Prostitucija je formalno u Splitu zabranjena Pravilnikom za izvršenje zakona o spolnim bolestima 15. lipnja 1934., a u listopadu iste godine i na razini nekadašnje Kraljevine Jugoslavije.

Nakon Prvog svjetskog rata splitsko Općinsko redarstvo marljivo je vodilo evidenciju o prostitutkama u javnim kućama koje su nazivali "kasernirane bludnice" i brinulo se da budu pod redovitim liječničkim nadzorom kako ne bi klijentelu, a radilo se uglavnom o situiranoj gospodi, zarazile kakvom spolnom bolešću. Ostale su prostitutke nazivane "potajnim bludnicama", a broj im se povećavao s dolaskom mornara i vojnika s brodovlja Antante u Poljudskoj uvali. 

Splitska povjesničarka Zdravka Jelaska Marijan proučavajući državni arhiv, literaturu i stare novine o životu Splićana između dva svjetska rata, došla je do podataka da su prostitutke u javnim kućama uglavnom bile stare između 20 i 25 godina, a prije su uglavnom radile kao služavke, konobarice i sobarice. Javne su se kuće ‘20-ih godina prošlog stoljeća nalazile u staroj gradskoj jezgri, u tzv. Getu - u Pretorijanskoj, a jedna u Žarkovoj ulici. 

Na širem prostoru Geta djelovao je i veći broj uličnih prostitutki, kao i u nizu lokala i prenoćišta. Pričalo se i o tajnom gospodskom bordelu blizu starog Hajdukova igrališta, čija je vlasnica nudila mušterijama "ljepotice dana", dok jedan posjetitelj na slici nije navodno prepoznao svoju kćer.

- Registrirane prostitutke bile su opskrbljene posebnom zdravstvenom knjižicom, tzv. žutom knjižicom. Uz to prostitucijom su se bavile i mnoge djevojke bez nadzora Redarstva. No one su kad-tad bivale uhićene zbog skitanja i bluda te upućene na liječnički pregled. Većina ih je bivala prepraćena u zavičaj, a ostale su dobivale žute knjižice, te su se jednom mjesečno morale podvrći obveznom liječničkom pregledu. Prostitutke u javnim kućama pregledavane su mnogo češće, tri puta tjedno. S obzirom na to da su njihove mušterije bile imućnije i uglednije. One među njima za koje bi se utvrdilo da imaju neku spolnu bolest liječene su u Splitu, a zatim protjerane s teritorija Splitske općine, navela je Jelaska Marijan iz Hrvatskog instituta za povijest. 

U njezinoj knjizi "Grad i ljudi: Split 1918.-1941." pobrojano je da je broj prostitutki u splitskim javnim kućama poslije Prvog svjetskog rata do 1930. godine varirao od 40 do 83, koliko ih je bilo rekordne 1923.. Potajnih bludnica bilo je daleko više. Njih je 1920. godine bilo 320, godinu kasnije 297, a sve do 1930. godine i četiri puta više nego "kaserniranih bludnica". O mreži trgovanja ženama u prvoj jugoslavenskoj državi više se doznalo kad je upravo zbog toga 1925. godine pred Kotarskim sudom u Zagrebu optuženo 16 osoba iz Zagreba, Siska, Bjelovara, Zemuna, Novog Sada i Subotica da djevojke su mamili obećanjem raznih poslova, a zatim ih slali u druge gradove u javne kuće. 

U vrijeme druge Jugoslavije prostitutke u Splitu skupljale su se u ugostiteljskim objektima Tri volta, Luxor, svima smještenima u Getu, u staroj splitskoj jezgri. Usluge su pružale, sjećaju se vremešni Splićani u prenoćištu Slavija. Jedno od poznatijih mjesta iz ‘80-ih godina prošlog stoljeća bila je ilegalna javna kuća Gupčevoj ulici na Bačvicama gdje su po seksualne užitke dolazili viđeniji Splićani. 

- Kako sam odrastao nedaleko, često sam tamo viđao kako tamo zalaze nepoznati nam muškarci i dobro se znali po što su došli. Za gospođu koja je to vodila često bih skoknuo po hranu za njezine mačke koje je obožavala i ostalo iz dućana. I prije nego sam napunio 20 godina odlučio sam udovoljiti znatiželji i tamo sam prvi put došao kao mušterija. Sjedilo bi se u dnevnom boravku, razgovaralo s 'madam' te tri-četiri žene koje su pružale usluge, a bi se jedna izabrala i pošlo s njom u sobu. Na podu je bio madrac kojem je 'madam' poslije svake mušterije mijenjala posteljinu. Tamo nisu usluge pružale “profesionalke”, već službenice, pa i udate žene koje su tako popunjavale kućni budžet. Klijenti su bili i suci, i policajci i općinski uglednici, pa nikad nisu u Gupčevoj imali problema sa zakonom - prisjetio se stanovnik Bačvica. 

Priču o bordelu u Gupčevoj ulici potvrdio nam je Siniša Reljić koji je često vozio Miljenka Smoju na reportaže i marende.

- Bilo smo jednom tamo, donijeli cvijeće, pa malo popili s gazdaricom i dobro se ispričali. Nismo došli potražiti usluge, nego je Smoju zanimalo kako to izgleda. Na kraju mu je gazdaricu pokušala tutnuti u džep 100 njemačkih maraka što je on odbio, no, uzeo je bocu vina koju mu je dala, a njegova žena Lepa odmah mu je zaplijenila po dolasku kući - ispričao je Reljić.

