U bijeloj odori, koja je nevjerojatno nalikovala na Titove bijele uniforme - kreirao ju je Rikard Gumzej - Franjo Tuđman pojavio se 30. svibnja 1995. na vojnoj paradi na Jarunu, drugoj u povijesti moderne Hrvatske.
POGLEDAJTE VIDEO:
Prva je smotra Zbora narodne garde održana u svibnju 1991., u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, u vrlo tjeskobnim okolnostima. Zemlja je stajala pred agresijom. Bila je to improvizirana i skromna priredba; HV je tek nastajala, a daleko od očiju javnosti krpala su se oružja i oruđa kako se znalo i umjelo.
Policijske postaje, automehaničarske radionice, osamljena poljoprivredna imanja, sve je to pretvarano u radionice za pripremu oružja i sredstava za obranu.
Te 1991. godine HV je od oklopnih transportera imala tek poneko civilno vozilo koje su majstori aparatima za zavarivanje obložili metalnim pločama (prvo su, poetski, nazali "Tin"), nekoliko oklopnih policijskih vozila, poneki mali Mercedesov kamion i desetak različitih vrsta pušaka koje su nosili pripadnici Zbora narodne garde.
Za razliku od njih, JNA je imala, kažu povjesničari, 1850 tenkova, 240 izvidničkih oklopnih vozila, 490 bojnih vozila pješaštva, 500 oklopnih transportera, 1934 artiljerijska oruđa većega kalibra (od 105 mm naviše), oko 6400 minobacača, 1799 protuoklopnih topova, 449 zrakoplova i 190 helikoptera, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca i topovnjača, 14 torpednih čamaca i 79 ostalih brodova - sve to bilo je, doduše, zastarjelo i slabo ustrojeno, ali brojke su svejedno goleme.
Hrvatska se, međutim, obranila.
Četiri godine kasnije sve je već izgledalo bitno drukčije.
Godine 1995. na Jarunu se kočoperio moderni sovjetski protuzračni sustav S-300, oko kojeg do danas nisu razriješeni svi misteriji.
Uz Tuđmana u bijeloj vrhovničkoj odori, taj je sustav privukao najveću pažnju javnosti.
Priprema za Oluju
Organiziranje vojnih parada u kritičnim trenucima rata pouzdan je i prokušan recept. Rusi su organizirali jednu takvu paradu 1941. godine na Crvenom trgu u Moskvi. Pred gradom su stajale njemačke postrojbe, linije obrane su pucale jedna za drugom, SSSR je bio pred slomom. No ta je parada dala golem psihološki poticaj za mase vojnika i civila, koji su bili u teškom stanju.
I ona zagrebačka bila je vrlo poticajna. Na Jarunu se tog dana okupila golema masa ljudi. Neki kažu 150.000, drugi vele da ih je bilo 300.000, pa i više. Parada je priređena, prije svega, kao priprema za Oluju - trebala je poručiti pobunjenim Srbima da je Hrvatska vojska dobro naoružana, opremljena i disciplinirana, pa će otpor, u trenutku kada dođe do očekivane akcije, biti besmislen.
Srbi su tu poruku razumjeli, dopola - u Slunju su malo kasnije i oni priredili svoju paradu.
Nakon intoniranja himne i prijavka koji je predsjedniku Tuđmanu predao načelnik Glavnog stožera, stožerni general Janko Bobetko, obratio se i tadašnji predsjednik Republike.
- Pozivam da minutom šutnje odamo počast svima onima koji su živjeli, patili, umirali i ginuli za slobodnu hrvatsku državu - rekao je Tuđman pa zapovjedio da parada krene.
Bilo je to samo nekoliko tjedana nakon terorističkog napada na Zagreb, koji je u znak odmazde zbog Bljeska naredio Mile Martić.
Nad Jarunom su tad poletjeli avioni, MiG-ovi 21, iza njih je na nebu ostao trag boja hrvatske zastave.
Potom je uz fanfare i koračnicu počeo mimohod kopnene vojske kojim je zapovijedao general-bojnik Ivan Basarac. Jarunom su kročile povijesne postrojbe, alkari, gardijske brigade, predstavnici Hrvatske kopnene vojske, Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, Hrvatske ratne mornarice, Ministarstva unutarnjih poslova.
