Vratila je suze radosnice i osmijeh na lica desetinama obitelji koje su tog strašnog, 29. prosinca prošle godine, ostale bez svega - bez krova nad glavom i bez svog dostojanstva.
No priča o Austrijanki Doraji Eberle (66) i njenom volonterskom radu započinje prije 30 godina kada je uz brojne donacije koje je skupila pomogla da se petrinjsko područje, razrušeno i opustošeno nakon rata, izdigne iz pepela.
POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Misiju obnove započela je 1996. gradeći montažne drvene kuće, koje su u ovom potresu ostale neoštećene, a do danas ih je na području Petrinje, ali i Banja Luke izgradila gotovo 1300, za isto toliko obitelji. Čim je saznala za petrinjski potres, ni trenutka nije dvojila da ponovno priskoči u pomoć jer pomaganje smatra svojim životnim pozivom. Trenutno se na Baniji gradi 62. drvena kuća, a do zime, kada će radovi na kratko stati, planira ih podignuti više od 70. Skromno nam kaže da sve kuće koje su do sada izgradili su zajedničko djelo njene volonterske udruge Bauern helfen Bauern-Salzburg, udruge Malteser Hrvatska, čiji je donator Georg Eltz Vukovar, ali i Caritasa Sisak, građevinskog teama iz zaklade "Kuća Dobrih Tonova" iz Sarajeva Namira Porića te hrvatskog građevinskog tima Joze Ljubičića.
- Od siječnja 2021. čak sam 18 puta dolazila u regiju oko Petrinje. Obišla sam svaku obitelj kojoj smo sagradili kuću dva do tri puta i zajedno s Georgom Eltzom, također sam s vremena na vrijeme pomagala pri izgradnji. U međuvremenu su ljetos došli prvi volonteri iz Njemačke i Austrije, pa i obitelj od tri generacije koja nam je marljivo pomagala pri izgradnji kuća. Impresivno je vidjeti toliko ljudi različitih nacionalnosti i porijekla na jednom gradilištu. Bosanskohercegovački tim gradi za Hrvate, a pomagali su mu Nijemci, Austrijanci, čak i troje Brazilaca volontera. Isto vrijedi i za hrvatski građevinski tim - takav zajednički projekt izuzetno povezuje - kaže Doraja i nastavlja:
- S ponosom kažem da smo fantastičan tim (projekt Kuća Nade) u kojem smo potrebni jedni drugima kako bi sve to uspjelo. I uspjelo je - do kraja listopada imat ćemo 70 kuća! - s veseljem nam priča Doraja. U intervjuu za 24sata iz veljače ove godine, Doraja nam je rekla kako je tužna i šokirana kad vidi koliko ljudi stoji ispred ruševina svog života. Najavila je tada da će nekima moći pomoći u izgradnji kuća kad se dobiju dozvole.
- Vjerujem da će to ići vrlo brzo, jer znam i kao političarka da se tijekom katastrofa i hitnih slučajeva primjenjuju posebna pravila, a projekti pomoći i razvoja ne mogu na čekanje - rekla nam je tada. Razgovarala je s Caritasom, gradonačelnicima, svećenicima i bila je uvjerena da će projekt ubrzo započeti. Bila je u pravu i još jednom dokazala kako nikakva birokracija ne može zaustaviti spremnost da se pomogne onog trena kad je čovjeku ta pomoć najpotrebnija.
Ne opterećuje se, kaže, time što lokalna uprava do sada praktički nije napravila ništa.
- Ne mjerimo se time tko više ili manje radi - pokušavamo pomoći tamo gdje nitko drugi ne pomaže i ne brine. Dobro se slažemo s gradonačelnicom Magdalenom Komes, ona zna što radimo i to iznimno cijeni. Zamolili smo je da nas podrži i to će i učiniti. Uvijek sam imala dobru suradnju sa ženama na rukovodećim pozicijama i sigurna sam da ćemo i s njomnastaviti tako raditi - kaže ova Austrijanka velikog srca. Dodaje da je svjesna da su 'gosti' u ovoj zemlji i pridržavaju se svih pravila i propisa.
- Informiramo lokalnu zajednicu o tome što radimo i za koga gradimo - ne preuzimamo njihovu odgovornost, ali ih podržavamo svojim mogućnostima - kaže. Budući da su potpuno neovisni i ne ovise o nikome, imaju slobodu pomoći svim ljudima koji su u potrebi - bez obzira na njihovu etičku pripadnost. Stoga ne žele da ih itko izolira i ograničava - niti će to napraviti lokalna vlast. Komuniciraju i s mnogim drugim organizacijama, kao i s katoličkom i pravoslavnom crkvom, rotarijancima i mnogim privatnicima.
