Nikola Brcko (23) zagorsko Oroslavje, gdje je odrastao i školovao se za stolara, prije dvije godine je zamijenio Njemačkom. Iako ga se dojmila uređena zemlja, zarada kaže: 'nedostaje ono nešto, duša nije mirna'. Vratio se u Hrvatsku s ušteđevinom i sprema se pokrenuti vlastiti posao.
- Napustio sam Hrvatsku kada mi je bila 21 godina. Plan odlaska odvio se vrlo brzo, no o njemu sam razmišljao mnogo duže – počinje svoju priču o avanturi van granica Nikola.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Po završetku srednje škole zaposlio sam se u stolariji gdje sam i pohađao praksu. I dalje vođen mišlju kako se želim naučiti poslu da bi kasnije mogao otvoriti nešto svoje. Želja za klasičnom stolarijom držala me još dvije godine nakon školovanja. Od tada sam intenzivno razmišljao što želim od života. Znao sam samo da želim više od stolarije – kaže Nikola koji je potom dao otkaz. .
- Odlučno sam se bacio iz komfor zone, u vatru. U to vrijeme brinuo sam o svoja dva konja te imao automobil. Imao sam novaca za narednih pola godine. Dva mjeseca kasnije, prijatelj mi je rekao kako se zaposlio u firmi koja ponekad šalje ljude za Njemačku. Željan novih iskustava poslalo sam im motivacijsko pismo. Tri tjedna kasnije stigao sam u Hamburg na dvije godine – priča Nikola koji je u ta tri tjedna morao prodavati svoje dvije najveće ljubavi konja Princa i Trentona. Kaže da je more suza isplakao što se morao rasditi s njima. Srećom, Prica je prodao prijateljima, a Trentona dao na pansion.
- Stavio sam im ruke na leđa, privukao ih sebi i plakao. Teško je bilo prihvatiti činjenicu da je stigla i posljednja večer s moja dva dečka koja sam s toliko ljubavi odgajao – prisjetio se. Bio je to početak njegove životne avanture, koja je završila pomalo razočaravajući.
- Put je trajao preduga 23 sata. Izašao sam iz autobusa bez adrese i kontakta ljudi iako sam poslodavca molio da mi to da. Čekajući u redu za prtljagu čuo sam domaće psovke i bilo mi je jasno da mene čekaju. Ubrzo sam se našao u sredini od 60 Balkanaca. Moja želja da naučim njemački ondje ostala je neostvarena – priča Nikola koji je ondje radio na pripremi dijelova za interijere zrakoplova. S obzirom na to da se nije najbolje uklapao u društvo ljudi kojima je , kaže, važno bilo da imaju što veći markirani sat, litru parfema i preusku košulju ubrzo je dobio nadima 'Čudak'.
- Naravno, upoznao sam i nekoliko predivnih ljudi koji će mi ostati prijatelji za cijeli život.
No najteže mi je bilo gledati ljude koje jede kolotečina. Ostarjeli su ondje živeći za nekoliko tjedana godišnjeg u domovini gdje se osjećaju bolje s 300 eura viška u džepu, a u Njemačkoj od plaće do plaće mogu si priuštiti najjeftinije pivo. Tužno je to. Moj cilj je bio da steknem novo iskustvo, naučim jezik i uštedim koliko mogu, a ako mi se svidi da ostanem i dulje – rekao je te pojasnio kako je ondje jezična barijera bila najveći problem.
- Jednom sam išao kod zubara i umalo ruke slomio da objasnim što trebam da bi mi djevojka za pultom na kraju rekla da je iz Bosne – prisjetio se nasmijano.
- Bio bih najsretniji da su me bacili među Nijemce pa da se prva tri mjeseca snalazim kako znam. Tad bi krenulo. No nisam imao tu priliku. Radio sam s našim ljudima 9-10 sati na dan te kasnije živio s nekoliko njih u stanu. Sramim se što moj njemački nije došao na razinu koju sam skromno očekivao. Tek nekoliko dečkiju iz tvrtke znaju njemački. Oni za sve ostale odrađuju sve od potrage za stanom do vođenja trudnih žena kolega kod ginekologa. Pa više su oni s tim ženama nego njihovi muževi – dodao je. Nijemci su kaže pomalo hladni i distancirani, ali kad te prihvate iskreni su prijatelji.
- Kakvi su najbolje sam naučio prelazeći cestu. U 20 mjeseci stao mi je na zebri samo jedan Balkanac, onaj iz firme. Nijemac te gleda 10 metara prije da li razmišlja prijeći preko i usporava, a Balkanac stišće gas i kada si već na pola ceste. Balkanac koji ne zna njemački i smatra da je puno pametniji nego Nijemac koji mu pokušava nešto objasniti na svom jeziku – slikovito je prikazao razliku između domaćina u Njemačkoj i radnika s naših prostora. Nikola kaže kako mnogi naši ljudi ne izdrže više od tri mjeseca ondje jer ih hvata depresija i nedostaju im obitelj i prijatelji.
