Četvero djece s Paga koji su doživjeli da ih otac jedno po jedno baci sa pet metara visokog balkona na kamen sigurno će cijeli život imati trajne i ozbiljne psihološke traume, a u manjoj ili većoj mjeri možda i psihička oštećenja, slažu se stručnjaci s kojima smo razgovarali o tome kako bi društvo trebalo reagirati nakon te strašne tragedije, kako bi im se osigurala odgovarajuća psihološka podrška i barem donekle ublažile posljedice.
- Ako vas vlastiti otac baci s balkona, kako ikada više bilo kome oko sebe možete vjerovati? Da vam to napravi susjed, ili netko nepoznat, bilo bi strašno, no s tim se još nekako možda i možete nositi, uz veliku ljubav, požrtvovnost i pomoć roditelja. No ne mogu ni zamisliti što se može događati u dječjoj glavici ako mu to učini osoba koja je centar njegovog svijeta i netko na koga bi se trebao oslanjati - kaže psihologinja prof. dr. Mirjana Krizmanić.
Tako u ovom slučaju još ne možemo procjenjivati hoće li posljedice biti takve da se dijete okrene patnji iznutra i počne mučiti, ili takve da samo promjenama u ponašanju, koje može postati i prkosno ili nasilno u odnosu prema drugima, zapravo zavape za pomoć. No naša sugovornica dodaje kako pomalo strepi da djeca neće dobiti ono što im treba, jer su naši zakoni takvi da se neke stvari ne mogu učiniti brzo, odnosno ne postoje mehanizmi koji bi toj djeci pružili zaštitu odmah.
Djecu treba smjestiti u odgovarajuću obitelj
To bi, kaže, trebalo biti ključno, jer kad malo dođu k sebi od fizičkih trauma i počnu shvaćati što se dogodilo, oni će biti doslovno izbezumljeni i zapravo – sami. Njima je sada najpotrebnija ljubav i toplina, a u ovoj situaciji i majka vjerojatno treba pomoć, pa zapravo nemaju odgovarajuću utjehu i pomoć najbliže osobe.
- Ne znamo sve detalje prilika u kojima djeca žive, pa o tome zadnju riječ trebaju dati stručnjaci koji će se baviti slučajem, no djecu bi vjerojatno trebalo izdvojiti iz obitelji i omogućiti im da budu smještena u neku zdravu obitelj koja bi im pružila puno ljubavi i s puno strpljenja radila na tome da pomalo rješavaju traume koje budu imali, pri čemu ne smijemo zaboraviti činjenicu da će se oni boriti s problemima cijeli život. Uz psihološku pomoć, bilo bi izuzetno važno da im se što prije osigura topli dom i puno ljubavi i podrške, a naši zakoni nisu prilagođeni tome i u ovakvim situacijama nemamo mehanizme za to da se djeca stave na prvo mjesto - upozorava psihologinja.
- Dob djece je različita - 3, 5, 7 i 8 godina – i ona različito reagiraju na traumatski događaj, pa je teško procijeniti kakva će biti njihova prva reakcija - kaže psihijatar mr.sc. Nenad Jakušić, sa subspecijalizacijom dječje i adolescentne psihijatrije, inače pročelnik Poliklinike za dječju i adolescentnu psihijatriju u Klinici za dječje bolesti Zagreb.
- Puno toga ovisi o tome u kojem su stanju djeca bila dok se to događalo, primjerice jesu li bila uspavana, te jesu li završila u nesvijesti. Također, kod potresa mozga obično se događa retrogradna amnezija, pa se djeca u prvo vrijeme moguće neće sjećati samog čina, već će sjećanja sezati od transporta u bolnicu, ili same bolnice. Osim toga, ozljede koje imaju djeca koja su teže stradala su teške i djeca će već u bolnici tražiti neka objašnjenja, s tim da je to sredina u kojoj to odrasli mogu nekako ublažiti. Ukratko, djeca u prvo vrijeme možda neće imati traumu od toga što se dogodilo, ali će ih kasnije traumatizirati ono što o tom događaju čuju i saznaju od članova obitelji, susjeda, djece u vrtiću ili školi - pojašnjava sugovornik.
Svako dijete i tada će reagirati ovisno o svojoj dobi i o tome što iz svega toga uspije razumjeti, no nema sumnje da bi ovaj čin za sve njih mogao značiti velike probleme.
