Potpuno mi je svejedno što će moji učenici čitati. Želim ih vratiti knjizi i čitanju (iako mislim da je to gotovo izgubljen rat).
I služim se svim mogućim i nemogućim metodama u postizanju tog cilja (pardon, ishoda), a izbor i naslovi lektirnih djela najmanji su problem na tom putu. Pa umjesto vrištanja zbog lektirnih naslova, predlažem roditeljima neka fino posude iz gradske ili vlastite biblioteke knjigu po svom izboru. I zamole dijete neka pročita knjigu koju toliko žele u lektiri. Čisto za probu. I uvida u situaciju. A i nama će svaka pomoć biti dobrodošla.
Ovo je dio kolumne koju je na portalu nastavnici.org ovih dana napisala nastavnica Tamara Šoić.
Jedan je to od glasova koji su ovih tjedana u 'bitki za lektiru' ostali potpuno zanemareni. A to su glasovi nastavnika, knjižničara, stručnjaka za dječju književnost. Većina nastavnika koji predaju hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama kao najveći problem ističu - nezainteresiranost velikog broja djece za bilo kakvo čitanje.
I to već godinama, bez obzira na to što propisuje trenutačni nastavni program. Kako nam je rekla nastavnica jedne zagrebačke gimnazije, s djecom je važno razgovarati o književnosti, a ne ih natjeravati da pročitaju toliko i toliko lektirnih naslova. Ako im ne objasnite zašto je Gundulićeva Judita važno djelo i pokušate ih uvući u život same knjige, ističe ona, 'džaba ste krečili'. Bolje je neke lektire odraditi i tek kao dijelove koji se čitaju na satu, nego siliti formu i zatvarati oči pred činjenicom da djeca čitaju sve manje i nisu impresionirana velikim riječima.
I dok je zaista dobro što po društvenim mrežama barem jedan tjedan raspravljamo o knjigama, a ne o klincima koji se prebijaju, nije dobro što se opet simbolički spaljuju cijeli popisi veselih, dragih, toplih knjižica koje su obilježile cijele generacije. I sigurno nije dobro što su nastavnici opet izloženi vjetrometini svakodnevne politike, a struka prepuštena najrazličitijim, ne uvijek pametnim mišljenjima.
Jer što će biti nakon nova dva tjedna e-savjetovanja i ankete u školama? Ljubav prema knjizi i priči gradi se uspomenama. Uspomenama na smiješnu djevojčicu koja je u školu išla na konju, na depresivnog klinca koji je pisao urnebesan dnevnik, uspomenama na klince koji su rasli na ulicama našeg grada.