Na današnji dan prije 43 godine Miroslav Lilić objavio je da je umro drug Tito.
Iz današnje perspektive čini se da je ugledni tv novinar tada objavio jedini fake news u životu – Tito se, već desetljećima, čini puno življi od većine naših državnika, barem ako je suditi prema pristutnosti u medijima.
On je sa svojim ženama, djecom, unucima pa i praunucima – koji su samom činjenicom pripadnosti lozi Brozovih predestinirani za zvjezdani medijski status - hrvatski i jugoslavenski supstitut engleske dinastije, on je legendarni Porfirio Rubiroza, gentleman i playboy, on je zločinac i svetac, on je junak radničke klase i terminator naših naroda i narodnosti, ne baš svih. Srbi ga prilično mrze, Hrvati pola-pola, Bošnjaci ga vole, Makedonci isto. Slovencima je više pozitivan nego negativan, Albancima tako tako.
Čim izgovorite njegovo ime, temperatura poraste. Mnogima se usta zaokruže o osmijeh pun poštovanja, neki se nakostrriješe kao da se pred njima ukazao nečastivi. Zaprepašćujuće je koliko pametnih i knjiških ljudi ne vjeruje da je Tito bio Joža Broz, dječak sa Sutle – njegova je karijera, misle, bila takva da ju je mogao postići samo neki nezakoniti izdanak Windsora ili Habsburga. Glupost je kolosalna, ali je uzela maha. Vinovnik najvećeg pogreba na svijetu, miljenik Istoka i Zapada, čovjek kojemu je Hruščov dolazio na poklonstvo, u Canossu, bio je jedinstvena pojava XX stoljeća.
Chruchil je rođen u dvorcu s 300 soba, njegov je predak porazio francuskog kralja, dok je Tito rođen u potleušici u Hrvatskom Zagorju, kao dječak čuvao krave, pa mu je Nobelova nagrada izmakla samo za jedan glas... To je veće i iznimnkije čudo od međugorskog, samo je neupitno. Josip Broz Tito bio je ono što u Americi zovu self made man; čovjek koji sam sebe stvara, proizodi kao zvijezdu i veličinu. Vječno je bio nasmijan; i u kolu u crnoj Africi, i na prijamu kod britanske kraljice. Jedan slovenski dramatičar napisao je o njemu pronicljiv pamflet pod naslovom „Veseli diktator“, što je, nema sumnje, najprikladniji opis njegova lika koji stane u dvije riječi.
Pa ipak – bez pizdunstva nema veličine; nema nevinog kraljevanja - bio je spreman na zlo. Izdao je ženu; moskovskim inkvizitorima nije prkosno rekao „milosti ne tražim niti bih vam je dao“, protjerao je Nijemce i Talijane što bi, modernim rječnikom rečeno, bilo etničko čišćenje, i to velikih razmjera ako već ne i genocid (mada je u Europi 1945. bilo standardan oblik ponašanja u svim državama koje je Hitler pokorio). Idejne neprijatelje, ustaše i četnike, pobio je ko zečeve pa ga je i Staljin gledao s divljenjem i navodio mlohavim Poljacima kao uzor. Svog rivala, Andriju Hebranga, pod čudnim je okolnostima eliminirao, kao Napoleon vojvodu od Enghienea. Je li ga pekla savjest? Vlatku Velebitu povjerio je da nije trebao strijeljati dva sirota Talijana, kao odmazdu za Radu Končara. O supruzi, Luciji Bauer, šutio je kao grob. Ali, nije ga to ubilo. Jedni ga smatraju genijem, drugi zločincem; treći u njemu vide prvog selebritija regije. Njemu je to svejedno - on ne bi ništa mijenjao. Nema ni razloga.
"U cjelini uzev, ponovo bih birao isti život" reći će Tito Vladi Dedijeru 1952. godine. "Bio je težak, ali sam ga živio radosno." Umro je u krevetu, sretan i poštovan, Boga se nije bojao a ako ga i ima - računao je - već će on s njim stupiti u miroljubivu aktivnu koegzistenciju. (Tko će među današnjim državnicima biti tako ispraćen?)
I poslije Tita Tito, ta formula njegovih sljedbenika, danas je čini jednako istinitom kao i ona Lilićeva vijest – umro je drug Tito. Kad? Prije 43 godine. Pa zašto onda toliko o njemu pričamo?