Šokantna je bila Vladina objava takozvanog "Nacionalnog programa reformi 2020", koji je pisan u duhu onog najgoreg birokratiziranoga jezika iz doba Jugoslavije, kada se trebalo puno govoriti, a ništa ne reći. Takvo je stvaranje iluzije o uspješnoj državi i ekonomiji loše završilo, a vlast ni jednog trenutka nije htjela osluhnuti što narod doista misli o njezinim postupcima.
POGLEDAJTE VIDEO O NUŽNOSTIMA DIGITALNE REFORME:
Tako nekako sada i ova vlada ignorantski donosi odluke o neradu nedjeljom, na primjer, skrivajući se pri tom iza stožera, a reforme svodi na rečenične konstrukcije koje zvuče kao kakva politička satira nadahnuta primjerima iz Staljinova doba, a ne program jedne demokratski izabrane izvršne vlasti u 21. stoljeću. No, nemojmo se zavaravati, znamo da bismo vrlo vjerojatno istoj i li sličnoj priči svjedočili i da je na djelu, na primjer, SDP-ova vlada.
Dva sektora: Nužni i suvišni
Premda ovu vladu očito ne zanima stav građana o reformama i pravcu u kojem bi te reforme trebale ići, mnogi su smatrali da je strah od reformi izazvan predizbornom logikom, stavom da će reforme ugroziti biračko tijelo HDZ-a. No, je li doista tako? Da bi se sve to istražilo, 24sata su od agencije Ipsos naručila veliko istraživanje o podršci građana RH velikim reformama. Istraživanje je provedeno telefonski, na reprezentativnom uzorku od 600 ispitanika, između 24. i 27. travnja.
>>> INTEGRALNO ISTRAŽIVANJE SKINITE OVDJE
To je istraživanje otkrilo neka očekivana razmišljanja hrvatskih građana, ali i neke podatke nad kojima bi se vladajući morali dobro zamisliti. Istraživanje jasno i nedvojbeno otkriva da više 90 posto građana smatra da Hrvatska treba provesti reforme! Njih 72,7 posto smatra da te reforme moraju biti velike, a nešto više od dvadeset posto građana bi male reforme. Istraživanje, kako će se vidjeti u nastavku, pokazuje da odustajanje od reformi za HDZ ne znači čak ni čuvanje socijalnog mira ili mira stranačke vojske zaposlene u državnim tvrtkama, javnoj upravi i službama. Takva je odluka, sudeći po brojkama koje smo dobili, samo iskaz jedne ograničene političke elite, suprotan čak i stavovima njihova biračkog tijela! Istraživanje pokazuje i da građani jasno čine razliku između javnih službi kao što su zdravstvo, policija, i vatrogasci te ostalih dijelova javnog sektora. Očito je da u očima javnosti postoje dva javna sektora, onaj nužni i zaštitnički, dakle onaj koji ih štiti od nevolje, i onaj birokratski, koji doživljavaju bitno lošije.
Zanimljivo je da i među onima koji rade u javnoj upravi velik postotak vjeruje da su reforme potrebne (njih 69,3 posto), a među braniteljima Domovinskog rata još je više onih koji bi reforme sad i odmah (80,2 posto). Tu, doduše, jest znakovito niži postotak glasača HDZ koji su za velike reforme: to bi željelo njih 55,1 posto, 32,3 posto bi male reforme, a 11,2 posto HDZ-u sklonih ispitanika ne bi nikakve reforme. Najviše je pobornika velikih reformi među ispitanicima koji na parlamentarnim izborima glasaju za Most, (82,2 posto). Među glasačima SDP-a 75,6 posto je onih koji misle da Hrvatska treba provesti reforme javne uprave, a u Škorinoj ih je stranci i nešto više- 78,4 posto.
Ovo istraživanje, dakle, u značajnoj mjeri potvrđuje tezu da je upravo u HDZ-u i među onima koji su HDZ-u skloni najveći postotak ljudi koji reforme ne žele, ali isto tako ruši veliku predrasudu koju rado promiču izborni stratezi iz središnjice. Glasači HDZ-a u natpolovičnoj većini žele- velike reforme!
Zanimljivo je da golema većina ispitanika želi velike reforme premda ne smatraju svi da je funkcioniranje javnog sektora u Hrvatskoj, dakle svih državnih službi, državnih tvrtki i lokalne samouprave, kriminalno loše. Tek bi 6 posto ispitanika javnom sektoru dalo ocjenu nedovoljan, njih 19 posto misli da je cijela ta priča ipak za prolaznu dvojku, a dobru ocjenu bi im dalo 47,3 posto građana. Kad su građane pitali što je najveći problem javnog sektora u državi, oni su odgovarali da je to sporost (12,6%), pa korupcija i mito (12,2%), neučinkovitost (11,3%), ali i prevelik broj zaposlenih. To je odgovorilo 11 posto ispitanika.