- Važno nam je da budemo međusobno informirani o tome tko što radi i gdje, kako bismo se mogli podržati ako je potrebno. Iza mene je dugogodišnje iskustvo i mogu reći da je kao maloj privatnoj organizaciji mnogo lakše pomoći brzo i učinkovito, jer nismo odgovorni nikome osim svojim donatorima i primateljima pomoći i ne trebaju nam svakodnevni sastanci niti politički glasovi koji dopuštaju ili nam zabraniti pomoć - objašnjava Doraja, inače po struci socijalna radnica.
- Kad smo se još 1991. godine suočili s ratnim strahotama i teškoćama koje su imali ljudi na ovom području, pitala sam se što im je najpotrebnije - a to je bio krov nad glavom - kako bi mogli ostati kod kuće, a ne otići u izbjeglištvo. "Dom" vraća dostojanstvo ljudskog bića, a pogotovo u ratu u kojem su mnogi domovi uništeni, a koje su ljudi stvarali čitav život. U studenom te godine u TV emisiji Wetten Das gledala sam okladu u kojoj je 100 ljudi za 100 sati izgradilo stotinu drvenih kuća. Od sudionika emisije koji je živio blizu mene u Salzburgu, naučio sam graditi jednu od ovih drvenih kuća, i koja je useljiva gotovo u pet dana. Za mene je to bio odgovor na sva ona privremena rješenja, šatore i kontejnere, koji su u to vrijeme bili neophodni, ali nikako održivi. Suprug i ja pisali smo stotinama prijatelja tražeći financijsku pomoć, pomoć u drvenoj građi ili radu i svatko od njih je s nečime pridonio. Prvi koji je darovao kuću bio je poljoprivrednik - za poljoprivrednika u selu Slana - zato se i naša udruga tako zove - govori. Kuće koje radi nisu komplicirane, s njima nema birokracije, isplative su i praktički odmah useljive.
Obitelji koje napokon dobiju svoju kuću koja je u pravilu gotova u četiri do pet dana, nerijetko ne mogu sakrili paletu emocija jednom kada prime ključ u ruke.
- Svi su presretni što imaju čvrst krov nad glavom - ne samo zato što je zima pred vratima, već i zato što je život u kući lakši nego onaj u kontejneru ili štali. Popis onih koji žele ili hitno trebaju kuću je beskrajan i to nam izuzetno otežava, jer možemo sagraditi samo onoliko kuća koliko "Bauern helfen Bauern - Salzbug" i udruga Maltezer dobivaju donacija - govori Doraja. Kriteriji za to tko može dobiti drvenu montažnu kuću su vrlo strogi, te se osobno obilaze obitelji kako bi bili sigurni da će se ljuti i stvarno useliti u kuće.
- Ljudi kojima su kuće potrebne nas kontaktiraju izravno ili za njih upite šalju članovi obitelji ili prijatelji. Mnogi se prijavljuju i u Caritas ili udruzi za obnovu. Za ovu godinu primili smo donacije za 72 kuće i njih ćemo dovršiti do kraja listopada. Zimi ne možemo graditi zbog hladnoće i snijega, ali nadamo se da ćemo ponovno prikupiti donacije za 2022., a zatim od ožujka nastaviti s projektom - kaže kaže ova neumoljiva humanitarka i žena velikog srca. Bez Namira iz Bosne i Joze iz Hrvatske, koji je podržavaju u svemu, nikada se ne bi tako brzo i efikasno izvela ovaj projekt.
- Ovako nešto moguće je samo s dobrim timom koji nema vlastite interese, ali daje sve svoje napore za ljude koji su u potrebi. Nas troje radimo zajedno već 20 godina što uvelike olakšava posao, jer bez povjerenja i lojalnosti ne možete ništa učiniti - smatra Doraja.
Dobrovoljni rad je nešto posebno što ju ispunjava već dugi niz godina.
- Možete djelovati neovisnije, brže i promišljenije, a mali team tako lakše postaje povezana zajednica. Odgovorni ste jedni za druge i ovisite o drugima u timu. Jednu od naših posljednjih kuća - napravljenu u tri dana u Luščanima, izgradila je jedna obitelj iz Austrije. Otac sa svoja dva sina, kćerkom, zetom i unukom. U svakodnevnom životu nema takvih iskustava i zato je volonterski posao toliko častan. U samo tjedan dana na svakom gradilištu, doživjeli bismo ogromno gostoprimstvo ljudi koji su izgubili sve i to je neprocjenjivo iskustvo koje ne može zamijeniti nikakav "lifechanging seminar" - priča ova izuzetna Austrijanka.
