Povodom 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata donosimo vam specijal o Trećem Reichu i njihovom vođi Adolfu Hitleru, čovjeku koji je započeo najveće krvoproliće u povijesti. Osmi dio specijala donosi priču o masovnim samoubojstvima Nijemaca u svibnju 1945.
U Berlinu, gdje su postojali statistički podaci o samoubojstvima, čak i ako su bili nepotpuni, trend je bio jasno vidljiv. U travnju i svibnju 1945., tijekom bitke za Berlin, 3881 osoba počinilo je samoubojstvo. Sveukupno se 1945.godine u gradu je počinjeno 7057 samoubojstava, a 3996 od njih počinile u žene.
Naime, žene su radije počinile samoubojstvo nego se suočile s vjerojatnošću da će biti silovane. Neke su se poslije ubile. Mnoge bi to učinile samo da su imale s čime.
- Stanovnicima Berlina jasno je da će Rusi uskoro biti u Berlinu i ne vide drugu mogućnost - osim cijanida - kazao je jedan berlinski pastor. Za porast sklonosti samoubojstvu okrivljavao je stravične priče Goebbelsove propagande o ponašanju Sovjeta. To je nedvojbeno bio najutjecajniji čimbenik, piše u svojoj knjizi Kraj autor Ian Kershaw.
Ustrijelio ženu i troje djece pa se objesio
Kako se Crvena armija približavala, ljude u istočnim područjima obuzela je panika. U gradu Demminu koji je imao 15 tisuća ljudi prije rata a koji je u međuvremenu postao doma za mnogobrojne izbjeglice, više od 9000 ljudi, većinom žena, počinulo je samoubojstva tijekom tri dana nakon dolaska Crvene armije 1. svibnja.
- U danima prije dolaska Rusa gradom je zavladao silni strah. Osjećaj prestravljenosti bio je sve veći kako se mogla čuti zastrašujuća buka sovjetskih tenkova koji su se kotrljali prema gradu. Njemački su vojnici pobjegli istog jutra, dižući u zrak mostove preko dvije obližnje rijeke prilikom povlačenja. Bijele plahte visjele su s prozora nudeći predaju, no grupa Hitlerove mladeži pucala je na Sovjete. Jedan je čovjek ustrijelio svoju ženu i troje djece prije nego što je ispucao panzerfaust, a potom se objesio - navodi Kershaw.
Rusi su se u Demminu domogli i skladišta prepunih alkohola. Svatko tko im je pokušao usprotivit najčešće je 'popio' metak.
- Užasnute, žene su bile paralizirane od itekako opravdanog straha da će biti silovane. Pokušavale su se sakriti ili odjenuti u mušku odjeću, no vrlo brzo bi ih pronašli. Mnoge su bile silovane, često više puta. U toj sceni iz Sodome i Gomore(kako se činilo jednom svjedoku) prestravljeni su ljudi u trenutku odlučivali ubiti sebe, a katkad i svoje obitelji na koji god su način mogli - otrovom, vatrenim oružjem, vješanjem ili utapanjem u obližnjim rijekama Peeneu i Tollenseu - objašnjava autor Kershaw.
Žene s djecom u rukama skakale u hladnu rijeku
U jednom slučaju zabilježena je smrt trinaestero članova obitelji. U drugom, majka je odvezala svoje dvoje male djece u kolicima dok ih je njezin šestogodišnjak slijedio na biciklu. Pod velikim hrastom na rubu grada, otrovala je djecu, a potom se pokušala objesiti, no skinuli su je sovjetski vojnici. Rekla je da je vidjela propagandne plakate na kojima se tvrdilo da su Rusi ubijali djecu raskoljujući im glave sjekirama.
- Među stanovništvom je zavladalo nešto slično masovnoj histeriji. Cijele su obitelji kretale prema rijeci, međusobno se vezale te se bacale u hladnu vodu. Mnogi stariji ljudi na taj su si način oduzeli život. Tjednima poslije pronalažena su napuhnuta tijela kako plutaju u rijeci. U nekim slučajevima žene su u panici uzimale djecu za ruke i skakale s njima u rijeku. Jednu djevojčicu, tada u dobi od 11 godina, prilikom bijega iz njihovog doma u plamenu, baka je povukla natrag kada ju je majka iznenada zgrabila i počela vući na obalu rijeke.
'Svi smo mislili da ćemo živi izgorjeti' prisjetila se mnogo godina poslije.
'Nismo se više nadali životu, osjećala sam da je došao kraj svijeta, da je to kraj mog života. Svi u Demminu tako su se osjećali' - navodi autor u svojoj knjizi Kraj.
Divljanje Crvene armije i silno zlostavljanje pokorenog njemačkog naroda tek je postupno dovedeno pod kontrolu sovjetskih vlasti nakon okončanja rata. No u prvim danima svibnja 1945. rat je još uvijek trajao. Baš kao i patnja.
'Nemamo više za što živjeti'
Među nacistima koji su bili na vlasti samoubojstvo se moglo promatrati i prikazivati kao herojsko samožrtvovanje, nedvojbeno bolje od 'kukavičke' kapitulacije. Tako je, naravno, bila prikazana Hitlerova smrt.
- Vojni su zapovjednici, također, smrt od vlastite ruke promatrali kao jedan od srčanih izlaza u odnosu na popuštanje i nuđenje predaje. U ekstremnim slučajevima, poput onog Goebbelsovog, postojalo je uvjerenje da nakon poraza Njemačke ni on ni njegova žena ni djeca nemaju za što živjeti. Njegov život, ustvrdio je Gobbles pred smrt, nema 'više nikakvu vrijednost ako ne može služiti Führeru i biti uz njega'. Njegova je supruga Magda dijelila slično mišljenje opravdavajući tako činjenicu da uzima život sebi i svojoj djeci, s obzirom na to da 'u svijetu koji će nastupiti nakon Führera i nacionalsocijalizma više neće vrijediti živjeti' - ističe Kershaw.
I dok je većina bila spremna riskirati i nestati u bijegu, ili jednostavno ostati gdje je bila te čekati uhićenje, popriličan broj vodećih nacista i vojnih vođa smatrao je da je samoubojstvo jedina mogućnost koju imaju.
Hitlerov tajnik Martin Bormann je pokušao pobjeći iz Berlina, a i ostali najbliži suradnici Himmler, Ley i Göring bili su među onima koji su odlučili okončati svoje živote u savezničkom zarobljeništvu; baš kao i 8 od 41 gaulajtera, 7 od 47 visokih vođa SS-a i policije, 53 od 554 generala kopnene vojske, 14 od 98 generala Luftwaffe te 11 od 53 admirala.