Povodom blagdana sv. Ante donosimo vam feljton u pet nastavaka o omiljenom svecu u Hrvata. Štovanje svetog Ante tako je rašireno da mnogi teolozi to nazivaju religijskim fenomenom. Nema mjesta u Hrvatskoj gdje mu nije izgrađena kapelica, a nema ni čovjeka koji ga nije zazvao u različitim potrebama...
Postići slavu takvih razmjera da te cijeli svijet poznaje – to je ideal današnjih mladih koji katkada stavljaju sve na kocku, i novce i ugled, ne bi li stekli status planetarne zvijezde. S jedne strane danas je to lako postići, jer su mogućnosti da se medijski eksponiraš i dokažeš daleko veće nego što je to bilo prije pedeset ili dvjesto godina. Ili prije 800 godina, kada je živio sv. Antun. Ali, ono što je sv. Antuna učinilo velikim i poznatim diljem svijeta nije njegovo sudjelovanje u poznatom „reality showu“. On se nije istaknuo najskupljim transferom svoga vremena u nogometu. On nije bio tražen glumac koji bi ostavljao bez daha svoje obožavatelje prolazeći crvenim tepisima velikih svjetskih metropola.
'Da ne pomaže, ne bi ljudi k njemu hrlili'
Upravo tu i nastaje problem našega vremena koje se pita: Kako? Kako se Antun uzdignuo tako visoko iznad svojih suvremenika? Zašto je onda Antun postigao takvu slavu? Čime je osvojio svijet? Odgovor, vidimo, ne treba tražiti na tragu pitanja koja sam postavio, nego nadasve u njegovoj uronjenosti u Boga, u tajnu vjere, u otajstvo koje nas pokreće da ljubimo one koji nas progone, da shvatimo kako je blaženije davati nego primati, da ovozemna bogatstva preziremo, a svoj pogled uzdignemo prema onim vječnim bogatstvima. Ili čak ni to! Nego, kada u svome srcu osjetiš taj titraj Božje dobrote i ljubavi naspram čovjeka – svakog čovjeka – onda posve normalno biva da i sam moraš uzvratiti na isti način. Eto, to je bio Antun! Veliki teolog i evanđeoski naučitelj – titula koju mu je Crkva dala po papi Piju XII. 1946. godine.
Istodobno, ovaj siromašni franjevac napose se istaknuo svojom jednostavnošću i bliskošću s onima koji su najpotrebniji. Kad sam bio dječak, išao sam nešto moliti susjeda. Otjerao me. Nikada ga više nisam zamolio ni za što. Bježao sam od njega kad bih ga vidio. Drukčija je bila jedna baka. Uvijek mi je davala. Kad nije imala ono što sam tražio, dala bi nešto drugo. Naposljetku, bio mi je dostatan njezin osmijeh i hrapava ruka kojom bi me pogladila po kosi. Dobrota privlači. Tako je i sa svetim Antunom. Da ne pomaže, ne bi ljudi k njemu hrlili. (Iz životopisa „Svetac bijelih ljiljana“ Yvesa Ivonidesa)
Fra Ivan Bradarić urednik časopisa za štovatelje sv. Antuna Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskoga i organizator brojnih hodočašća u Padovu ishodio je da je zagrebačko svetište sv. Antuna na Svetom Duhu dobilo iz Padove vrijedan relikvijar s moćima Sveca, pa je tako postalo, uz Padovu i Lisabon, jedino mjesto u svijetu koje ima ovu povlasticu.
'Ovo je moj sin kojeg sam rodila po zagovoru sv. Antuna'
Nikada neću zaboraviti situaciju koja se dogodila na jednom od mnogobrojnih hodočašća u Padovu. Kada dođem pred Svečevu velebnu baziliku u Padovi, obično zastanem ispred i kažem hodočasnicima nešto o životu sv. Antuna, o povijesti i o samoj bazilici.