Vojni stručnjaci kažu kako su tom prigodom pokazana oklopna vozila, protuoklopni topovi, Maljutke, Fagoti, haubice, dalekometni PZO sustav Strijela 10-CRO, proizveden u Hrvatskoj, višecijevni lanseri raketa Grad, Vulkan, Tajfun, Grom, Uragan, tenkovi, nadlijetali su ih helikopteri Mi-17, Mi-8 MTV-1, Mi-24 i Mi-24V, dok su na jezeru svoje sposobnosti "demonstrirali policijski gliseri, desantni gumeni čamci, amfibijska rasklopna inženjerijska splav, dvosjedna ronilica proizvedena u Hrvatskoj"...
Bio je to mnogo ozbiljniji arsenal od onog iz Kranjčevićeve.
Oba događaja, i postrojavanje u Kranjčevićevoj i paradu na Jarunu, režirao je isti čovjek, Krešimir Dolenčić.
- Te 1991. godine smisao je bio pokazati kako Hrvatska ima vojsku. Narodu je trebalo ojačati moral jer je rat tek bio pred nama - ispričao je svojedobno za Express Krešimir Dolenčić.
- Sljedeći put režirao sam mimohod na Jarunu 30. svibnja 1995. godine. Tek nakon Oluje shvatili smo zašto je taj jarunski mimohod imao smisla. Bilo je to demonstriranje vojne sile uoči konačne oslobađajuće akcije. Program je počeo u osam sati nastupima dječjih zborova, zatim su svirali bendovi, a vojni mimohod bio je samo dio programa. Ljudi su došli na Jarun družiti se i roštiljati, a kako se poslije saznalo, taj dan na zagrebačkom jezeru bilo je 140.000 posjetitelja - prisjetio se Dolenčić.
'To je bio važan trenutak'
"Ne žalim", dodao je režiser, "zbog toga što sam na to sve pristao. Ali ono što je umjesto brojnih predstava koje sam radio izašlo u prvi plan bile su režije velikih događaja, poput vojne parade na Jarunu. Ja to i danas smatram važnim trenutkom zato što je ona održana neposredno prije Oluje i imala je jasnu svrhu, a to je pokazati snagu Hrvatske vojske. To je zapravo bila jedna obavještajna akcija koja je ispunila svoju zadaću. Napravio sam je najbolje što sam mogao".
Dolenčić se prisjetio i kako je dvaput vraćao MiG-ove da naprave još jedan krug kako bi se činilo da ih ima malo više. "Usput", rekao je, "bilo ih je više nego danas. Čak su mogli i letjeti.
Naravno, na vlasti je bio Franjo Tuđman i HDZ, pa su me tako proglasili državnim režiserom. Ali ja te stvari znam dobro raditi. Radim ih s veseljem, kao i opere i druge masovke koje sam režirao. Inaugurirala me zapravo Univerzijada 1987., kad sam bio asistent Ivici Bobanu, Magelliju, Šparembleku i Freyu. Nimalo ne žalim zbog tadašnjeg angažmana, iako danas sigurno više ne bih režirao vojnu paradu…", kazao je svojedobno.
Na jarunskoj paradi kočoperilo se, kako rekosmo, i strahovito moćno oružje, protuavionski raketni sustav S-300, o kojemu se i danas puno priča u kontekstu ruskog napada na Ukrajinu.
Događaj ima povijesne dimenzije jer je to bilo prvi put da sustav S-300 napusti prostor Sovjetskog Saveza.
Za rakete su, dakako, bili zainteresirani i Amerikanci, koje je zanimala sovjetska tehnologija.
Misterij S-300
- Prvi dio nepotpunog sustava isporučen je Hrvatskoj uoči vojno-redarstvene akcije Oluja, a svrha je bila u prvom redu psihološka, da odvrati snage Srbije od zračnih intervencija tijekom Oluje. Budući da je S-300 odigrao svoju zadaću, a nije bio upotpunjen svim dijelovima, Tuđman i Šušak pokušavali su ga prodati i od dobivenog novca kupiti drugu vojnu opremu koja je Hrvatskoj bila potrebnija - objavila je Slobodna Dalmacija.
A Wikileaks je objavio izvještaj američkog veleposlanika Ralpha Franka, koji 23. studenog 2003. obavještava američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, uoči njegova dolaska u RH, dokle je stigla "akvizicija S-300".
Frank piše šefovima u Americi da su tadašnji "zadnji hrvatski ministri obrane obećali, no još nisu omogućili, isporuku S-300 američkoj vladi. Hrvatski sustav je nekompletan, ali vrlo poželjan". Napisao je kako se trgovac oružjem Zvonko Zubak spori s Hrvatskom zbog tog sustava, pa je ponudio i neko alternativno rješenje - ne znamo kakvo.
