Autor teksta Dr. Boris Podobnik prodekan je i šef dodiplomskog studija Business Analytics na ZŠEM-u te profesor na Građevinskom fakultetu u Rijeci.
Kao i u mnogim drugim državnim institucijama, i u Crvenom križu nađe se divnih ljudi. Na terenu su profesionalci, ali i volonteri koji rade za lokalne organizacije Crvenog križa. Volonteri vjerojatno ni ne znaju za stranačke uhljebe u nacionalnom Crvenom križu.
Sjetimo se samo donedavne potpredsjednice Rimac, koja u životopisu ima i Remetinec, a dok je radila zaposlila je i sestru, istina u drugoj uhljebničkoj instituciji. Zbog netransparentnosti u Crvenom križu i sumnji u kojoj mjeri donacije uopće idu unesrećenima, zbog obnovljenih kuća koje su se urušile jer su neki štedeći na materijalu razliku sebi stavljali u džep, dobri ljudi sve manje vjeruju državnim institucijama, pa se odlučuju da sami pomažu, čovjek čovjeku, bez posredstva države. Zaobilaženje države je možda jedini način da se korumpirana država popravi. Zahtjev za transparentnošću i kritika možda i jesu demontiranje države, ali samo njezina stranačkog uhljebničkog dijela zbog kojih vojni piloti, policajci ili kirurzi imaju manje plaće nego što ih zaslužuju.
Nedavno je naš premijer izjavio kako “neki gledaju državu kao teret, a da nema države tko bi osigurao sredstva za pomoć”. Recimo, tko bi pomogao unesrećenima nakon potresa u Zagrebu i na Banovini da nema države i njezinih institucija? Uistinu, Crveni križ se kao državna institucija pokazao dobrim kad su se zbrinjavali građani u većim mjestima kao što su Sisak i Petrinja, samo tko prati medije vidi da u mnoga sela izvan Petrinje i Gline više pomoći dolazi od strane pojedinaca i privatnih firmi, nego što dolazi od strane države. Usput, čak i kad ovih dana stiže pomoć iz Austrije, Slovenije i Njemačke, to nije uspjeh naše države, jer stranci ne pomažu našu državu, oni pomažu unesrećenim ljudima na Banovini.
Pomoć stiže iz cijele Europe
Samo zašto građani iz cijele Hrvatske, čak i naši ljudi iz Njemačke, Švicarske i Austrije, samoinicijativno dolaze na Banovinu, prelaze zimi dugačak put i pojedinačno pomažu unesrećenim ljudima? Zašto oni kao Šveđani i Danci ne donose pomoć direktno u Crveni križ ili crkvu? Naime, ako čak Dubrovčani osobnim automobilima dolaze na Banovinu kako bi direktno pomogli nesretnoj obitelji s dvanaestero djece, to samo pokazuje kako u Hrvatskoj raste nepovjerenje prema državnim institucijama jer u njima stranke na čelne pozicije postavljaju najčešće nekompetentne stranačke ljude, od kojih neki u životopisu imaju i Remetinec, što ne povećava vjeru u te iste institucije.
Upravo zbog sumnje prema državnim institucijama, Udruga Glas poduzetnika sama je otvorila račun na kojemu su njihovi članovi i pojedinci dragovoljno skupili oko 2,3 milijuna kuna za pomoć unesrećenima jer se državnim institucijama, blago rečeno, ne vjeruje. Zanimljivo, Crveni križ je čak zaprijetio pojedincima što po njima šire dezinformacije o toj instituciji. Samo zašto postoje dezinformacije o Crvenom križu i nisu li tome i sami krivi? Naime, pokazuje li Crveni križ transparentno na što se sve troše donacije građana? Jesu li spremni pokazati baš svaki račun, a ne samo ukupnu brojku po svakoj stavki, kome, koliko i zašto konkretno odlazi pomoć iz donacija? Da želi, ne bi bilo dezinformacija ili bi ih bilo puno manje. Prema Crvenom križu, ta je institucija u prvom tjednu podijelila 287 tona hrane, a donacijama su prikupili oko 38 milijuna kuna. Samo kad nestane povjerenje, ljudi prestanu vjerovati gdje su donacije uistinu završile. I sama Vlada se hvali kako je EU namijenila 700 milijuna eura za pomoć Zagrebu pogođenom potresom, a već je došao prvi predujam. Hoće li nam Vlada pokazati na što i na koga su potrošili taj prvi novac? Upravo tome služi transparentnost, da znamo da netko pomoć nije “slučajno” zadržao za sebe. Ako novoosnovani Stožer i Vlada ne žele transparentno pokazati na što će potrošiti donacije, imamo pravo biti sumnjičavi, pa su onda sami krivi.
