Ove godine obilježava se 75 godina od oslobađanja Auschwitza. U logoru je nestalo i ubijeno više od milijun ljudi, a logor smrti je oslobođen 27. siječnja ulaskom sovjetskih vojnika. Narednih dana donosimo seriju tekstova o Holokaustu, povodom skorašnjeg Dana sjećanja na Holokaust
Morris Venezia (23), Židov iz grčkog Soluna, stigao je u Auschwitz u travnju 1944. zajedno sa svojim godinu dana mlađim rođakom Dariom Gabbaiem. Obojica su preživjela radeći u Sonderkommade, jedinici židovskih zatvorenika, zaduženoj za odvođenje žrtava u spalionice, kao i za sve ostale poslove oko leševa iz plinskih komora.
- Dok su nacisti popunjavali Sonderkommande, usput su zahvatili i Darija Gabbaija i Morrisa Veneziju, bratiće iz Soluna. Nakon što su u Auschwitz dospjeli u travnju 1944. dragovoljno su se javili na upit Nijemaca ima li itko iskustva kao brijač. Morrisov otac je imao brijačnicu i premda Dario nije imao pojma o tom zanatu, Morris ga je nagovorio da digne ruku. Poput tolikih drugih rođaka u logoru osjećali su neku vrstu utjehe u mogućnosti da se zajedno suoče s onim s čim su se imali suočiti.
Morris i Dario odvedeni su u jedan od krematorija u Birkenauu, gurnuli su im u ruke velike škare, primjerenije striženju ovaca nego šišanju ljudi i odveli ih u veliku prostoriju prenatrpanu ljudima.
'Nismo mogli vjerovati svojim očima', kaže Morris. 'izgledali su kao sardine u limenki'. - opisuje njihovu sudbinu Laurence Rees u svojoj knjizi Auschwitz - Nacisti i konačno rješenje.
Ravno u svijet užasa
Kapo koji ih je pratio, navodi Rees, počeo se penjati po leševima mahnito režući kosu ženama, pokazujući time Morrisu i Dariju što im je činiti.
- Ali kad su njih dvojica pokušali rezati kosu s glava mrtvih žena, nisu se mogli prisiliti da staju na leševe već su ih pomno obilazili. To je razgnjevilo kapa, koji ih je počeo udarati štapom. Počeli su brže rezati, krećući se između leševa, ali kad je stao na trbuh neke mrtve žene, Dario joj je istisnuo plin kroz usta i začula se buka poput stenjanja.
'Dario se toliko prestravio da je skočio s gomile leševa' priča Morris.
Kapo ili netko od Nijemaca nije im uopće objasnio prirodu posla koji su imali obavljati, nije bilo nikakvih priprema već ravno u svijet užasa.
'Nevjerojatno', kaže Morris 'Kako sam se mogao osjećat?! Nitko ne može ni zamisliti što se zbivalo i što su nam činili Nijemci.
Gospodarska uprava SS-a naredila je u kolovozu 1942. vlastima u Auschwitzu i ostalim koncentracijskim logorima da prikupljaju svu ljudsku kosu dužu od nekoliko centimetara kako bi se od nje prela vlakna i pravila klobučina 'za čarape za posade podmornica i gaće za željezničare'. - piše Rees u svom djelu.
Dario i Morris su shvatili da se, ako žele preživjeti, moraju prilagoditi - i to brzo. I tako, kako je transport za transportom završavao u podrumu krematorija, ubrzo su radili rutinski.
- Novopridošlice bi se stjeralo u duge podrumske svlačionice i onda, dok su Nijemci uzvikivali 'Schnell! Schnell!' zapovijedalo im se da se razodjenu i zapamte gdje su ostavili svoju odjeću, jer Nijemci su im također govorili kako će odjeću morati pronaći poslije tuširanja. Mnoge su žene vikale 'Sramota! Sramota!', dok su pod prisilom nage trčale prema plinskim komorama
'Neki su ljudi počeli shvaćati kako se nešto čudno zbiva, priča Dario Gabbai, 'ali nitko ništa nije mogao učiniti. Znate proces se morao nastaviti. Sve se činilo kako su Nijemci zamislili. Godinama i godinama to su organizirali i sve je teklo bez zastoja'. - opisuje Rees iskustva bratića iz Auschwitza.
'Još mi ti glasovi odjekuju u glavi'
Morris se sjeća kako je, kad je u plinsku komoru natiskano više od tisuću ljudi, čuo ljude kako uzvikuju 'Bože! Bože!'
'Poput glasova iz katakombi - još mi ti glasovi odjekuju u glavi'.
- Kad je buka utihnula, uključivani su snažni ventilatori, i zatim su Morris, Dario i ostatak Sonderkommande stupali na posao
'Kad su otvorili vrata ugledao sam ljude koji su pola sata prije toga ulazili u plinsku komoru, gledao sam ih kako svi stoje, neki crni a neki plavi od plina. Nisu imali kamo. Mrtvi. Kad zatvorim oči samo to vidim, vidim kako stoje žene s djecom u rukama' kaže Dario.
Morris Venezia sjeća se kako su jedne noći, na vrhuncu mađarske akcije, tri mlade žene, dvije sestre i jedna njihova prijateljica, pristupile nekom SS-ovcu i zatražile da ih se zajedno ubije. SS-ovac 'vrlo sretan' što im može izaći ususret, postrojio ih je jednu iza druge, izvukao pištolj i sve tri ih ubio jednim hicem.
'Odmah smo ih pokupili i bacili u vatru', priča Morris Venezia. 'A onda, kao da smo začuli krikove - prva nije pogođena hicem veće se onesvijestila.. A taj je njemački časnik bio tako sretan što je barem dvije djevojke uspio ubiti istim hicem. Te zvijeri...Ljudski um to niti može povjerovati, niti shvatiti. Nemoguće je povjerovati u takvo što. No mi smo to vidjeli'.- navodi autor u svojoj knjizi.
'Zazidao' um kako ne bi prolupao
Svaki od njih je morao razraditi vlastitu strategiju suočavanja s tim realitetima. Za Darija je to bilo jednostavno - 'zazidao' je svoj um od svega što se zbivalo i 'kao omamljen' nastavio se ponašati poput 'robota'. Nakon nekog vremena ničega više niste svjesni - ništa vas više ne muči. Savjest vam tako utone nekamo duboko u vas i ostane zatomljena sve do danas.
- No, duboko u srcu Dario je ipak znao zašto je nastavio raditi u Sonderkommandi. Bez obzira na to u kavom se groznom stanju zateknete 'uvijek nađete neku snagu da zaželite poživjeti još jedna dan' jer želja je za životom tako 'moćna'.
Morris Venezia osjeća još veću odgovornost za svoja djela i priznaje: '...i mi smo postali životinje...spaljuješ mrtva tijela dan za danom, dan za danom, dan za danom. Navikneš se na to. Dok bi odzvanjali jauci iz plinske komore obuzimao bi nas osjećaj da se moramo ubiti, a ne više raditi za Nijemce. Međutim, čak se ni ubiti nije tako lako' - opisuje Rees kako su se bratići nosili s stravičnim poslom koji su obavljali.
I Morris i Gabbai su preživjeli. Morris je umro 2013. u Palm Springsu u Kaliforniji u 92. godini. Njegov rođak Dario Gabbai još je živ. Ima 97 godina.