Srbija već godinama podsjeća na golemi rijaliti, milijuni Srba žive u svijetu koji je zamišljen kao Trumanov show u istomenom filmu Petera Weira. Samo, za razliku od filma iz 1998., u srpskoj se verziji nitko ne trudi idealizirati lažni svijet, nitko i ne pomišlja da bi sve u toj izmišljenoj stvarnosti trebalo biti uredno, savršeno posloženo, naizgled sigurno. Upravo suprotno.
Vučićev show slavi i promovira likove koji ubijaju i faširaju ljude, pretvaraju ih u ćevape. Vučićevi mediji svojim lažima danas u mnogim elementima nadmašuju najgoru miloševićevsku ratnu propagandu iz devedesetih. Priče o Srbiji zvuče gotovo nadrealno, nadrealne su bile i laži kojima je Vučić kupovao svoje glasove i održavao se na vlasti.
Snaga oporbe u Srbiji svjedoči da su mnogi zaključili kako na taj lažni svijet i ne mogu utjecati, da ih se ni ne tiče. Sve do trenutka kada se zbio zločin koji je zgrozio i Hrvatsku, kada je dječak u beogradskoj školi pobio svoje vršnjake, a onda istog dana jedan mladić u Srbiji ubio još osmero ljudi...
Sada isti taj Vučić, koji je godinama omogućavao kriminalcima i našmrkanim narkomanima da upravljaju s televizijama i grade biznis slaveći nasilnike i nasilje, hapsi djecu koja su na tim rijalitijima odrastala, djecu koju su ti slavljeni zločinci nadahnjivali. Vučić ih hapsi jer ta djeca ne razlikuju dobro i zlo, jer ismijavaju žrtve i slave ubojice, premda je sam silno zaslužan da takva djeca odrastaju u Srbiji.
Mnogo je takve djece i u Hrvatskoj. I mi imamo vladara koji je gledao kako se u velikom kotlu krčka mržnja, profitirao na njoj i pomoću nje došao na vlast, pa se čudio kada mu je taj isti kotao eksplodirao pod nosom na Markovu trgu, u listopadu 2020. Hapsio je Plenković i prosvjednike s papirićem na kojem je pisalo "Ćaća", koristio je uhićenje maloljetnika s Molotvoljevim koktelom kako bi se predstavio kao žrtva radikalizma i mržnje, premda je uvjerljivo šutio kada je ta radikalizacija bujala u doba Karamarka i šatoraša.