Prije točno sedamdeset godina, u siječnju 1954., donesena je jedna od najvažnijih odluka u povijesti glavnoga grada Hrvatske. Bila je to odluka o preseljenju Zagrebačkog sajma iz centra grada na desnu obalu rijeke Save što će biti tek prvi korak u procesu nastanka potpuno nove urbane cjeline koja će dobiti ime Novi Zagreb. Iza spomenute odluke stajao je tim vizionara, stručnjaka i političara na čelu s tadašnjim prvim čovjekom grada Većeslavom Holjevcem. Direktne posljedice izgradnje Novog Zagreba, ali i ostali potezi koje će vući Holjevac, bit će od epohalnog značaja za Zagreb i cijelu Hrvatsku. Osim što je izgradnjom industrijskih postrojenja i stambenih objekata u savskoj ravnici sačuvao staru gradsku jezgru, Holjevac je svojim rješenjima učinio Zagreb u urbanističkom, ekonomskom, kulturnom i društvenom smislu modernim velegradom. Na početku Holjevčeva mandata u gradu je živjelo 350 tisuća ljudi, a na kraju blizu 500 tisuća.
U tom periodu (1952. - 1963.) Zagreb će učvrstiti poziciju najjačeg industrijskog središta Hrvatske i Jugoslavije. Tijekom tog razdoblja broj radnika u zagrebačkoj industriji porastao je s 40.000 na 110.000, pa su za njihove stambene potrebe izgrađeni i deseci tisuća stanova koji su im prepušteni na korištenje. Ovaj tekst bio bi prekratak da se pobroje svi mostovi, tvornice, kulturni, sportski, zdravstveni, znanstveni i obrazovni objekti koje Zagreb tih godina dobiva. Za uži izbor izdvojio sam ovih nekoliko primjera: grade se postrojenja Organsko-kemijske industrije (OKI) i Termoelektrane - Toplane Zagreb, novi pogoni Plive, Chromosa, Kemike, Zvijezde, Sljemena, Katrana, Prvomajske, “Marijana Badela”, gradi se Tvornica gramofonskih ploča Jugoton i proizvodni pogon Jadran filma, s radom počinje Radio televizija Zagreb, otvoreni su Zrakoplovna luka Zagreb, klizalište na Šalati, zimski bazen i gimnastičke dvorane na Mladosti, te zgrada Filozofskog fakulteta, započinje gradnja Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski”, na vrhu Medvednice podignut je televizijski toranj, pokreće se Biennale suvremene muzike, otvaraju se Zagrebačko dramsko kazalište, Stanica za hitnu pomoć u Draškovićevoj, Imunološki zavod u Rockefellerovoj, izgrađeni su nova Gradska vijećnica, neboder na Trgu Republike, Most slobode itd. Naravno, cijeli taj pothvat bio je djelo velikog tima ljudi, ali je upitno bi li ga bilo bez Vece Holjevca. Ono što je njega oblikovalo, ojačalo i pripremilo za tu funkciju svodilo se na dvije riječi. Holjevac je bio komunist i partizan. A biti komunist i partizan u njegovu je slučaju značilo hrabrost, požrtvovnost, vizionarstvo i stavljanje interesa zajednice ispred privatnog interesa.
Veco Holjevac nije bio jedini koji je i svoj poslijeratni društveni angažman gradio na spomenutim vrijednostima. Npr. modernizacija, urbanizacija i industrijalizacija Sinjske krajine najvećim je dijelom rezultat vizionarstva komunističkog i partizanskog prvaka Vice Buljana, a zbog istih je razloga stanovnike doline Neretve zadužio Holjevčev i Buljanov politički i vojni drug Stanko Parmač. Sličnih primjera bilo je po cijeloj Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Dakle da, komunističko razdoblje u Hrvatskoj (1945. - 1990.) obilježili su poslijeratni obračuni s vojnim i političkim neprijateljima, Goli otok, monopol jedne stranke, ograničavanja ljudskih prava i medijskih sloboda. O tome treba pisati i pričati uvažavajući znanstveno utemeljene činjenice i osobna svjedočanstva. Ali to razdoblje obilježili su i modernizacija, industrijalizacija i urbanizacija, izgradnja cesta, željezničkih pruga i mostova, masovno otvaranje škola, fakulteta, bolnica, domova kulture i sportskih objekata te dodjela stanova onima koji bi si ih teško ili nikako mogli sami priuštiti. I o tome treba pisati i pričati također uvažavajući znanstvena istraživanja i osobna svjedočanstva.
Drugim riječima, isključivost, tendencioznost i crno-bijeli pristup ne pomažu boljem razumijevanju prošlosti. Ali ni sadašnjosti. Jer hrvatsko iskustvo pokazat će da slomom komunizma i uvođenjem demokracije nisu prestala ograničavanja ljudskih prava i medijskih sloboda, monopol (jedne) političke stranke, kao ni obračun s onima koje se proglašavalo nepoželjnima u hrvatskom društvu. Da ne spominjem kako brojni demokratski izabrani političari uporno odbijaju interes zajednice pretpostaviti vlastitom interesu, pri čemu njihovi nezakoniti načini stjecanja imovine često imaju (in)direktnu podršku “pravne” države.
Ili, u duhu svega napisanog, doprinos zajednici brojnih demokratski izabranih hrvatskih domoljuba ne može se ni na koji način usporediti s doprinosom hrvatskih komunista Većeslava Holjevca, Vice Buljana ili Stanka Parmača.