Širenje štetnih informacija
Upravo je nepostojanje transparentnosti razlog zašto u medijima imamo razne informacije o tome koliko hrane ili kontejnera ima država, točnije Robne zalihe. Neki mediji govore o 128, drugi pak o 300 ili 350 kontejnera u Robnim zalihama. Da pitate ministre i premijera, vjerojatno ni sami ne bi znali koje su prave brojke. Gdje nema transparentnosti, tu caruju muljaže i lopovluk te zato političari ne vole transparentnost.
Nitko razuman u Hrvatskoj nije protiv države, točnije nekih njezinih institucija, kao što su vojska, policija, i velikog dijela javnog zdravstva i školstva, ali većina građana jesu, a to su ankete pokazale, protiv nepotrebnih institucija, kao što su neke uhljeb agencije ili HGK, koje najviše služe samo za stranačko uhljebljivanje. A političari iz uhljeb stranaka vole izjednačavati vrijedan dio države s njezinim totalno nepotrebnim dijelom, uhljebima, jer uhljebi su stranačka vojska koja uvijek izlazi na izbore.
Samo nisu svi političari isti. Ono što posebno veseli je izjava ministra Medveda kako Hrvatska treba oko 1000 kontejnera za obitelji nastradale u potresu i da će u taj proces nabave biti uključeni i domaći proizvođači, recimo Tehnix. Ali ne treba Banovini samo obnoviti kuće. Da bi taj napaćeni kraj oživio, a godinama umire, premijer i Vlada trebali bi učiniti velike iskorake. Što ne bi recimo stanovnicima Banovine ukinuli ili rapidno smanjili poreze na dohodak, dobit, PDV, jer na Banovini živi oko 50.000 ljudi, a radi se o izrazito siromašnim ljudima pa je njihov doprinos hrvatskom BDP-u vjerojatno minoran, dosta ispod 1%. Ukidanjem ili rapidnim smanjenjem poreza na Banovini bi bez uplitanja države procvali drvna industrija, poljoprivreda i turizam, gdje bi se zaposlili ljudi koji tamo već žive. Samo za očekivati je da bi procvali uskoro i neki poslovi koji zahtijevaju znatno veći nivo obrazovanja, kao što su, recimo, dentalne poliklinike u toplicama u Topuskom, jer niži porezi bi bili i mamac za nove visokoobrazovane stanovnike i iz Hrvatske i izvana.
Demontaža lošeg dijela države
Kad premijer izjavi kako je nekima država teret, a upravo je država ta koja pomaže u velikim nedaćama, neka baš ukidanjem ili rapidnim smanjenjem poreza za ove ljude na Banovini naprave ono što samo država može. Gotovo sam siguran da bi to učinili, recimo, u Estoniji, samo možemo li to očekivati u Hrvatskoj, zemlji s najmanje reformi koja najviše propada? Danas su reforme sinonim za patriotizam jer nepostojanje reformi u svakoj zemlji strašno potiče iseljavanje. Zato su potres, recesija i pandemija vrijeme kao stvoreno za reforme. Mi želimo razmontirati loši dio države, jer zbog stranačkih uhljeba naši neurokirurzi, vojni piloti ili policajci imaju manje plaće nego što ih zaslužuju.