Franz Stangl je kao i mnogi drugi nacistički zločinci tvrdio kako nije učinio ništa izuzev slušanja zapovijedi. Tvrdio je kako nikada nije povrijedio niti jedno ljudsko biće. To što se dogodilo bila je tragedija rata, a toga je bilo posvuda. Tako je on pravdao stravična zlodjela koja su se zbila pod njegovim zapovjedništvom.
Franz Stangl najprije je bio nadzornik eutanazijskog centra u Hartheimu koji je egzistirao u sklopu 'Actiona T4', ranog programa istrebljenja mentalno bolesnih i fizički deformiranih ljudi i u sklopu kojeg je ubijeno oko 70 tisuća ljudi.
Nakon toga je radio kao zapovjednik u logorima smrti Sobibor i Treblinka u Poljskoj.
Nakon rata uspio je pobjeći . Prve dvije godina nakon završetka rata proveo kao slobodan čovjek u SAD-u. Nakon toga se vratio u Linz iz kojeg je pobjegao u Rim gdje mu je Crveni križ osigurao putovnicu i kartu za Siriju. Tamo je s obitelji živio sve do 1951. godine nakon čega je emigrirao u Brazil.
Zahvaljujući Simonu Wiesenthalu, poznatom 'lovcu na naciste' uspjeli su mu ući u trag, uhićen je 1967. godine i deportiran u Njemačku. Osuđen je na doživotan zatvor. Osima Adolfa Eichmana, najveći Wiesenthalov ulov je bio upravo Franz Stangl.
Povjesničarka i novinarka, višestruko nagrađivana za istraživačko novinarstvo, Gitta Sereny, podrijetlom Austrijanka, razgovarala je u njemačkom zatvoru s Franzom Stanglom, tada 63- godišnjakom, te napisala knjigu "Treblinka: put u tamu" kao rezultat tog nevjerojatnog putovanja u um čovjeka zaduženog za upravljanje logorima smrti.
Intervju je vođen u zatvoru Remand u Düsseldorfu, gdje je od travnja do lipnja 1971. Stangl čekao rezultate žalbe na presudu doživotnog zatvora.
Istrebljivač mentalno oboljelih
Franz Stangl, prije rata bio je tek običan policijski službenik iz Austrije, učlanjen u nacističku stranku. Prema riječima svoje supruge nikada nije ostavljao dojam da je nacist, nikad nije pokazao ni najmanju naklonost prema njima. I nikad nije rekao ništa protiv Židova.
Kao pripadnik stranke 1940. promaknut je i poslan u Berlin u upravu koja je najprije odlučivala o 'ubojstvima iz milosrđa', za mentalno i fizički hendikepirane pojedince iz Austrije i Njemačke, a kasnije uprava 'konačnog rješenja' - istrebljenja Židova.
Primjerice, dobio je zadatak nadzora gradnje logora Sobibor, ali mu nije bila naznačena svrha gradnje tog logora. Rečeno mu je da će to biti opskrbni logor, a Židovi nisu spomenuti niti jednom riječi. Tek kada je doveden pred 'gotov čin', do otvorenih jama punih tisuća leševa, priopćeno mu je čemu je namijenjen Sobibor, kao i da je službeno zadužen za njega.
A on je svoj posao uvijek obavljao pažljivo i savjesno. Tako je odnosio i prema istrebljenju djece, žena i staraca u logorima smrti. Precizno i temeljito, u njemačkom stilu, želio je da posao bude besprijekorno obavljen.
Biti zapovjednik logora nije bio posao, priznao je novinarki, koji je on želio raditi. Ali dužnost je trebalo ispuniti.
- Istini za volju, čovjek se na likvidacije navikne. Mjeseci su mi trebali..No postojalo je tisuću stvari da mi zaokupe misli i svima sam se koristio. Potiskivao sam to pokušavajući se okružiti posebnim mjestima: vrtovima, novim barakama, novim kuhinjama, svime novim: krojačima, postolarima, tesarima. Jedini način da s time izađete na krj bio je da pijete. A kad bi mi misli nadošle, ja bi ih otjerao - priznao je novinarki
Paradirao logorom u bijelom jahačem odijelu
Stangl je toliko navikao na istrebljivanje Židova da je zatvorenike počeo gledati kao na običan 'teret' a ne kao na ljude.
Mrtve je Židove tretirao kao smeće. Stajao bi pored rake pune leševa i rekao: ‘Što da radimo sa smećem koje truli?’
Iskrcavanje ljudi iz vagona nagledao bi na konju u bijelom jahačem odjelu.
- Svi su oni u Treblinki nosili pištolje i bičeve osim Stangla. On je nosio samo mali jahaći bič - kazao je Richard Glazar, Čeh koji je preživio Treblinku.
Stanislaw Szmajzner, preživio je Sobibor. Imao je 14 godina i radio kao kovač. Stanzl je za njega na suđenju rekao da ga se sjeća i da je bio izvanredan kovač i drag dječak.
- Nikad nisam vidio da je Stangl nekoga povrijedio. Njegova je posebnost bila arogancija. I njegovo očito zadovoljstvo poslom koji je obavljao. I položajem koji je uživao. Nitko drugi, iako su na različite načine bili mnogo gori od njega, nije to pokazivao u tolikoj mjeri. Njemu je na licu neprestano bio osmjeh...Ne , ja ne mislim da je to bio nervozni osmjeh: on je naprosto bio sretan - rekao je Szmajzner.
Franz Stangl, je preminuo šest mjeseci nakon presude, na današnji dan 1971. godine od posljedica srčanog udara, tek nekoliko sati nakon što je završio posljednji razgovor s novinarkom, i to riječima:
- Naučio sam da sve ljudsko ima svoje porijeklo u ljudskoj slabosti. Osobno nisam nikad namjerno nekoga povrijedio… Ali bio sam tamo. Znači da, u stvarnosti i ja dijelim krivnju. Moja krivnja jest to što sam još ovdje. To je moja krivnja. Trebao sam umrijeti.“
Bilo je to prvi i jedini put da je Stangl spomenuo riječ krivnja.