Supruga sam zadnji put vidjela 18. kolovoza 1991. godine rano ujutro. Odlazio je na posao. Pamtim da mi je rekao: 'Ako me dugo ne bude, reci kumu gdje sam sakrio improvizirane bombe od konzervi, neka to odnese'. Dan kasnije išla sam u policijsku stanicu u Daruvar i tamo su mi rekli da su ga zarobili srpski policajci s kojima je radio, tihim glasom govorila nam je Ruža Rambousek (56) iz Sirača kraj Daruvara 2018. godine.
Supruga Damira poznavala je cijeli život. Živjeli su u istom selu, išli u istu školu, zaljubili se 1981. godine i vjenčali godinu kasnije. Dobili su sina Davora i kćer Martinu. Damir je radio u šumariji, podizali su djecu i 1988. godine počeli graditi kuću. A tad je pitomi Sirač počeo mirisati na rat.
- Situacija prije rata bila je grozna. Napetost se mogla rezati nožem, a mi smo bili okruženi srpskim stanovništvom. Jednog dana, početkom 1991. godine, suprug mi je došao s posla nesretan i ljut. Ispričao mi je da su pod pauzom sjedili uz vatru i jeli, a tad je jedan od radnika, pravoslavac, izvadio pištolj i prijetio da će ih pobiti. Suprug mi je tad rekao da će postati policajac. Prijavio se u svibnju, završio obuku i u kolovozu je nestao - lomeći prste prisjeća se Ruža. U trenutku nestanka suprug joj je imao 31 godinu, ona 29, sin Davor nepunih devet, a kći Martina šest godina.
- Najteže mi je bilo reći to djeci. Što da im kažem? Mali su, a dovoljno su veliki. Sakupila sam snage i rekla da će se tata vratiti kad bude razmjena. Prošle su silne godine dok, kao i ja, nisu prihvatili da ga nema. Srce mi se steglo kad mi je kći s 12 godina plakala u autu dok smo se vozile prema Daruvaru. Pitala sam je što joj je, a ona mi odgovorila: 'Mama, molim te nemoj nikome reći, ali ja se više ne sjećam kako je moj tata izgledao'. S grčem sam joj objašnjavala kako je to normalno, kako se ni ja ne mogu sjetiti lica njezina oca. Smirila sam je riječima kako je bitno da imamo njegove slike po kojima ga možemo pamtiti. Taj trenutak mi je možda bio najteži. Da se ne lažemo, plakala sam i ja. Poskrivećki, da me djeca ne vide. Isplakala bih se i gurala dalje - priznaje nam Ruža.
Nestalog supruga tražila je posvuda. Preko Crvenoga križa, pisala je u logore i zatvore, s ostalim članovima obitelji nestalih odlazila u Vladu i na sastanke. Sve podatke koje su privatnim istragama sakupili slali bi nadležnima.
- Saznala sam da je tu noć, kad su ih odveli, moj muž bio u patroli kraj daruvarske željezničke stanice. Preko puta, u drugoj zgradi, bila je druga patrola, koja se povukla. Do patrole mog muža dotrčao je jedan čovjek i rekao: 'Dečki, bježite, nešto nije u redu'. U međuvremenu su se upalila svjetla, iz vagona su iskočili policajci i počeli pucati. Kako sam čula, zarobljenike, među kojima je bio i moj suprug, doveli su u logor Bijela. Drugi dan ujutro šumom su ih odveli do Grđevice, a nakon nekoliko dana prebacili su ih na Bučje. Od jednog smo svjedoka čuli da su ih vodili na razmjenu 21. rujna, no do te razmjene nije nikada došlo, a gdje je završio, ja to ni danas ne znam - ispričala nam je Ruža, koja je doslovno preko noći ostala sama s dvoje male djece. Pomagali su joj prijatelji, majka i sestre, no ništa nije moglo ublažiti prazninu i bol.
- Nestanak mog supruga značio je totalni preokret u mom životu. Prvih mjeseci i godina osjećala sam se kao da mi je netko odsjekao desnu ruku. Odjednom ostaneš sam, moraš biti tata i mama, zabiti čavao, napisati zadaću... Iako su svi nastojali izvući me iz kuće i pozivali me, uvijek sam se osjećala kao višak, koliko god sam bila dobrodošla. Kad je bila tuga, bila je moja tuga, kad je bila radost, bila je svačija radost. Nada da će se vratiti i pojaviti se na vratima držala me sve dok su bile razmjene. A onda se nada počela gasiti - priznaje Ruža dok u rukama vrti suprugov zlatni lančić s križićem. Kao da kroz njega još osjeća zadnji suprugov cjelov, otkucaje njegova srca, njegov zagrljaj i beskrajnu ljubav kojom je nju i djecu štitio od svih zala.
- Da ga pronađu, znala bih gdje je. A ovako na Bijeloj palim svijeću za godišnjicu, a na Bučju za njegov rođendan i Sve svete. Nažalost, nakon ovoliko vremena ničemu se više ne nadam. Lani su kopali gore u Bijeloj, ali nisu ništa pronašli. Zato molim sve koji nešto znaju, a znaju, da jave gdje je. Ako imaju imalo osjećaja, samo neka kažu. Ja ne mrzim nikoga, ali nastojim ne imati nikakvoga kontakta kad srećem te povratnike. Dignem glavu i prođem. Za mene oni ne postoje i neće postojati sve dok se ne nađe jedan čestiti koji će reći što je bilo - otirući suzu govori Ruža, koja i nakon toliko godina zna sanjati supruga. U snovima je onakav kakav je bio onog jutra kad je odlazio iz kuće u koju se nikad više nije vratio.
- Kad ga sanjam, sretna sam, lijepo mi je. A kad se probudim, onda kažem: ‘Hvala ti što si došao’ - zaključila je Ruža na rastanku.