Tako sam jednom zgodom pripovijedao kao je odmah nakon smrti sv. Antuna započela je gradnja bazilike, a radovi su, s obzirom na impozantnost građevine zacijelo morali biti komplicirani i opsežni. Možemo samo zamisliti kako je izgledalo takvo gradilište. Naravno, ovakva mjesta uvijek su bila mamac za djecu, za njihove igre i istraživanja. Tako je neki dječak, majke udovice, igrajući se, pao u jednu od jama, napravljenu za sakupljanje vode.
Jadna je majka odmah zavapila Svecu s molbom da ga spasi. Obećala je da će svake godine podijeliti siromasima onoliko kruha koliko je težak njezin sin. I dječak je čudom spašen od pogibije. Žena je, dakako, svoj zavjet izvršila. I sad, taman sam bio zaustio nastaviti priču o „Kruhu sv. Antuna“, kad me prekine glas neke žene iz povelike grupe hodočasnika: „I meni se to dogodilo.“ Malo zastanem, pomislim jesam li dobro čuo, a ona ponovi: „Da, i meni se slično tako dogodilo.“ Ne odmah, nego malo kasnije, ispriča mi ta žena svoju priču. „Ja sam sa svojim mužem silno željela roditi djecu, ali jednostavno nismo mogli imati. Odlazili smo liječnicima, tražili pomoć, molili se, postili, odlazili na hodočašća, dok se jednom nisam zatekla baš na ovome mjestu prije petnaest godina.
Tu smo se molili i zavjetovali sv. Antunu.“ Okrene se prema jednom dječaku i kaže: „Evo vidite, zašto sam vam rekla da se i meni to dogodilo. Ovo je moj sin kojeg sam rodila po zagovoru sv. Antuna.“ Uistinu, impresivno svjedočanstvo. Inače, redovito, u mjestu Camposampiru, gdje se zaustavimo na kraju jednodnevnog hodočašća u Padovu, posjetimo sobicu u kojoj je Svetac imao viđenje Djeteta Isusa. Onaj poznati prikaz sv. Antuna na slikama ili kipovima, kako u ruci drži Dijete Isusa, nastao je upravo potaknut pričom koja se dogodila na tome mjestu za Svečeva života. Eto, upravo tu, u toj sobici, brojni roditelji prikazuju svoju djecu sv. Antunu. Mnogi koji ne mogu imati djece, upravo na ovome mjestu mole i zavjetuju se. Nema broja svjedočanstvima ljudi koji imaju svoje vrlo intimne priče i svjedočanstva vezana uz ovo mjesto i uz sv. Antuna koji je ljubitelj i prijatelj djece.
'Kruh sv. Antuna'
Sveti je Antun bio jako osjetljiv za potrebe siromašnih. Lihvari onoga vremena, slično kao i danas, samo traže svoj profit. Mnogi su, jer nisu mogli vratiti posuđeno, završavali u zatvoru, bili odvojeni od obitelji, postajali roblje… Brojni su slučajevi u kojima je Svetac pomogao sirotinji.
Jedna priča koja je zapisana u knjizi „Cvjetići sv. Antuna – knjiga čudesa“ opisuje kako je Svetac, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih.
Glasovito je čudo koje je Antun učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato. Prema onoj iz Evanđelja: „Gdje ti je blago, ondje je i tvoje srce.“
Spomenuta priča o ženi koja je obećala svake godine podijeliti sirotinji onoliko kruha koliko je težak bio njezin sin, s vremenom se pretvorila u karitativnu organizaciju nazvanu „Kruh sv. Antuna“. I danas ćete, gotovo uz svaku sliku ili kip sv. Antuna, u brojnim crkvama i kapelicama, pronaći i škrabicu s natpisom „Kruh sv. Antuna“.