U pamćenje joj se urezala poruka jedne šesnaestogodišnje djevojka iz Austrije koja joj se zahvalila što ju je udruga Bauern helfen Bauern-Salzburg povela kako bi pomogla izgraditi kuću u Bosni.
- Napisala mi je: "Hvala vam što ste mi dopustili da pomognem - i da po prvi puta u životu osjetim da sam nekome potrebna". U toj rečenici je sadržano sve. Svi želimo osjećati da smo nekome potrebni i da nas to iskustvo davanje nikada nije učinilo siromašnijima, već samo bogatijima - zaključuje Doraja.
'Država nam nije ništa pomogla'
Njezino ime često se može čuti na području Banije. Neki je znaju osobno, neki su upoznali samo njezine volontere, dobre duše koje svojim nesebičnim radom i pomaganjem daju ljudima novu priliku za dostojanstveni život u vlastitoj kući. Ali svi se slažu u jednom - život na Baniji bez Dorajine pomoći bio bi puno teži.
- Presretan sam. Jedva se čekam useliti. Strašno se veselim novom prostoru. A gospođi Doraji se ne mogu dovoljno zahvaliti - ne skidajući široki osmijeh s lica priča nam Mirko Kudlek (58) iz mjesta Donje Mokrice nedaleko od Petrinje. Prosinački potres iselio ga je iz kuće, a potom su mu Dorajini vrijedni volonteri izgradili novu. I to u svega dva dana. Na postojeće temelje, u tridesetak sati rada, slagali su dasku po dasku, zabijali čavao po čavao, napravili prizemlje, pa podigli i kat, sve dok Mirkovo drveno zdanje od 55 kvadrata s balkonom nije bilo gotovo. Nakon njih na scenu su stupili električari, keramičari, vodoinstalateri... Radovi su sad pri kraju. Mirko predano pomaže. Tako će prije završiti, nada se. Uzbuđen je. Presretan. Jedva čeka useljenje. Na kuću je već objesio barjak.
- To je normalna stvar - smije se.
Njegova nova kuća nalazi se svega nekoliko metara od nekadašnjeg doma, danas hrpe dasaka, cigli, krhotina i ostataka.
- Samo bih htio da netko dođe srušiti staru kuću. Bojim se da mi još nešto ne bi palo i oštetilo novu kuću - dodaje. Za Doraju ima samo riječi hvale.
- Upoznali smo se, ali je bilo teško komunicirati jer gospođa ne zna hrvatski, a ja ne znam njemački ni engleski. Ali i bez riječi zna koliko sam zahvalan i njoj i cijelom njezinu timu - zaključuje Mirko.
Vozeći se Banijom, svako toliko smo iz auta ugledali drvenu kuću na kat s balkonom koju je omogućila Doraja. Pa još jednu, i još jednu. Mjesto za mjestom, selo za selom, dvorište za dvorištem. Donja Bačuga, Gora, Vurat, Donje Mokrice, Srednje Mokrice, Graberje, Luščani, pa i udaljenija Sunja, Hrvatski Čuntić, Dragotinci... Doraja je pomogla ljudima u svim tim mjestima.
- Ona je predivna žena, jednostavna. Nikad nisam upoznala nekog takvog - niže riječi hvale Marijana Kadić (47) iz mjesta Srednje Mokrice. U naručju drži 10-mjesečnog unuka Martina. Zbog njega joj je najviše drago što će se preseliti iz kontejnera. Sad tamo živi sa suprugom, sinom, snahom i Martinom, koji će konačno imati više mjesta.
- Počeo je puzati, a mi se grijemo na struju u kontejneru pa uvijek treba paziti. Malo je unutra, zbijeno. Martin će sad imati puno veću slobodu - govori Marijana i dodaje kako jedva čeka grijati se na peć na drva. Njezina kuća s druge strane ceste ima crvenu naljepnicu. Neuporabljiva je. Zidovi su popucali, crjepovi popadali, cigle se rasule... U novoj kući još završavaju keramičarske radove i kuhinju pa će se useliti. Na spomen državne pomoći Marijana odmahuje rukom.