Svejedno, kada su ocjenjivali pojedine dijelove javnog sektora u zemlji, građani su bili mnogo kritičniji prema neki službama. Ocjenu nedovoljan bi 13,5 posto ispitanika dalo djelatnicima u gradovima i općinama, a 11,5% bi jedinicu dalo ljudima u ministarstvima, državnim agencijama… Gotovo nitko ne misli da najgoru ocjenu zaslužuju vojnici, policajci, zaposleni u zdravstvu, vatrogasci, ali je 8 posto onih koji bi srušili djelatnike u državnim tvrtkama…
Zanimljivo je, pa i očekivano, da su oni koji glasaju za HDZ zaposlene u ministarstvima i agencijama ocijenili s prosječnom ocjenom 3,3, u vojsci, policiji, zdravstvu i vatrogastvu s 4,4, u gradovima i općinama s 2,9 a i u državnim tvrtkama s visokih 3,4 posto. Ništa čudno ima li se na umu visoki udio onih sa stranačkim iskaznicama vladajuće stranke u svim navedenim službama, tvrtkama i institucijama.
Smanjiti javni sektor
Pa ipak, nije mali postotak HDZ-u sklonih ispitanika koji misle da broj zaposlenih u javnom sektoru treba smanjiti. To misli njih 61,8 posto! U javnom bi sektoru rezalo i 87 posto SDP-ovaca, tako stoje i Škorini birači, a mostovci su gotovo jednoglasni u ocjeni da treba smanjiti javni sektor. Kad se sve podvuče, 76,2 posto ispitanika svih preferencija smatralo je da broj zaposlenika u javnom sektoru treba smanjiti, njih 15,1 bi ga ostavilo istim (ništa ne bi mijenjalo 32 posto ispitanika sklonih HDZ-u), a tek 5,5 posto ispitanika bi još i povećalo broj zaposlenih u javnom sektoru.
Iako je mnogo onih koji misle da broj zaposlenih treba smanjivati, nešto je manji broj onih koji smatraju da u javnom sektoru treba rezati plaće. Samo za vrijeme krize bi to učinilo 16,2 posto ispitanika, neovisno o krizi bi to učinilo njih 27,6 posto, iste bi plaće ostavilo 43,1 posto, a povećalo bi ih 9 posto ispitanika.
U ispitivanju prevladava stav da bi svakako trebalo smanjiti broj zaposlenih u ministarstvima, državnim agencijama, ali još je snažnije uvjerenje ispitanika da trebaju rezovi u lokalnoj samoupravi. Gotovo osamdeset posto ispitanika bi tu smanjivalo broj zaposlenih, nema čak ni prevelikih odstupanja kad se pogleda kako o tome razmišljaju ispitanici različitih političkih preferencija, mostovci su tu najradikalnijih (njih 96,3 posto bi odmah rezalo), ali su i HDZ-ovci skloni redukcijama u općinama i gradovima (71,2 posto). Iako se ovih dana mnogo govorilo o potrebi da se reformira lokalna samouprava te o golemom trošku za zaposlene u županijama, gradovima i općinama (prošle su godine, prema podacima Ministarstva financija, iznosili 2.42 milijarde kuna), Vlada u svome programu nije najavila apsolutno nikakav ozbiljan potez koji bi dao naslutiti da će se nešto učiniti s tim spornim i golemim aparatom, koji je svoju neučinkovitost i paradokse iskazao upravo u jeku krize izazvane koronavirusom.
Prošle je godine bilo obećano da će Vlada vidjeti kako može "optimizirati" sustav razmrvljene lokalne uprave s 576 gradova, općina i županija, ali to se neće dogoditi. Ove godine će se reforma teritorijalnog preustroja svesti- kako piše u onom besmislenom programu- na "analizu indikatora za procjenu kapaciteta jedinica lokalne i područne samouprave i razvrstavanje jedinica u kategorije".
I to je sve što piše o mogućoj reformi lokalne samouprave, koju priželjkuje i koju smatra potrebnom golem postotak hrvatskih građana. Na pitanje treba li u Hrvatskoj smanjiti broj gradova i općina 81,9 posto građana je odgovorilo da, ali je i tu vidljiva razlika kod ispitanika koji na izborima zaokružuju HDZ: njih bi 69,8 posto smanjivalo broj općina i gradova, a 27,1 posto ne bi. Velik je postotak građana koji misle da općine i gradovi trebaju postojati samo ako se mogu samostalno financirati (njih 74,1 posto), ali je zanimljivo da stavovi o ukidanju županija nisu ekstremni. Tako bi samo 8,1 posto ispitanika u potpunosti ukidalo županije, a njih 65,7 posto bi ih svodilo na manji broj regija, baš kako to već dugi niz godina predlaže najveći hrvatski ekspert za javnu upravu i profesor Pravnog fakulteta Ivan Koprić.