Tako svetac i danas pomaže brojnima koji, nažalost, nemaju za najosnovnije potrebe. Ponegdje je taj osjećaj karitativnoga djelovanja još razvijeniji, osobito među franjevačkim zajednicama. U Zagrebu, primjerice, na Svetome Duhu, pri samostanu franjevaca konventualaca djeluje golema kuća „Dom sv. Antuna“ koja pomaže stotinama siromašnih koji svakodnevno dolaze kako bi tamo dobili besplatan topli obrok, ali i brojne druge potrepštine.
Sv. Antun pomaže i protiv depresije
Poput kakve univerzalne pilule koja liječi od svih bolesti, tako se želi predstaviti i ovoga sveca kako pomaže u svim potrebama. I drugi sveci također pomažu svim potrebama – u onim, naime, potrebama u kojima zavapimo i molimo. To da sv. Antun pomaže pronaći izgubljene stvari postaje katkada pomalo smiješno. Obično kažem ljudima: „Nemojte se izrugivati sa svetinjama.“
Izgubljene stvari nisu samo ključevi auta koje smo zaboravili u vlastitom džepu ili naočale koje zbog rastresenosti ne kužim da su mi na glavi. Izgubljene stvari jesu naša izgubljena ili pokolebana vjera, naša sigurnost da je Bog onaj koji vodi naše živote, ljubav koju nemamo za bližnjega. To bismo iskustvo morali otkriti i moliti po zagovoru sv. Antuna. U novije vrijeme, navodno, širi se među vjernicima i molitva protiv depresije, jer, tobože, sv. Antun tu jako pomaže.
Iskreno, ne smeta mi ako bi se netko i tako molio. Ali, ne bismo smjeli ulogu svetaca reducirati na tako prizemne potrebe, pa makar se radilo i o vlastitom zdravlju. Nismo jedanput čuli riječi iz Evanđelja: „Ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!” (Lk 12, 29-31) Najvažnije je spoznati volju Božju i živjeti je u miru. Tu, mislim, da i te kako možemo promatrajući i moleći sv. Antuna, puno toga primiti i naučiti.
'Mama, gle sv. Ante čuva Isusa!'
Jedne noći u mjestu Camposampieru plemić Tiso prolazio je pokraj Svečeve sobice, kada je iznutra zapazio gust snop svjetla. Bojeći se da nije požar, otvori vrata i ostade zadivljen pred čudesnim prizorom: Antun je rukama grlio maloga Isusa. Kada se osvijestio od ukazanja i opazio Tisa koji je bio sav potresen, Svetac ljubazno zamoli vlasnika da nikomu ne očituje ovo nebesko ukazanje. Tek nakon Svečeve smrti Tiso je ispričao što je vidio spomenute noći. Važna je ova slika, ne samo u ikonografskom smislu nego i u duhovnom i u teološkom.
Kako djeca znaju biti ona koja nam otkrivaju velike tajne i uzvišene stvarnosti svojim jednostavnim dječjim jezikom, svjedoči slučaj maloga Ante (i sam rođen po molitvama i zagovoru sv. Antuna).
Dijete je gledajući kipić sv. Antuna kako u ruci drži Dijete Isusa samo uskliknulo: „Mama, gle sv. Ante čuva Isusa!“ To su mi pričali njegovi roditelji, također na hodočašću u Padovu. Što reći na ovu tvrdnju? Znamo da je u stvarnosti Bog taj koji drži sve nas, ali i mali je Ante u pravu: iz opisa ovog čudesnog događaja u Camposampieru, ali i iz ikonografskog prikaza, očito je da sv. Antun čuva Isusa. Evo, to je i naša zadaća. Svi smo mi primili Isusa. Nismo možda, poput Sveca, imali viđenje, ali smo ga primili i primamo ga u sakramentima, u njegovoj Riječi, primamo ga po bližnjima. Naš je zadatak čuvati Isusa. Brojni su ljudi nesretni upravo zbog toga jer nemaju Isusa u sebi, nemaju Boga. Evo još jedne zgodne slike koja je puno više od toga: gledajte sv. Antuna kako grli Dijete Isusa, brine se za njega i čuva ga.
