Unatoč brojnim upozorenjima, željna sunca i mora spremila sam svoj mini kovčeg i rezervirala avionsku kartu iz Beča za Split. Čitava polovica tog kofera bila je ispunjena alternativnim lijekovima pomoću kojih sam se odlučila obračunati s tumorom. On se nalazi na dijelu tijela koji utječe na dišne organe. Zbog toga već pola godine isključivo pazim kuda se krećem. Hrvatska je poručila da je sigurna zemlja, a austrijskog kancelara su prozivali da je ljubomoran na Hrvatsku sezonu kada je izdao preoruku za nagli povratak građana u zemlju. I zaista, čak je i austrijska ministrica turizma Elisabeth Köstinger na nedavnoj konferenciji preskočila odgovor na pitanje novinara koliki je broj testiranih ugostitelja bilo pozitivno na koronu. Bilo je očito kako svi prikrivaju činjenice s ciljem da spase sezonu i daju infuziju ekonomiji.
No, što u Hrvatskoj može poći tako loše? Naravno, gledala sam to iz austrijske perspektive gdje se svi ponašaju odgovorno s nošenjem maski i držeći razmak od 1,5 metar.
Prvo iznenađenje zateklo me u gotovo praznom avionu Austrian Airlinesa. Ispalo je da sjedim pored nekog gospodina pa sam priupitala stjuardesu da li je to neka zabuna ili ne drže do razmaka. Stjuardesa mi je odgovorila da razmak nije planiran, no obzirom da je avion gotovo prazan mogu sjesti bilo gdje.
Iz razgovora saznajem da je putnik iz Švedske gotovo zaboravio masku jer ih oni ne nose. Naglasio je da se jako dobro nose s koronom. S druge strane stjuardesa je izrazila psihički pritisak koji je prošla zbog straha od otkaza. Unatoč svemu, njezina kompanija i dalje ne planira nikakav razmak.
Novi izazovi nastali su tijekom pregleda dokumenata na aerodromu u Splitu. Grupa francuskih turista je potpuno zaboravila držati distancu te su se, kako to biva, u svakom redu nagurali jedni na druge. Mora da misle kako će unatoč jasnim osnovnim zakonima fizike prije doći na red. Zamolila sam ljubazno ljude da se ipak malo odmaknu od mene, a kada su to ignorirali rekla sam kako sam rizična skupina te kako bi mi to puno značilo. Kada niti to nije urodilo plodom pokazala sam im tumor i osvijestila da će mi možda s distancom spasiti život. Tek tada je uslijedila reakcija.
I zaista osjećala sam se kao neki frik da ljudima moram pokazati tumor kako bi shvatili da postoje rizične skupine, izgledaju mlado i vitalno, no njihovo zdrastveno stanje se može ugroziti neodgovornošću. Zašto nema osiguranja na aerodromu koje se brine o ovakvim stvarima?
No, vrhunac je bio bus iz Splita za Zagreb. Za mene, bus strave. U njega su gotovo svi ušli s maskama, no čim je bus krenuo više nitko nije imao masku. Vozači su je čitavo vrijeme nosili ispod nosa.
U autobusu čak stoji nalijepljeno upozorenje koje nalaže nošenje maski. Iz kratkog razgovora s vozačem doznajem kako oni ne planiraju ništa poduzeti kako bi rekli ljudima da stave maske. Uputila sam im pitanje da li su spremni preuzeti odgovornost ukoliko dobijem koronu tijekom ove vožnje te podignem tužbu. U prvim redovima se naravno našao pametnjaković bez maske koji me napao kako ja mislim da se vozač osjeća kad mu spominjem tužbu. To je, kaže, kao da mu prijetim otkazom. No, činjenica da mene virus može ubiti nije bila baš neki poziv na razum.
- Znaš kakvi smo mi Hrvati – rekao je mladić kao izgovor za ignorantnost.
Pomislila sam: Trebala sam slušati Kurza i ne uputiti se u zemlju u kojoj edukacija nije jača strana, a to da su 'Hrvati takvi kakvi jesu' izgovor za svaku glupost. To je ipak zemlja u kojoj neki ljudi koji vjeruju da im epidemija oduzima slobodu blokiraju put kolima hitne pomoći.'
Izlaganje tumora pred Francuzima je možda pomoglo da se udalje od mene, no Hrvate to nije urazumilo da tijekom peterosatne vožnje u skučenom, zatvorenom prostoru stave maske i ne riskiraju moj život.
Zanima me što će test reći kao i dani koji su ispred mene.