Može se pretpostaviti da je želja ispitanika za održanjem nekog regionalnog ustroja ipak više vođena lokalpatriotskim motivima, a manje spoznajama o Koprićevim prijedlozima. On je još prije deset godina napravio studiju u kojoj predlaže formiranje četiriju regija: jednu bi činila Slavonija i Baranja, drugu sjeverna i središnja Hrvatska, treću Primorje i Istra, a četvrtu Dalmacija. Uz njih bi se formiralo i posebno metropolitansko područje Zagreba koje bi imalo status pete regije. Predložio je i da se umjesto sadašnjih 556 gradova i općina utemelji njih 123, zapravo bi to bili veliki centri koji gravitiraju gradovima, nalik na općine iz doba socijalizma. No, upozorava, to ne bi bio povratak na onih 100 općina iz doba socijalizma.
Više od pola bi rezalo
Građani nemaju tako snažno izražen stav o potrebi da se smanji broj zaposlenih u državnim tvrtkama, to bi htjelo 64,1 posto ispitanika, istim bi ga ostavilo njih 26,3 posto. Među HDZ-ovim glasačima je 56,2% onih koji bi tu rezali. Činjenica je da u tvrtkama u vlasništvu države ili lokalne samouprave i danas radi velik broj hrvatskih građana, kao što je činjenica da državne tvrtke zarađuju sve manje, a zapošljavaju sve više. Tako 50 najvećih tvrtki u državnom vlasništvu zapošljava gotovo 65.000 djelatnika, dok 50 najvećih tvrtki u privatnom vlasništvu ima za gotovo četvrtinu zaposlenih manje, odnosno gotovo 50.000 zaposlenih. Sa manje zaposlenih i manjim troškovima, jer je prosječna plaća nešto niža u privatnom sektoru, 50 najvećih privatnih tvrtki uspjelo je ostvariti više nego dvostruki veći prihod od 50 državnih tvrtki. A ipak, prosjek dobiti državnih i privatnih tvrtki na strani je onih u državnom vlasništvu, s kumulativnih 3,1 milijardu kuna u odnosu na 2,6 milijardi u privatnom sektoru. Međutim, kad se zna da najveću dobit državnih tvrtki generiraju Hrvatska elektroprivreda i njezine tvrtke kćeri, jasno je da realna slika privatnog i državnog sektora izgleda poprilično drukčije i da prosječnu dobit državnih tvrtki najviše generiraju građani i ostali poduzetnici u cijeni električne energije.
I dok bi većina ipak rezala u državnim tvrtkama, hrvatski građani u kriznoj situaciji dodatno su senzibilizirani prema nekim zanimanjima u javnim službama, pa je kombinacija pandemije i potresa nedvojbeno pomogla da se pokaže uvjerljiv postotak onih koji smatraju da treba povećati broj zaposlenih u policiji i među vatrogascima (njih 53,6 posto to misli), a ne smanjivati (to bi htjelo tek 2,1 posto ispitanika). Još je veća i razumljivija razlika koja se odnosi na rezove u zdravstvu. Gotovo nitko (0,1 posto) od ispitanika ne misli da bi trebalo smanjiti broj zaposlenih u zdravstvu, a čak je 84,4 posto onih koji bi taj broj i povećali. Taj stav i dojam o premalom broju liječnika i medicinskih sestara nije slučajan, a na žalost nije ni pogrešan. Hrvatska je u skupini zemalja EU koje imaju manje medicinskih sestara i manje liječnika od europskog prosjeka (ispod prosjeka u obje kategorije su još Poljska, Rumunjska, Slovačka, Mađarska, Estonija, Velika Britanija...).
S druge strane, Hrvatska je po broju policajaca u europskom vrhu, ali ih na ulicama i u zagrebačkim postajama kronično nedostaje (od nas više policajca na 100.000 stanovnika imaju tek Grčka, Malta i Cipar). U Hrvatskoj je, naime, čak trećina svih policajaca bila angažirana na čuvanju granice, koja je istovremeno i vanjska granica EU, u odjelima MUP-a i u foteljama policijskih uprava sjedi besposlen golem broj policajaca dok ih u postajama nedostaje. Ukratko, MUP je godinama bujao u golem i neracionalan sustav u kojem, osim brojnih i dvojbenih pozicija načelnika, pomoćnika, šefova službi i odjela, postoji i izuzetno velik broj administrativnog i operativnog osoblja koje ne radi nikakve policijske poslove.