Ono što često volim spomenuti vjernicima, osobito kada su veliki skupovi, jest da se ne smiju zaustaviti kod sv. Antuna. On je za života propovijedao u ime Isusovo, izgonio Zloduhe u ime Isusovo, slavio sakramente i odrješivao od grijeha u ime Isusovo… Ne u svoje ime. Ne zbog sebe niti je on imao tu moć. Nego Isus u njemu. On ne dovodi k sebi, nego k Isusu. Tako je papa Pio XI. o osamstotoj obljetnici Svečeve smrti izrekao ovu divnu rečenicu: „Po Antunu k Isusu“, želeći naglasiti upravo to: trebamo biti privučeni primjerom ovoga sveca, ali dopustiti da nas on dovede k Isusu. To je doista poslanje sv. Antuna, izvanrednog sveca koji, u tajnovitom nacrtu Božje providnosti, ostaje i danas veliki učitelj duhovnog života, živi primjer kreposti i svetosti, moćni zagovornik kod Boga.
Poruke sv. Antuna koje i danas vrijedi čuti
O svetosti
Srce je kao kralj, koji upravlja i vlada nad „državom“, to jest tijelom. Taj kralj raspolaže s pet posebnih „ministara“, to jest s pet osjetila tijela, od kojih su mu dva naročito blizu: uši i usta. Ušima čuje vanjske stvari, a ustima očituje one nutarnje. No ako se uši začepljuju osjećajima i jezik zaustavi, što može učiniti kralj, što srce? Njegovo kraljevstvo biva uništeno, jer su uništeni njegovi ministri. Što, dakle, učiniti? Ostaje samo i jedino sredstvo: povesti gluhonijemog Isusu da na nj stavi ruku i da ga ozdravi. Rođenje jednog sveca dobro je za sve, te je stoga razlog zajedničke radosti. Sveci se rađaju u korist drugima jer je svetost društvena krepost od koje svi imaju korist
O molitvi
Molitvom čistimo srce od zlih misli, a postom zauzdavamo obijest tijela. Njeguj poniznost srca, jer molitva poniznoga prodire kroz oblake i ne zaustavlja se dok ne postigne što traži. Sjeti se da postoje tri vrste molitve: mislena, usmena i trajna. O prvoj je zapisano: „Molitva poniznog prodire kroz oblake“ (Sir 35, 17). O drugoj govori psalam 88,3: „Neka dopre do tebe molitva moja.“ O trećoj kaže apostol Pavao: „Molite se bez prestanka“ (1 Tim 5, 17). Nikada ne prestaje moliti tko nikada ne prestaje činiti dobro.
Život s Bogom
Čovjek je od početka pa sve do svršetka svoga života stalno u pokretu i ne odmara se dok ne stigne do svoga „mjesta“, to jest Boga. Kaže, stvarno, sv. Augustin: „Nemirno je, Gospodine, naše srce dok ne počine u tebi.“ Čovjekovo „mjesto“ je Bog. Neće mu biti mira nego u njemu, stoga se njemu mora vratiti.
O Blaženoj Djevici Mariji
Marija je Zvijezda mora. Ako nad tobom ne svijetli ta zvijezda, slijepac si koji jedva napreduje, tvoju lađu razbija oluja i ti brodolomom svršavaš usred valova. Djevica Marija ne bježi ni od jednoga grešnika, štoviše, prihvaća sve koji joj se obraćaju. Stoga se zove Majkom milosrđa: milosrđa prema bijednima, nade za očajnike.
Nekadašnji blagoslovi uz blagdan sv. Ante - 13. lipnja
Nekada su gotovo sve životne radnje pratili razni blagoslovi. Oni su imali zadatak poticanja i osnaženja u vjeri. Štoviše, vjernici su željeli da sve ono što čine bude popraćeno Božjom milošću. To im se davalo blagoslovima kroz koje su molili da se izlije na njih i na sve drugo što ih okružuje.