Od ‘90-ih godina do danas središte splitske prostitucije je Đardin, središnji gradski park kod Dioklecijanove palače.

Povijesne arhive grada Osijeka imaju dva relevantna dokumenta koji svjedoče o tome da je prostitucija u Osijeku, na prijelazu između 19. u 20. stoljeće bila ozbiljan zanat koji je, kao takav, bio i ozbiljno shvaćen. 

Ta dva dokumenta su Pravilnik o uređenju i nadziranju prostitucije iz 1896. i Pravilnik za bludilišta iz 1911. Sasvim slučajno, u ruševinama jedne kuće, Osječanin Imro Vrbešić pronašao je, prije nekoliko godina, i službenu iskaznicu koju je tada morala imati svaka aktivna bludnica koja je radila u takozvanim bludilištima. Iskaznica je svojevrsni povijesni raritet obzirom na to je nemaju ni osječki muzej ni arhiv. 

- Iskaznicu je u ono vrijeme, 1911., izdavao i ovjeravao redarstveni odsjek i to prema Pravilniku za bludilišta. Legalnost bludilišta i bludnica bila je odobrena od strane Kraljevske zemaljske Vlade Hrvatske-Slavonije-Dalmacije, čiji žig stoji na iskaznici. Svaka je iskaznica glasila na ime i prezime bludnice, a osim tih podataka unosili su se i podaci o vjeroispovijesti, kojem staležu pripada, odakle dolazi i svi drugi podaci. Iskaznica je imala 33 stranice i bludnica ju je u svako vrijeme morala imati kod sebe, a posebno prilikom odlaska na preglede koji su bili česti i koji su se također upisivali u knjižicu - kaže Imro dodajući kako je iskaznica veoma zanimljiva jer propisuje i mnoga druga pravila kojih su se bludnice morale pridržavati. 

- One, primjerice, nisu smjele posjećivati kazališta, javne predstave, koncerte, slastičarnice i restorane. Bilo im je zabranjeno naslanjati se na prozore i viriti kroz njih te tako privlačiti mušterije, a kada su zračile sobu, morale su otići u stražnji dio kuće. Morale su imati 17 godina i biti duševno i tjelesno posve zdrave, držati svoje tijelo čistim. Također je propisano i kako su se prema bludnicama morale ponašati vlasnice bludilišta. Nisu ih smjele izrabljivati, obzirom na tjelesnu snagu, morale su im jednom tjedno isplaćivati zaradu i prijaviti ih gradskom satništvu onda kada su se počele baviti tim poslom. Morale su im osiguravati četiri obroka dnevno i osigurati sobe za blud od 20 kvadrata - kaže Vrbešić. 

U to vrijeme u Osijeku je radilo nekoliko "bludilišta", uglavnom u širem centru grada i bilo je normalno da u njih idu i neka viđenija, oženjena gospoda.

Mladi je osječki povjesničar Sergej Filipović napisao i istraživački rad na temu bludilišta kroz osječku povijest. 

"Marija Terezija se polovicom 18. stoljeća odlučila oštro obračunati s prostitucijom. Njezina zakonska reforma Constitutio Criminalis Theresiana uključivala je kazne, deportacije, bičevanje i druge oblike borbe protiv prostitucije. Bila je ustanovljena i Ćudorena komisija koja je vodila tu borbu. Ipak, njezine je odredbe polako izbrisao Josip II. Prema neki izvorima, za vrijeme Metternicha, prostitucija je cvjetala pa je u Beču bilo čak 20.000 prostitutki, više nego i u jednom drugom gradu", zapisao je Filipović.

Pravilnik o uređenju i nadziranju prostitucije u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku nastao je 1. prosinca 1896. Tiskan je na 27 stranica, sadrži 60 članaka i šest poglavlja. Svako poglavlje bavi se različitim segmentima života bludnice. Prvo poglavlje propisuje definiranje i registriranje bludnice. 

U registru su bile zavedene kao zdrave, bolesne i one koje su otputovale. Iz njega je vidljivo da su se bludničenjem tada bavile sobarice i konobarice, a bludnice su smatrane građankama drugog reda. Propisano je da one moraju živjeti u bludilištima, iznimno u stanovima, ali ako nisu u blizini crkve, škole ili javne zgrade. Na vratima ‘bludilišta’ morala je cijelu noć gorjeti svjetiljka kako bi se znalo da je to javna kuća, a sama zgrada morala je biti ograđena od privatnih kuća visokim zidom. 

Većina propisa i pravila bila je usmjerena k društvenoj i svakoj drugoj izolaciji bludnica kako bi se spriječilo širenje eventualnih bolesti. Istodobno su postavljena pravila koja su vodila računa o sigurnosti bludnica pa je, tako, redarstveno satništvo moralo četiri puta godišnje pregledati bludilišta i privatne stanove bludnica te bludnice tom zgodom ispitati o njihovim željama i problemima s kojima se suočavaju, i to bez prisutnosti vlasnice bludilišta. Također se brinulo i o zaštiti privatnosti bludnica pa satništvo nije smjelo odavati njihove osobne podatke trećim osobama.