'Zahvalni smo Doraji i volonterima'
- Briga državu za nas obične ljude. Prije više od mjesec dana rekli su nam da će nam rušiti staru kuću kroz koji dan. Dosad još nismo dobili ni elaborat, a kamoli da je netko došao - kaže nam Marijana. Osim za Doraju, lijepe riječi ima i na spomen volontera. Sve odreda divni ljudi, ističe.
- Stvarno odlični dečki i cure. Jako su marljivi, nisu stali s radom. Muž bi ih nakon nekoliko sati gradnje znao potrpati u auto i odvesti na kupanje na rijeku. Dotad bih ja skuhala ručak pa bismo svi skupa jeli. Da im barem nekako zahvalimo za sve što su napravili za nas - presretna je Marijana.
U Majskim Poljanama, jednom od potresom najpogođenijih područja na Baniji, gdje je nekoliko ljudi i poginulo, naišli smo na pravu radnu akciju - na drvenoj kući, još jednoj čiju je gradnju pokrenula austrijska humanitarka, volonteri su vrijedno, a pokazat će se, i nevjerojatno brzo postavljali crjepove na krov. Tamo će, kad oni završe posao, živjeti Zoranka Cvitić (45) sa suprugom Ilijom (55) i kćeri Valentinom (20). Zoranka, kao prava mama, ne odmara se ni sekunde. Pomaže volonterima i dodaje im crjepove.
- Jedva se čekamo useliti. Ne moram vam ni pričati kako je u kontejneru. Vlaga, grijemo se na struju... Bolje i to nego pod vedrim nebom, ali kući se jako veselimo - kaže Zoranka i dodaje da će u novoj kući prvo ispeći pitu. Volonteri Ivana (24), Slaven (34) i Alfons (29) neumorno slažu crjepove. S lica ne skidaju osmijeh. Gledajući ih gore, odozdo sa zemlje, visina na kojoj grade izgleda zastrašujuće.
- Ivana je šefica - dobacuju dečki. Šesti dan su kod Zoranke. Njezina kuća je treća koju su izgradili. Krov su završili u jednom danu. Članovi su ADRA-e, ponosno ističu, humanitarne organizacije koja okuplja dobrovoljce željne pomoći potrebitima. Rodom iz različitih krajeva Hrvatske, nakon posla koji, kažu, traje sve dok ima dana, ne odlaze doma, nego spavaju u obližnjim crkvenim prostorijama. Slaven je glavni za građevinu, govore nam, tapšajući ga po ramenima. Za Doraju imaju samo najljepše riječi.
Kuće su useljive u samo nekoliko dana
- Nevjerojatna žena, ne znam kako stigne sve što stigne. Divna je, ove kućice su njezina misija, ona širi dobrotu, ljubav i toleranciju, pomaže gdje može, dolazi na teren, obilazi ljude, upoznaje se s njima, s nama volonterima... Svaka joj čast. Da je barem više takvih ljudi - zaključuje Ivana.
Doraja je na ideju gradnje drvenih kuća koje su gotove za svega nekoliko dana došla još ‘91., kad se naša zemlja suočila s ratnim strahotama.
- Pitala sam se što je ljudima u toj situaciji najpotrebnije, a to je bio krov nad glavom, kako bi mogli ostati kod kuće, a ne bježati i otići u izbjeglištvo. Dom vraća dostojanstvo ljudskog bića, pogotovo u ratu u kojemu su mnogi domovi uništeni, pri čemu ih ljudi prethodno nerijetko stvaraju cijeli život. U studenom te godine u jednoj TV emisiji vidjela sam kako je 100 ljudi za 100 sati izgradilo stotinu drvenih kuća. Od sudionika emisije koji je živio blizu mene u Salzburgu naučila sam graditi jednu od ovih drvenih kuća. Najbolja stvar je to što je useljiva u pet dana. Za mene je to bio odgovor na sva ona privremena rješenja, šatore i kontejnere, koji su u to vrijeme bili neophodni, ali nikako održivi. A vidimo da su i danas. Suprug i ja pisali smo stotinama prijatelja tražeći financijsku pomoć, pomoć u drvenoj građi ili radu i svatko od njih je s nečim pridonio. Prvi koji je darovao kuću bio je poljoprivrednik i dao je kuću za drugog poljoprivrednika u selu Slana. Tad smo odlučili da će se i naša udruga tako zvati - otkrila nam je Doraja.
Drvene kuće koje gradi nisu komplicirane, s njima nema birokracije i zavrzlama, isplative su i praktički odmah useljive.