Nakon Staljingrada Hitlerov Reich počeo je srljati u poraz. U krvavoj bitci koja je trajala od kraja kolovoza 1942. pa do početka veljače 1943. sudjelovalo više od dva milijuna vojnika.
Naime, Hitler je silno želio pokoriti grad nazvan po Staljinu, a Staljin ga je iz istog razloga odlučio braniti svim silama. Krvava bitka za Staljingrad počela je 23. kolovoza 1942. godine.
Staljinovo i Hitlerovo nadmetanje je za svaki milimetar spaljene zemlje potrajao je točno pet mjeseci, jedan tjedan i tri dana
Dio pisma razvodnika Josipa Tzimacha, br. 27800, 20. 11. 1942. prema svojim roditeljima
"Ovo je čisti pakao. U satniji je najviše 30 vojnika. Nikada nismo prošli kroz ovakav pakao. Nažalost, ne mogu pisati o svemu. Ako sudbina dopusti, jednog dana ću ti pričati o tome. Staljingrad je veliko groblje za njemačke vojnike. Broj žrtava raste iz dana u dan..."
Dio pisma vojnika Heinricha Malchusa, br. 17189, 13. studeni 1942., koje je upućeno vojniku Karlu Weitzelu
"Kada smo stigli u Staljingrad, bilo nas je 140. Dana 1. rujna nakon dva tjedna žestokih borbi, ostalo nas je 16 u postrojbi. Svi su ostali ranjeni ili ubijeni. Nemamo niti jednog časnika te je dočasnik preuzeo zapovijedanje divizijom. Oko tisuću ranjenika dnevno vrati se s prvih linija u Staljingradu prema pozadini..."
U gradu zaglavilo 250 tisuća promrzlih i gladnih njemačkih vojnika
- U kolovozu 1942. Žukov, jedini ruski general koji nije doživio poraz, preuzeo je obranu Staljingrada. Četrnaestog listopada 1942. Hitler je naredio drugu 'završnu ofenzivu' no ni nakon teških bitaka Nijemci nisu uspjeli zauzeti grad, a 17. studenog Crvena armija prešla je u protunapad. U gradu je zaglavilo 250 tisuća njemačkih vojnika, promrzlih i bez hrane, a do konca studenog sovjetske su ih jedinice posve okružili. Kao i uvijek Hitler nije htio priznati poraz. Friedrichu Paulusu, zapovjedniku njemačke vojske, naredio je da ne popušta, obećavajući pojačanja. Pojačanja nisu stigla.
Feldmaršal Paulus rekao je: 'Ne možemo ponovo zauzeti položaje, jer ljudi padaju od iscrpljenosti. Pojeli smo i posljednje konje'
Za manje od tjedan dana njemačka Šesta armija našla se u potpunom okruženju, a potkraj siječnja 1943. Paulus se unatoč izričitim Hitlerov nalozima, morao predati. Dotada je život izgubilo 300 tisuća njemačkih vojnika. Bila je to najveća ruska pobjeda u ratu, a s njom je i krvlju natopljena ratna sreća počela okretati leđa Nijemcima - piše Angela Lambert u svojoj knjizi Izgubljeni Život Eve Braun.
Kanibalizam i desetine tisuća mrtvih konja
Bitka za Staljingrad taj je grad pretvorila u pravi pakao, kako za njegove stanovnike, tako i za vojnike na obje sukobljene strane, ali i - životinje. Prosječno trajanje života sovjetskog vojnika u prvim je tjednima bitke bilo tek 24 sata, dok su časnici prosječno preživljavali tri dana. Većina je stanovništva preživljavala na mesu štakora, a očajni su ljudi nerijetko pribjegavali i kanibalizmu. Za vrijeme bitke ubijeno je i više od deset tisuća konja koji su iskorišteni za hranu.
Uza sve to, Nijemci su se borili s ekstremno niskim temperaturama na koje uopće nisu bili spremni. Arogantni Hitler je naime planirao grad zauzeti prije nego dođe do drastičnijeg zahlađenja.
Oko broja stradalih u bitci za Staljingrad povjesničari se ne slažu u potpunosti, no točna je brojka negdje između milijun i dva milijuna ljudi.
Bitka za Staljingrad je tako postala najpogubnija bitka u povijesti čovječanstva te bitka na kojoj je Hitler napokon 'polomio zube' i počeo srljati u poraz. Jedan od generala u bitci i kasnije premijer SSSR-a, Nikita Hruščov, grad je 1961. godine preimenovao u 'Volgograd'.