- Puno ovisi i o tome kako će reagirati majka, te terapeuti koji će s njima raditi u početku. Otac će vjerojatno biti u zatvoru, no to ovisi i o tome hoće li biti kakvih kontakata djece s ocem i kakvi će oni biti. No izuzetno je važno da djeca trajno imaju dobru socijalnu potporu, od rada s obitelji, u vrtiću, školi, pa i kasnije - kaže naš sugovornik.
- To neće odagnati traume s kojima će se ta djeca boriti i s obzirom da je riječ o osobi koja je djeci izuzetno važna, one će sigurno biti jako kompleksne, no dobra socijalna podrška može pridonijeti tome da liječenje traje kraće i da bude uspješnije - dodaje.
Ima li Hrvatska dovoljno dobro organiziran sustav pomoći djeci koja su žrtve nasilja, pogotovo kad su u pitanju male sredine, kao u ovom slučaju?
- S obzirom da je slučaj prestrašan i postao je na neki način javna priča, u koju se odmah uključilo i nadležno Ministarstvo socijalne skrbi, Vlada i Ured Predsjednice, vjerujem da će se u ovom slučaju barem u početku razviti kvalitetna podrška. No ako govorimo o onim manje razvikanim slučajevima nasilja koji se događaju u manjim sredinama, sigurno da tu nije uvijek sve organizirano onako kako spada - kaže sugovornik.
Takvi slučajevi često ovise o tome kakva je organizacija socijalne službe na lokalnoj razini i koliko su djeca blizu stručnjacima, pri čemu su u boljem položaju djeca u Zagrebu i nekim većim gradovima, dok ih u manjim mjestima najčešće nema.
- Ovakav događaj se u malim sredinama ne može zatajiti, a često se i ne zaboravlja i dovoljno je da neko dijete u vrtiću ili školi jednog dana kaže 'gle, nju je tata bacio kroz prozor', pa da dijete koje je pogođeno razvije probleme i bilo bi izuzetno važno da djeca ako i ostanu u maloj sredini dobiju odgovarajuću podršku - kaže sugovornik.
- To znači da bi odgojitelji u vrtiću i njihovu budući učitelji i profesori trebali pratiti tu djecu i biti spremni pomoći, ali i sami biti u prilici da mogu dobiti stručnu pomoć i podršku, ako smatraju da im je to u radu s djecom potrebno - zaključuje dr. Jakušić.
Mediji potiču odgovorne na djelovanje
Kako je ovo tek jedna u nizu strašnih priča o obiteljskom nasilju koja je zgrozila javnost u zadnje vrijeme, pitamo prof. dr. Krizmanić misli li da je riječ o porastu obiteljskog nasilja, ili na taj dojam utječe činjenica da se o tome danas više piše, jer su mediji brži?
- Teško mi je reći, jer mislim da nemamo statistiku iz koje bismo mogli izvući neki zaključak o ovako groznim slučajevima, no mislim da je ipak stvar u tome da se o tome danas više piše, jer uvijek je bilo zločina koji su bili grozni. No mislim da je to i dobro, da mediji pritom mediji imaju važnu ulogu, jer što se više piše o ovakvim pojavama, to više potičete odgovorne da se mijenjaju propisi i praksa te da se bolje reagira u ovakvim situacijama - kaže sugovornica. Pritom dodaje kako bismo trebali uzeti u obzir i neke objektivne okolnosti, kako se ne bi stvarao dojam da se negdje pogriješilo, a možda se nije moglo drugačije.
- Ne znamo sve detalje, no vidjela sam u medijima da je ova obitelj bila u tretmanu Centra za socijalnu skrb i čini mi se da su ih socijalni radnici posjećivali. No treba imati na umu da normalan ljudski mozak ne može smisliti nešto tako užasno kao što se u ovom slučaju dogodilo i da ljudi koji su pratili obitelj doista možda ni po čemu nisu mogli posumnjati da bi se tako nešto moglo dogoditi. Zamislite samo, otac je uzeo iz kreveta jedno dijete, bacio ga na zemlju, pa se vratio po drugo, i tako četiri puta. Iza toga, bez sumnje, postoji ozbiljan poremećaj, no trebamo prihvatiti to da ljudi koji su ga pratili ne mogu ni zamisliti da bi netko mogao učiniti to što jest, pogotovo što do sada nasilje u obitelji nije bilo prijavljivano - zaključuje sugovornica.