenosti od 120 kilometara. Trebalo je proći uski koridor i proći više od pet ruskih punktova, za koje ne znate kako će proći. Ogroman je to stres i pravo je čudo da smo prošli jer mnogi nisu bili te sreće - kaže Svetlana, koja nerado govori o detaljima koje je vidjela na putu, te dodaje da sve to izgleda kao neki užasan film, a zapravo je sve vrlo stvarno.
Stvaran život, susjedi, prijatelji, otac Dimitri i dečko Bogdan... Nije ih vidjela ni čula mjesec dana.
A Nika je, nakon mnogo vremena, u subotu ujutro prvi put napokon skočila u zadarski bazen na Višnjiku...
- Jedva sam dočekala. Naime, to je mjesto na kojemu mogu i moram biti potpuno skoncentrirana, pa mi iz glave odlaze loše misli - govori nam skakačica koja se okitila s nebrojeno mnogo medalja.
No prije nego što je krenula preko granice svoje zemlje, u Lavovu si je dala istetovirati ruku. Kartu svoje zemlje i maleno srce, te oznaka mjesta na kojem je njen voljeni Mariupolj. Iako zahvalna što je konačno na sigurnom, nestrpljiva tinejdžerica sada dan za danom živi kako bi što prije ratno ludilo prestalo i da se konačno vrati tamo gdje joj je srce - svojoj kući.
Nika se samo želi vratiti u svoju domovinu
Nika je na ruku dala tetovirati kartu Ukrajine, a maleno srce postavila je tamo gdje se nalazi njen voljeni Mariupolj. Tetovirala je i riječ ‘home’ što znači dom. Samo se želi vratiti tamo jednoga dana i nastaviti svoj život.