Željka Antunović za Slobodnu Dalmaciju ispričala je kako su u vrijeme njezina mandata dijelovi sustava S-300 bili u Hrvatskoj i da ga je Amerika htjela kupiti.
- Treba ponoviti kako S-300 nije ni blizu bio kompletiran, a koliko ga je posto točno nedostajalo, teško je reći… Zubak tvrdi da je isporučeno 80 posto sustava, a meni su tad rekli da je to samo 40 posto. Znam da je uz njega bila tehnička dokumentacija, ali nikad nam nije isporučen njegov pametni dio, softver. Ubrzo nakon što smo došli na vlast, Zubak je podnio tužbu protiv Republike Hrvatske i tražio da mu platimo 200 milijuna dolara. Tvrdio je kako je navodno otkupio potraživanja od bjelosvjetskog 'trgovca' oružja Petra Pernickoga - rekla je Željka Antunović, koju su Amerikanci naljutili tvrdnjom "da mi to ne znamo čuvati".
- To me naljutilo, pa sam osnovala posebnu skupinu s generalom na čelu i zadužila ih da raketni sustav pohrane i onemoguće neovlašten pristup. Kasnije su se opet javili Amerikanci sa svojom ponudom za kupnju. Mi smo se složili da sustav treba prodati jer od njega nismo imali koristi. Nije mogao biti u funkciji i takav Hrvatskoj nije trebao - ističe bivša ministrica obrane i dodaje kako je odmah upozorila predstavnike SAD-a da se vodi sudski spor.
Amerikanci su ponudili osam milijuna dolara, no hrvatska je strana postavila uvjet da, izgubi li RH spor sa Zubakom, Amerikanci plate odštetu. Nakon toga svi su kontakti zamrli…
- Neslužbeno sam poslije dobila informaciju da je sustav, brzo nakon što je formirana Sanaderova vlada, transportiran u Rijeku i ukrcan na brod. Kamo je i kome otplovio, ne znam - rekla je Antunović.
Kontejneri bili prazni?
Srpski mediji tvrde da je priča o nabavi sustava S-300 bila psihološka, a ne vojna operacija - to jest, kako taj sustav nikad nije ni isporučen u Hrvatsku nego je Jarunom provozana maketa.
Tri autora, Danko Borojević, Drago Ivić i Željko Ubović, u svojoj knjizi "Zrakoplovne snage bivših republika SFRJ 1992-1995" kažu kako su iz Ukrajine između 10. kolovoza i 15. rujna 1994. godine u Hrvatsku isporučene 24 "rakete" (kontejneri u kojima su trebale biti smještene rakete bili su prazni), agregat za struju, kompresor za zrak i sajle za fiksiranje radarskog tornja.
Hrvatska je osim raketa 5V55R za taj sistem platila tri transporta koji se vode pod brojem 22 (osam raketa), brojem 23 (osam raketa) i brojem 24 (osam raketa). Isporučeno je navodno šest kompleta sa po četiri rakete i za to je plaćeno 11,5 milijuna dolara.
Hrvatski dug za isporuku naoružanja iznosio je u tom trenutku 94 milijuna dolara. Također umjesto originalnog tegljača s kranom 22T6-2E2 na bazi vozila Ural-532361-1012 ili transportera za prijevoz četiri lansirna kontejnera 5P32 tipa 5T58-2 na bazi tegljača KRAZ-260, na Jarunu se pojavio tegljač MAN, na čijoj su se prikolici nalazila četiri kontejnera (lansirne cijevi) 5P32. Poslije su se pojavile informacije da je tegljač "provozao" prazne kontejnere na paradi, a sredstva za nabavku kompletnog sistema su nestala, navode oni u svojoj knjizi.
Prema pisanju Borojevića, Ivića i Ubovića te njihovih razgovora s visokim hrvatskim časnicima, Hrvatska nikad nije nabavila u cjelini sistem S-300, ali je uoči priprema za operaciju Oluja prikazano sredstvo poslužilo kao psihološka igračka u propagandne svrhe.
"U medijima u Hrvatskoj kasnije će se pojaviti informacija: 'Dijelovi sustava S-300 u Hrvatsku su stigli između 1994. i 1996. godine, dobavljali su se preko zračne luke u Puli, a javnosti su pokazani na mimohodu Hrvatske vojske na Jarunu 1995. godine. Uoči oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja javno pokazivanje tog sustava odvratilo je neprijatelja od napada MiG-29".
Bilo kako bilo, uskoro je uslijedila Oluja; sustav S-300 nije bio ni potreban, a jarunski mimohod ostao je datum ponosa u povijesnom pamćenju ranjene nacije