- Mene su zafrkavali da će mi nedostajati majka pa ću brzo kući, no ostao sam u komadu osam mjeseci i puno naučio o sebi. Bio sam po prvi puta u životu sam sa sobom, daleko od svega sto znam. Zavolio sam svoje društvo i naučio biti sretan i ispunjen bez potrebe nekog drugog da me uveseljava – priča Nikola. No tek kada je prvi puta od odlaska posjetio svoju obitelj i Hrvatsku shvatio je koliko je Njemačka već utjecala na njega.
>>>>Specijal Demografska obmana
POGLEDAJTE VIDEO:
- Sve je bilo isto. Svi su bili isti, a ja sam se promijenio. Stekao sam naviku raditi sve sam i dočekati kako sam ostavio. Odjednom više nisam bio doma, a znao sam da dom ne osjećam ni prema Hamburgu. Inače, standard mi se u Njemačkoj vrlo svidio. Uređena su i definitivno profitabilna zemlja. Imao sam prilike vidjeti kako funkcionira njemački poslovni plani. Radna snaga im se ne trga od posla. Stres izbjegavaju te se ne žele hrvati s njime. Vidio sam kako rade u timovima po nekoliko te su iz dana u dan sve bolji i povezaniji. Kod nas te čovjek nakon nekog vremena počinje sve vise živcirati. Sviđa mi se njihovo konstantno rukovanje. Nije isto ako ti netko samo mahne ili ako taj netko dođe/prođe kraj tebe i pruzi ti ruku. Oni su većinom ujutro bezbrižni, nasmijani i vedri, dok se u našem pogonu svi gledaju ispod oka, živčani što su morali doći na posao. Iako se može izvuci jako pun lijepih strana. Nije to to. Nije ti duša mirna. Stavio sam svoj život na stranu kako bih radio za novac. Ubrzo sam shvatio da u tome nije sreća te da ne želim živjeti takav život. Plaća mi je bila 3 puta veća nego dosta dobra placa koju sam primao za vrijeme rada u stolariji. Mogao sam također uštedjeti puno veći postotak nego sto sam mogao uštedjeti od hrvatske plaće. No to nije više od života. To je sam više novca -kaže Nikola. Naravno, nije ondje samo radio. Kad se ukazala prilika je i izlazio.
- Hamburg ima svoju poznatu Reeperbahn ulicu koja je leglo svega najgoreg o čemu roditelji razmišljaju kad dijete ode u noćni život: alkohol, skupe djevojke, brzi auti, legalna prostitucija, droga, pikanje noževima, pucnjave, ubojstva. Sve se to može pronaći na istom mjestu. No ne uvijek, ne svaku večer. Nije to dovoljno dobar razlog da se tako nešto i ne posjeti. Ako ideš u klub. Ispod 100 eura po večeri ne možeš proći. Dečki su većinom forsirali u Balkanski klub u kojem su puštali isključivo lake note. Gostovale su i Karleuše i Lukasi i jedan od najdražih, Bešlić. Pravilo je sljedeće. Ako si faca kao Bešlić, upad je skuplji. Ako imaš silikonske grudi, također, ulaz je skuplji. Ako si tamo neka Čunga Lunga, nemaš guzice, džaba ti i šminka, 20 eura si u startu na pultu jeftinija. Tamo se naravno skuplja i balkanski dio publike. Sve se mi/oni razumijemo vrlo dobro. No kako cure naprave filter. Drže se uvijek kao da su uhvatile Boga za bradu, visoko podignutih noseva. E sad. Ako joj priđeš s nekim pitanjem na hrvatski, odgovorit će ti na njemački. Zašto? Ako ne znaš njemački, a radiš u Njemačkoj, pretpostavljaju da možeš jedino biti neki bauštelac, što im nije privlačno. One vole eure i to je to. Lifestyle im jednostavan treba izgledati zavidnom na Instagramu – nasmijano će Nikola.
Nakon što je ostvario dio svojih ciljeva – zaradio i stekao novo iskustvo - vratio se kući.
- Kako sam radio za hrvatsku firmu samo u Njemačkoj osjetilo se dosta utjecaja naše poslovne politike. Radnici su u strahu da ih ne vrate kući pa ne žele pitati za godišnje odmore, plaćanje prekovremenih, slobodne dane... Možda je meni lakše zbog godina i drugačijeg pogleda na posao pa sam sve tražio što mi je pripadalo. Govorio sam na kraju sve što i drugi misle ali se ne usude reći. Pokušali su me ušutkati pa mi zabranili rad subotom da mi izbiju novac iz džepa. I tu sam se snašao pa sa strane zaradio još vise. Na kraju sam otišao bez pozdrava s kartom u jednom smjeru te odlučio istražiti još razvijenijih zemalja kako bih možda pronašao mjesto na kojem se daje želim razvijati. Posjetio sam Švicarsku na nekoliko dana i vratio se kući – priča Nikola. Imao je u planu još putovati i raditi vani godinu, dvije, no na kraju se taj put sveo na tri mjeseca po Irskoj, Farskim otocima i Švedskoj. Sada se sprema u Hrvatskoj otvoriti svoj biznis, a što će raditi kaže ne želi pričati dok ne ostvari – da ne urekne.