U ponedjeljak se nastavilo suđenje Ivi Sanaderu da je primio 10 milijuna eura mita za prepuštanje upravljačkih prava mađarskom MOL-u. A mi u tri nastavka kroz portret krunskog svjedoka Roberta Ježića donosimo sve detalje operacije, te kako je funkcionirao ortački kapitalizam u Hrvatskoj.
Iako je Ivica Todorić postao sinonim ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj, ipak bi puno bolji primjer bio Robert Ježić. Za razliku od Todorića, uspon i pad Ježića se isključivo veže za razdoblje vladavine Ive Sanadera koji mu je bio glavni oslonac. Drugi je bilo prijateljstvo s nekad moćnim i utjecajnim SDP-ovim ministrom financija Slavkom Linićem.
Ježić se, kako smo već pisali, prometnuo o glavnog svjedoka protiv Ive Sanadera i detaljno je opisao kako se dogovaralo mito od 10 milijuna eura za prepuštanje upravljačkih prava u Ini MOL-u. No, pitanje je koliko će sud prihvatiti njegovo svjedočanstvo kao vjerodostojno, jer prva presuda je pala.
Ali kako je Ježić postao jedan od najmoćnijih poslovnih ljudi u Hrvatskoj? Ono osobno je to pripisao poznanstvima koje je rano stekao kao skiper na jedrilici, no kada se danas pogleda njegov poslovni uspon i pad, jasno je da je politika ta koja mu je davala vjetar u poslovna jedra.
Za vrijeme fakulteta radio kao izbacivač u klubovima
Ježić je rođen 1955. godine u Rijeci u obitelji koja je živjela skromno, ali samo zato jer su im komunisti nacionalizirali imanje, mlin i trgovinu.
Radio je i za vrijeme studija i fizičke poslove, ali je pravo završio. Ježić je bio i izbacivač u noćnim klubovima i snalazio se. Ali ono za što je tvrdio da mu je bilo prijelomno u karijeri osim završenog studija prava je skiperska karijera.
Naučio je više jezika, ali je rekao da mu je jedan poslovni čovjek omogućio da 1983. postane predstavnik njemačke tvrtke, a zatim je dvije godine kasnije postao i predstavnik za Zagreb švicarske tvrtke Philbro. Oni su trgovali i sirovinama za petrokemijsku industriju, što će mladom Ježiću obilježiti daljnji životni put i suradnju s tadašnjim petrokemijskim odjelom Ine. Do demokratskih promjena je već bio i direktor u tvrtki Petraco iz Italije.
A kako je pragmatično razmišljao što se tiče politike, jednom je opisao novinar Viktor Ivančić s kojim je podijelio kako se učlanio u HDZ.
- U osvit prvih demokratskih izbora gospodin Ježić šetao je u društvu prijatelja preko riječkoga korza, pa su obojica odlučili da se iz istih stopa odu učlaniti u HNS. Tada je iz suprotnoga smjera naišao treći poznanik, a kada je saznao što ova dvojica namjeravaju, oštro ih je prekorio: "Jeste li vi ludi? HDZ sigurno dobiva!" I tako su se sva trojica iz istih stopa otišli učlaniti u HDZ – prenio je Ivančić što mu je ispričao Ježić.
Ježić je i kroz stranku i kroz svoju poziciju direktora strane tvrtke koja trguje s Inom bio u kontaktu i sa Franjom Gregurićem koji je u karijeri bio i generalni direktor Ine i premijer, ali i brojnim drugim HDZ-ovcima. No, njegov uspon u Hrvatskoj počinje dvijetisućitih, kada je Slavko Linić u Vladi, a HDZ preuzima Sanader. Dotad se čuvao od očiju javnosti, bio je jedan od direktora iz Švicarske, prezentiran kao uspješni poslovni čovjek s brojnim vezama i utjecajima. Kako je Ježić sam ispričao, Sanadera je "upoznao 2000., a uskoro su se sprijateljili" i povezali. To prijateljstvo će skončati 11 godina kasnije u sudskom procesu, ali u tih 11 godina je Ježić pokazao što znači biti u Hrvatskoj poduzetnik "prijatelj politike".
Ništa nije bila prepreka za njega i njegov prodor.
Njegov kartaški prijatelj Slavko Linić uvijek ga je branio
Ježić se namučio da dođe do dragulja u svojoj kruni, petrokemijske industrije Dioki. Kada je Ina izdvojila petrokemijski biznis iz svog poslovanja, kupili su ga grof Elz i Darko Ostoja preko Dom Holdinga. Ježić ga je htio kupiti, ali je nudio 10 milijuna eura, dok su oni tražili 30 milijuna. Kako je kasnije objavljeno, Sanader je osobno lobirao kod Ostoje da prepuste tvrtku, ali nije išlo.
Slavko Linić, kartaški prijatelj Ježića iz Rijeke i čovjek koji je ga je uvijek branio, bio je tada u Nadzornom odboru Ine. I Ina je počela obustavljati etan koji je ključna sirovina za Dioki, a u Dom holdingu su vjerovali da su se našli pod pritiskom Carine upravo zbog ministra Linića. Na kraju, Dioki kupuje Hypo banka, a točne su se pokazale tadašnje spekulacije da je iza te njihove ponude stajao Robert Ježić.