Sve neka bude javno i online
Ispitanici ne bi smanjivali ni broj djelatnika u osnovnim i srednjim školama (to bi učinilo tek njih 8,4 posto). No, treba znati da je Hrvatska u posljednjih 15 godina izgubila 75 tisuća osnovnoškolaca, ali je broj učitelja porastao za više tisuća. Jasno je da se broj zaposlenih u školama čuva zbog socijalnih razloga, a na otocima i u malim sredinama i zbog demografskih, ali je takav sustav teško održiv.
Zanimljivo je kako ispitanici odgovaraju kad se pitanje direktno poveže sa njihovom sudbinom. Tako je na pitanje biste li htjeli da se broj zaposlenih smanji i kad bi to značilo da ćete vi osobno ili netko iz vaše uže obitelji ostati bez posla, u ovoj anonimnoj anketi 84,1 posto ispitanika odgovorilo je- da. Na isti su način odgovarali i na pitanje bi li htjeli smanjenje plaća u javnom sektoru ako bi to značilo manju plaću njima ili nekom iz njihove uže obitelji. Građani su, čini se, u svemu spremni biti solidarni i principijelni, no nije na odmet podsjetiti da se radi o ispitivanju javnog mnijenja, a ne o stvarnome životu.
Istraživanje otkriva i da građani nisu skloni privatizaciji tvrtki u državnom vlasništvu. To bi učinilo njih 3,6 posto, 39 posto bi privatiziralo sve osim onih koje upravljaju vodama i šumama, a većina se protivi privatizaciji- njih 55,5 posto. I ovakav je stav zapravo očekivan, utemeljen na silno negativnim iskustvima što ih je privatizacija devedesetih ostavila u svijesti ljudi, ali i u strahu da će nacionalna bogatstva biti opljačkana.
Među onim pitanjima oko kojih nema gotovo nikakva spora, jest ono koje se odnosi na digitalizaciju javne uprave. Više od 90 posto ispitanika želi da se svi dokumenti, potvrde i prijave na natječaje mogu izvaditi i obavljati online, bez potrebe za službenicima. Zanimljivo je da nije tako čvrst stav oko pitanja koje se odnosi na smanjenje povlaštenih mirovina, to bi htjelo 76 posto ispitanika, ali penzije saborskih zastupnika, na primjer, ne želi dirati 18,3 posto ispitanika. Mirovine i druge povlastice branitelja Domovinskog rata bi smanjivalo tek 24,5 posto ispitanika, ali je zato uvjerljiv broj onih koji misle da su porezi u zemlji previsoki (81,4 posto).
O tome će ovisiti i izbori
Takav je otprilike i postotak onih koji smatraju da tvrtke u Hrvatskoj plaćaju previše različitih poreznih i parafiskalnih nameta, a i postotak onih koji misle da Hrvatskoj treba apsolutna transparentnost u korištenju novca iz javnog proračuna.
Tako 79,3 posto ispitanika misli da svi troškovi tijela državne uprave i lokalnih samouprava, s imenima korisnika i iznosima, trebaju biti javno dostupni i objavljeni! Slično je i s korisnicima javne nabave, a nešto je manji broj onih koji bi javno objavili i sve povlaštene mirovine (67%), mirovine i beneficije branitelja (57 posto), plaće zaposlenih u javnom sektoru (59,2%). Nema mnogo dvojbi ni oko toga da bi javno trebalo objaviti tvrtke koje dobivaju poticaje i subvencije, to želi 78,2 posto ispitanika, pa i imena korisnika subvencioniranih kredita (60,2 posto to želi).
Čak polovica građana smatra da javna uprava negativno utječe na razvoj hrvatskog gospodarstva, 41 posto građana misli da samo polovica zaposlenih u javnom sektoru zaslužuju svoje plaće, a 30 posto građana smatra da sadašnje plaće zaslužuje tek manji dio javnog sektora. Dakle, skoro 70 posto ljudi smatra da većina u javnom sektoru ne zaslužuje svoje plaće!
U istraživanju je 35,9 posto ispitanika reklo da bi glasalo samo za stranku koja ponudi cjelovit program javne uprave i teritorijalnog ustroja, za njih 29,5 posto to bi bilo važno ali ne i presudno, a 24,9 posto bi voljelo reformu, ali to neće utjecati na njihov izbor. Rezime ovog istraživanja je jasan: Građani traže velike reforme. Prvo, traže da se ukine višak gradova i općina, da se smanji broj ljudi u javnom sektoru, žele punu transparentnost javnih financija, digitalizaciju svih usluga, da se smanje porezi i parafiskalni nameti. Ali i da se ne diraju zaposleni u zdravstvu, policiji, vojsci, vatrogascima. O tome će, eto, ovisiti i naši glasovi na izborima.