U knjizi 'Istina o Međugorju' prva ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju detaljno su opisana, a knjiga ima i vrijedan dodatak o zataškanim ukazanjima Gospe dvije godine kasnije u selu Gala pored Sinja. Donosimo vam feljton u pet nastavaka...
Četvrti dan ukazanja – Blagdan Prečistog Srca Marijina
Subota je, 27. lipnja 1981. Gospa se djeci ukazuje već tri dana, a župnika fra Joze Zovka, koji je tu dužnost preuzeo deset mjeseci prije prvog dana ukazanja, nema. Tih dana bio je na duhovnim vježbama, a iako je zvao u župu, vezu nije mogao uspostaviti. Naime, grom je udario u poštu u mjestu gdje je boravio pa nikako nije mogao uspostaviti vezu s Međugorjem u koje se vraća 27. lipnja. Prije povratka posjećuje bolesnu majku u Mostaru, gdje mu mještanka govori sve o ukazanjima.
„Tebe nema, a Gospa se ukazuje“, rekla je mještanka fra Zovku koji je u prvi trenutak pomislio da ona nije dobro. Ponovila mu je da se Gospa ukazuje, ali fra Zovko ostao je zbunjen.
Ispričao je sve što je čuo kolegi s kojim se vozio do Međugorja, ali ni taj drugi svećenik nije odmah povjerovao. No, kad su stigli u župu, časne sestre ispričale su mu o događajima. Župnik je prvo upitao tko su djeca. Čuvši njihova imena, ali i da jedna vidjelica živi u Sarajevu, nije mu bilo baš drago jer nikoga od djece nije poznavao. Pomislio je da to komunističke vlasti namještaju svakakve spletke. Istog dana djeca su otišla u Čitluk na ispitivanje jesu li pod utjecajem droga te su liječnici zaključili da nisu. Potom su vidioci trebali otići dalje na preglede u Mostar, ali nisu htjeli. Pobjegli su te ih je jedan susjed pokupio i vratio u selo.
Nakon povratka u selo otišli su vidjeti je li se župnik vratio. Kad su ga ugledali, jako su mu se razveselili i jedva su čekali da mu ispričaju sve o ukazanjima. Fra Zovko je tada odlučio sa svakim posebno razgovarati kako bi ustanovio jesu li djeca vjerodostojna.
Bližio se sat ukazanja i vidioci su krenuli prema brdu, gdje su Gospu pitali što želi od fra Zovka, na što je ona rekla: „Neka fratri vjeruju čvrsto, vjeruju i čuvaju vjeru svojeg naroda.“
Pitali su je i zašto se ne ukaže svima, a ona je odgovorila: „Blaženi oni koji ne vide, a vjeruju. Neka vjeruju kao da me vide.“ Vidioci su pjevali s Gospom i svijetom „Sred te pećine“ i „Marijo, o Marijo“ te molili. Svi su vidioci, osim Ivana, tog dana vidjeli i veliki sivi križ bez raspela. Marija je tada rekla da je to isti križ koji je ona večer prije vidjela.
Iako tog dana Ivan nije išao na brdo ukazanja kad i drugi vidioci jer ga roditelji nisu pustili, kad je u srcu osjetio da slijedi ukazanje, pohitao je prema mjestu. No, stao je pokraj jedne ograde i tu mu se Gospa ukazala rekavši: „Ne boj se drago moje dijete.“
Kad je to ispričao roditeljima, oni su rekli da mu više neće braniti i neka ide na brdo jer je očito da ga Gospa zove.
Peti dan ukazanja
Prošlo je već pet dana od prvog ukazanja. Fra Jozo Zovko odlučio je vjernicima koji dođu na misu pročitati stajalište o ukazanju naglasivši da će se za sada sve još promatrati i da se ne smije biti znatiželjan.
Fra Zovko se, rekli su poslije mještani, bojao da sve to nije neka podvala pa je u propovijedi naglašavao da se Bog može ukazivati, da se može ukazati i Gospa, ali da to vjernicima nije potrebno jer imaju evanđelje i Isusa. Rekao je kako se ljudima može manipulirati, a nakon svete mise s vidiocima je obavio razgovor. Odlučio je sa svakim posebno razgovarati kako bi možda razotkrio nekoga da laže. Tada je i za svakoga od vidioca napisao ukratko kako ga doživljava. Za Vicku je napisao da je slobodna, hrabra, otvorena, oduševljena i potpuno normalna, za Mirjanu da prakticira vjeru, da je inteligentna te da se s njom može normalno razgovarati kao i da nije narkomanka.
Marija je, napisao je fra Zovko, isto opuštena, jednostavna, nema u njoj straha. Za Jakova je, pak, napisao da je spontan, ali najveći problem predstavljala mu je Ivanka.
,,Najveća mi je poteškoća bila to što se među njima pojavila djevojčica u crnini, Ivanka. Krajem travnja pokopao sam njezinu mamu. Otkud sad ta djevojčica tu? I ja nju izravno pitam:
'Je li ti Gospa pokazala mamu?'