Većinski udjel u Diokiju je kupljen za 19,5 milijuna eura, a kako je Ježić osigurao taj novac ni danas nije poznato. Veze Hypo banke i Sanadera su već utvrđene u drugom sudskom postupku u kojem je Sanader osuđen za uzimanje provizija, a mala koruška Hypo banka je kasnije postala jedan od većih financijera sumnjivih projekata. Sve je završilo poslovnim krahom i brojnim istragama.
Dioki je imao prihode od preko dvije milijarde kuna godišnje, bio je moćni izvoznik i time je uspon Ježića počeo.
Kako politika, biznis i sport na ovim prostorima idu ruku pod ruku, Ježić je ušao i u NK Rijeku, ali i to je kasnije završilo fijaskom.
Prijatelj Vlade kojem su na usluzi bili i direktori i ministri
No, sa Sanaderovim HDZ-om na vlasti, poslovi Diokija i Ježić su zaista procvjetali. Kako? Kasnije je to isplivalo na suđenjima. Primjerice, bio je dovoljan jedan poziv Sanadera da predsjednik uprave HEP-a, također HDZ-ovac Ivan Mravak odluči da će Diokiju jeftinije prodavati električnu energiju. Optuženi su da su tako oštetili tvrtku minimalno 6,3 milijuna kuna, ali od presude u tom slučaju neće vjerojatno biti ništa. Mravak je preminuo kao krunski svjedok.
Prema drugoj optužnici, druga državna tvrtka, Janaf, trebala je prodati zemljište za naftni terminal Ježiću za 10 milijuna eura nižu procijenjenu cijenu od vrijednosti. Ježić je jednostavno bio prijatelj Vlade kojem su na usluzi po potrebi bili i direktori i ministri.
U drugoj polovici HDZ-ova mandata, Ježić je preuzeo i poslove morskog prijevoza za Inu težak 250 milijuna kuna. Ježić je osnovao tvrtku tri mjeseca prije natječaja, ali je posao svejedno dobio. Brodove je kupio naknadno kreditom. Da je nepojmljivo da netko dobije takav državni posao jer se redom traži iskustvo, oprema i reference. Ali tada je Ježić zamijenio samo drugog HDZ-ovca koji je vodio taj posao. Niti se itko bunio, niti je itko što istraživao, niti je tko, osim novinara, postavljao pitanja o tom poslu.
Ježić je te usluge obilato vraćao. I on je bio tu za HDZ. U prošlom feljtonu smo opisali kako je dogovarao skrivanje traga mita za Sanadera. Ali ispunjavao je i druge prohtjeve. Sanader je bio poznat po svojoj želji za kontrolom medija koji su kritični prema njemu.
Zadarski Hrvatski list nije bio nimalo poznata tiskovina, ali je tadašnjeg premijera kritizirao s desna, pa je kupljen preko prijateljskih tvrtki, a zatim ugašen.
Novi list je smetao moćnom premijeru s lijeva. Pa je ga je Ježić kupio za 15 milijuna eura. Osim toga, kako se kasnije pročulo u novinarskim krugovima, dogovorili su i kupiti perjanice Feral Tribunea, osigurati im plaću, ali samo da ne pišu. Ježić se tada prao da sprema veliki iskorak u medijski biznis, da će imati novi tjednik, ali od toga nije bilo ništa. Pod Ježićem i nakon njega, Novi list je prošao jedne od najtežih dana i jedva se izvukao iz problema, a kao i u drugim slučajevima je utvrđeno izvlačenje novca.
Financirao karijeru Sanaderove kćeri
Bio je tu Ježić za HDZ i kada je trebalo dati 300.000 eura za čuveni BMW za Ivu Sanadera. Ježić je uplatio gotovinu na račun u Njemačkoj, a automobil je stigao HDZ-u. Bilo je smiješno gledati čelnike HDZ-a kako su se tada izvlačili kako su sve kupili automobil, a u konačni su ga i vratili pokušavajući sanirati štetu.
- Htjeli su da to ne bude javno, da uplata dođe iz inozemstva – opisao je Ježić kako su Sanader i tadašnji rizničar Mladen Barišić pokušali prikriti trag novca.
Međutim, kada je trebalo i financirati dečka kćeri Ive Sanadera, Ježić je bio tu i davao novce za njegovu karijeru.
Ovo su samo neke od priča koje su izašle u javnost, a svjedoče o ortačkom kapitalizmu u svom najgorem obliku. No, i nakon pada Sanadera, kada se Ježićevo carstvo raspadalo, on je imao svog drugog aduta: Slavka Linića koji je opet postao ministar financija. Linić se silno trudio pomoći Diokiju, naći im kupce, pa makar to bile i sumnjive tvrtke poput Caliskana zbog kojih je država de facto kroz jamstvo dala pet milijuna eura, a da Dioki nisu spasili.
Danas Ježić ima pogoršano zdravstveno stanje, i ovaj tjedan je trebao biti na operaciji vrata. Kako ni ranije nije bio čovjek koji je volio svjetla javnosti, sada se još dodano povukao. Ali njegovi poslovi i način funkcioniranja države ipak će ostati crnim slovima upisani u povijest ortačkog kapitalizma u Hrvatskoj.