Rosa Parks (42), krojačica u robnoj kući u gradu Montgomeryju u američkoj saveznoj državi Alabama, nepunu godinu dana prije nego je Vrhovni sud podržao odluku da je segregacija u autobusima protuustavna, vraćala se kući s posla. Bio je prosinac 1955. Ušla je u gradski autobus, sjela na sjedalo u petom redu. Bio je to i prvi red sjedala za crnce u, kako su ga zvali, “Colored Section” dijelu autobusa.
Kada se dio za bijelce popunio, vozač je naredio crncima da se ustanu i ustupe mjesto bijelcima. No, Rosa je mirno, ali odlučno odbila taj zahtjev. Pomakla se sa svog mjesta nije.
Trojica crnih putnika su ustala i poslušala zapovijed vozača. Kada je vozač pitao Parks zašto ne ustane, odgovorila je:
- Mislim da ne bih trebala ustati.
Vozač je odmah pozvao policiju koja je protiv Parks podigla optužnicu. Zbog 'građanskog neposluha' Rosa je uhićena i optužena za kršenje segregacijskih zakona. Određena joj je novčana kazna od 14 dolara.
- Kada nam je vozač naredio da ustanemo osjetila sam kako odlučnost prekriva moje tijelo poput pokrivača u zimskoj noći. Ne smiješ osjećati strah zbog stvari koje činiš kada znaš da si u pravu - kazala je nekoliko godina kasnije Rosa Parks prisjećajući se tog trenutka.
Početak borbe za prava crnaca
Zakoni o segregaciji u Montgomeryju bili su vrlo komplicirani. Naime, crnci su kartu morali kupiti kod vozača, potom sići s autobusa i popeti se na stražnjim vratima. Autobus bi nekad i otišao prije nego što bi se oni opet stigli popeti pa su znali ostati na stanici s plaćenim kartama u rukama. Ako je dio za bijelce bio pun, a ušao još jedan bijelac crnac je morao ustupiti mjesto i povući se u zadnji dio autobusa. Također, nikad nije smio sjediti preko puta bjelačkog putnika, s druge strane reda.
Rosa je tim svojim činom izrazila nepokoravanje tadašnjim zakonima i dominaciji bijelaca u SAD-u te je njen slučaj pokrenuo borbu za prava crnaca u cijeloj Americi.
Suđenje Rosi Parks dovelo je do bojkota autobusnog prometa u Montgomeryju, ali i do jednog od najmasovnijih pokreta protiv rasne segregacije kojem je na čelu bio Martin Luther King Junior.
Umjesto busom, crnci su se vozili taksijima u vlasništvu crnaca po cijeni autobusne karte. Odaziv je bio gotovo stopostotan.
Bojkot autobusnog prometa
Osnovali su i Odbor koji se brinuo o bojkotu. Cilj su im bile tri stvari: da prijevoznici jamče pristojnost, da putnici smiju sjedati redoslijedom kojim ulaze u bus i da na linijama koje koriste crnci budu i crni vozači busa.
Bojkot autobusnog prometa u Montgomeryju, u kojem je tada živjelo preko 50 000 Afroamerikanaca, trajao je puna 382 dana
Vrhovni sud SAD-a 13. studenog proglasio je segregaciju u javnim prijevozima neustavnom.
- Ljudi uvijek kažu kako nisam ustala u autobusu jer sam bila umorna, ali to nije istina. Nisam bila umorna fizički, nisam bila umornija nego inače na kraju radnog dana. Ne, tada sam bila umorna jedino od popuštanja - opisala je u svojoj biografiji.
Maltretirali su je i prijetili joj: Morala je odseliti
Ipak, medijska izloženost pretvorila ju je u laku metu, uskoro je dobila otkaz, prijetili su joj i maltretirali je. Ona i suprug bili su prisiljeni odseliti i krenuti ispočetka.
Preselili su u Detroit gdje je afroamerički kongresmen John Conyers zaposlio u svom uredu 1965. godine. U njegovoj administraciji radila je sve do mirovine 1988. godine.
Autobiografiju "Moja priča" koja opisuje njezin život na segregiranom jugu objavila je 1992. godine. Tri godine kasnije objavila je i memoare "Tiha moć". Do kraja života surađivala je s organizacijama za borbu za ljudska prava. Osnovala je i Institut Rosa and Raymond Parks koji je pomagao mladeži Detroita u samorazvoju.
Američki je kongres Rosu Parks proglasio majkom modernog pokreta za ljudska prava. Preminula je 2005. godine, u dobi od 92 godine u svom stanu u Detroitu. Njezino tijelo je položeno na odar u crkvi u Montgomeryju .
Nakon komemoracije njezin lijes prebačen je u grad Washington autobusom nalik na onaj u kojem je svojevremeno odbila ustupiti svoje mjesto bijelcu.