'Nije, ali hoće.'
'Dobro, a zašto ti je nije odmah pokazala?'
'Pa pokazat će, ne mogu je ja pitati zašto. Sretna sam što mi je Gospa obećala i ja u to čvrsto vjerujem.'
U tom sam se trenutku sjetio pokopa. Prije nego što će joj spustiti mamu u grob, Ivanka je htjela uskočiti za njom. To mi je bilo tako tužno da sam zaplakao. Tada sam osjetio bol djevojke koja je željela biti s mamom. I sada ta djevojka kaže: 'Ja vidim Gospu!' Pokušao sam utvrditi koliki utjecaj ona ima na ostalu djecu. Vidim da prema njoj gaje sućut jer je siroče. I tada sam, za razliku od fra Zrinka, pomislio da su ovdje svoje prste umiješali komunisti, jer su djeca izgledala zdrava.“
Tog dana vidioci su imali, kao i obično, ukazanje oko 18 sati. Na brdu ih je petog dana čekalo oko 15 tisuća ljudi. Prvo su vidioci s Gospom molili, a onda su se odvažili postaviti joj pitanja. Djeca su se molila, a potom su je pitala za neke stvari. Kad ju je Vicka upitala hoće li im ovdje, na zemlji, ostaviti neki znak koji će uvjeriti narod da ne lažu, ona je nestala, ali im se ubrzo ponovno ukazala. Potom ju je Vicka pitala: „Gospe moja, što želiš od nas?“ i „Gospe moja, što ti želiš od naših svećenika?“ Ona je odgovorila: „Neka se narod moli i čvrsto vjeruje!“
Za svećenike je rekla neka čvrsto vjeruju i neka drugima u tome pomažu. Petog dana ukazanja Gospa je više puta dolazila i odlazila. Jednom prilikom upitala su je djeca zašto se ne bi ukazala u župnoj crkvi, gdje je sav svijet može vidjeti. Ona je na to odvratila: „Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju!“ Nakon ukazanja vidioci su rekli da su se osjećali kao u raju.
Šesti dan ukazanja
Vijest o ukazanjima proširila se cijelom Bosnom i Hercegovinom i to je posve izbezumilo komunističke vlasti. Kako je bio blagdan, fra Zovko je očekivao djecu na misi, ali oni nisu došli.
Naime, tog dana po vidioce je došla policija da ih odvede na psihijatrijske preglede u Mostar. Kad su došli, oko njih su se skupile medicinske sestre koje su htjele čuti sve o ukazanjima, pa su Mirjanu odvele u jednu sobu, gdje im je ona sve pričala. Pokazivali su im poslije i mrtvačnicu i bolesne, vidioci su jedva čekali ići kući te su na kraju i pušteni.
Glavna liječnica, koja je ateistica, proglasila ih je potpuno zdravima i rekla: „Nisu luda djeca, nego je lud onaj koji ih je ovamo doveo.“
Kada su napokon došli na Brdo ukazanja, vidioce je dočekalo mnoštvo naroda, bilo ga je više nego ikada. Djeca su krenula s molitvom i Gospa im se odmah ukazala. Toga je istog dana i liječnica, koja je pratila djecu i promatrala ih za vrijeme ukazanja, zaželjela da se dotakne Gospe. Gospa je tada rekla: „Uvijek je bilo nevjernih Juda, ali može. Neka pristupi.“
Vidioci su uzeli ruku liječnice i stavili je na Gospino rame. I kad je, po uputi djece, svojom rukom dohvatila njezino rame, osjetila je kako kroz nju prolaze neki trnci. To je ona, koja je inače nevjernica, sama poslije priznala i nadodala: „Ovdje se događa nešto čudno!“ Istog dana Gospa je čudesno ozdravila jedno dijete, Danijela Šetku, koje su roditelji donijeli i molili da ga ozdravi. Dječak je bio nijem i sakat. Gospa je obećala da će ga ozdraviti, ali pod uvjetom da se roditelji mole, poste i čvrsto vjeruju. Dijete je nakon nekog vremena ozdravilo.
Sedmi dan ukazanja – Gospa se vidiocima ukazala u Cernu
Mještanke su tog jutra probudile cijelo selo u zoru jer su uzbuđene vikale da su na Brdu ukazanja vidjele svjetlost pa su pomislile da je Gospa ostavila znak. Mnogi su potrčali prema brdu, pa i neki od vidioca, ali na brdu ničega nije bilo, nikakvog znaka. Svi su se pomolili i vratili u selo.
Vidioce je župnik zvao na razgovor pa su mu pričali o pregledima u mostarskoj bolnici te o svjetlosti na brdu. Župnik ih je potom pokušao uplašiti govoreći kako će ih Bog kazniti ako tako nešto lažu, a vidioci su redom odgovarali kako su zaista vidjeli Gospu, kao što sad gledaju njega, te da se ničega ne boje, pogotovo ne toga da će ih Bog kazniti. Vidioci su rekli da se ničega ne boje jer govore istinu. Fra Zovko je tada odlučio predložiti da vjernici umjesto na brdo dolaze u crkvu, s naglaskom na tome da nikako ne dolaze nevjernici. Vidiocima je to ilustrirao time da on na brdu ne može voditi misu, pa tako ne može ni provoditi ono što Gospa želi. Imao je viziju da se ispred oltara stavi Gospin kip ispred kojeg se vjernici mogu moliti.
Djeca su pristala na sve, ali ne žele govoriti s oltara već u prvom redu. Prigovorila su župniku što dan prije nije bio na brdu, gdje je s njima bio fra Zrinko, ali tada su shvatili da je netko od svećenika morao biti i u crkvi. Posebno su bile važne Mirjanine riječi koja je zaključila da bi Gospa sigurno to i rekla da je željela fra Zovka na Brdu ukazanja.
Istog dana dvije djevojke (jedna iz Podbrda, druga iz Sarajeva) predložile su djeci da ih izvedu autom nekamo u šetnju, a zapravo su ih htjele odvesti daleko od mjesta ukazanja i zadržati dok ne prođe vrijeme ukazanja. Međutim, iako su djeca bila daleko od Podbrda, ona su u uobičajeno vrijeme ukazanja kao po nekom unutarnjem govoru zatražila da iziđu iz auta. To se zbilo kod sela Cerna. I čim su izišla i pomolila se, Gospa im je s Brda ukazanja, udaljenog više kilometara, došla u susret i s njima je molila sedam Očenaša... Djevojke su tada priznale da su htjele vidjeti hoće li se Gospa djeci ukazati i kad su negdje drugdje, a ne samo na brdu. Kad su vidjele da se ukazanje dogodilo bez obzira na mjesto, osjetile su u sebi grižnju savjesti.
Nakon toga policija je počela ometati dolazak i djeci i vjernicima na Brdo ukazanja. Djeci više nije bilo dopušteno tamo dolaziti. No Gospa im se i dalje ukazivala na skrovitim mjestima, u njihovim domovima i u polju. Djeca su se već ohrabrila, otvorenije razgovarala s Gospom i rado slušala njezine savjete, opomene i poruke. Tako je to trajalo sve do 15. siječnja 1982. U međuvremenu je župnik počeo hodočasnike uvoditi u crkvu kako bi sudjelovali u moljenju krunice i slavljenju euharistije. I djeca su dolazila i predvodila krunicu. I tu im se Gospa ukazivala nekoliko puta.
I sam je župnik fra Jozo Zovko jednom, kako je zapisao fra dr. Ljudevit Rupčić, u vrijeme moljenja krunice vidio Gospu i taj čas prekinuo molitvu i spontano nastavio s pjesmom „Lijepa si, lijepa, Djevo Marijo“. Cijela je Crkva primijetila da se s njime nešto neobično događa. Poslije je i sam potvrdio da je tom prilikom zaista vidio Gospu. I on, koji je sve dotle bio ne samo sumnjičav nego i protiv glasova o ukazanjima, postao je njihov pobornik, što je naknadno posvjedočio i zatvorom.
Od 15. siječnja 1982. djeca vide Gospu u jednoj pokrajnjoj prostoriji župne crkve. To im je zbog novonastalih poteškoća i opasnosti omogućio župnik. A na to je prethodno djeci dala suglasnost i Gospa. Od travnja 1985., na zahtjev dijecezanskog biskupa, djeca su napustila pokrajnju prostoriju crkve kao mjesto ukazanja i zamijenila je jednom sobicom u župnom domu.
Kroz cijelo to vrijeme, od početka ukazanja do danas, samo pet dana nitko od djece nije vidio Gospu. Gospa se nije uvijek pokazivala na istom mjestu, ni istoj skupini, ni pojedincima, niti su njezina ukazanja uvijek jednako trajala. Katkada je to bilo samo dvije minute, pokatkad i sat vremena. Isto tako, Gospa se nije uvijek ukazivala kad su to djeca htjela ili poželjela. Katkada se nije nikako ukazivala.
Katkada su djeca molila i čekala, ali se Gospa nije ukazivala toga časa nego poslije, i to neočekivano i nenajavljeno. A pokatkad se ukazala jednima, a ne drugima. Ako nije unaprijed obećala da će se ukazati u određeno vrijeme, nitko nije mogao predvidjeti hoće li se i kad će se ukazati. Nije se ukazivala samo navedenim vidiocima, nego i drugim ljudima koji su bili najrazličitije dobi, naobrazbe, rase i zanimanja. Sve to govori da ukazanja nisu u ljudskoj režiji, da ne ovise ni o vremenu, ni o mjestu, ni o želji, ni o molitvi vidjelaca i naroda, nego o volji one koja se ukazuje.
>>> Kraj trećeg nastavka
Knjiga Istina o Međugorju u prodaji je od 10.6. na svim kioscima po cijeni od 49,90 kuna!