Ako, primjerice, kako piše mr. Snježana Majdandžić- Gladić, zavirimo u stare obrednike, možemo pronaći nevjerojatno velik broj blagoslova, kojima se praktički nastojao u tom vjerskom smislu pokriti svaki trenutak i sve što se zbivalo u obiteljskoj, crkvenoj i društvenoj zajednici. U tim obrednicima nalaze se i neki blagoslovi koji su vezani uz sv. Antuna Padovanskoga, čiji se spomen slavi 13. lipnja.
Kako je sveti Ante među pukom raširen posebno kad nam je potrebna njegova pomoć za pronalaženje izgubljenih stvari, a pobožnost tom svecu također je vezana za cvijet ljiljan, ne čudi što su blagoslovi vezani baš za te dvije činjenice. Ovdje donosimo dva prigodna blagoslova, od kojih se prvi naziva Blagoslov sv. Antuna za izgubljene stvari, a prenosimo ga iz Obrednika Biskupije Bosanskodjakovačke i Sriemske (iz 1878. godine), dok se drugi naziva Blagoslov ljiljana, a prenosimo ga iz Rimskog obrednika iz 1929. Svakako valja imati u vidu kako su oni plod svoga vremena i bespredmetno bi ih bilo mjeriti nekim drugim mjerilima.
Sveti Ante proslavio je utorak
(Glasnik sv. Ante Padovanskoga, VII, Visoko, 1. prosinca 1912., br. 12, str. 195-196)
Utorak se je počeo štovati odmah nakon smrti svetog Ante. Povod toj pobožnosti dao je veličanstveni pogreb Svečev, koji se je obavio upravo u utorak 17. lipnja god. 1231. u bijeloj Padovi. Tog dana ukazaše se tolike milosti udjeljenja vjernicima od sv. Ante. Na početku se štovao utorak, ali se ljudsko srce brzo ohladi i pobožnost prama utorku zamre kroz dugi razmak vremena. Ali gle, šesnaesti vijek prednjači prošlim vjekovima i kara ih svojim primjerom, jer obnavlja zapušteni utorak.U tom vijeku uspiri se pobožnost prama utorku tako, da je zaplamsao u srcu vjernika žar ljubavi za tim danom.
God. 1616. življahu muž i žena u talijanskom gradu Bolonji, oboje plemenitih osjećaja i neprikorna života. Proživjeli su skoro dvadeset i dvije godine bez poroda. Napokon izgubiše svaku daljnju nadu o porodu. Jadikovala je tužna žena, jer je morala tolike prijekore i karanja mnogo snositi sa strane svoga čovjeka. Jednog dana ganuta nad svojom sudbinom, probudi joj se na jedan čas pobožnost i pouzdanje u zagovor sv. Ante. Zato se odmah orošenim zeicama obrati Svecu i zaprosi ga ganutim srcem, da se smiluje njezinoj tjeskobi i usliši joj želju. Svetac svejedno dobar i milostiv, primi molbu svoje štovateljice. Sljedeće noći ukaza joj se sv. Anto i reče: „Obagji za devet utoraka moju sliku u franjevačkoj crkvi i pristupi bogoljubno na sv. sakramente – i tvoja će želja biti uslišana.“ Plemenita gospoja izvršivši naregjeno, porodi sinčića, ali šta? Jednog nagrgjenog i izobličenog sinčića.
Na taj potresni prizor nije ni na kraj pameti imala, da ga je na zagovor sv. Ante porodila. No ohrabrena živom vjerom, koja brda premješta, odnese ga na podnožje oltara sv. Ante. Čim ga je položila – mališ se odmah zakrijesi izvanrednom ljepotom i postade lijep i čil kao i ostala djeca. Ovaj se dogagjaj munjevnom brzinom razglasio po raznim krajevima. Otale potječe pobožnost devet utoraka; ali kašnje pobožnost štovatelja sv. Ante nije bila zadovoljna sa devet utoraka, već ih poveća na trinaest u spomen tužnog dana 13. lipnja, kada je naš Svetac odselio u lijepi raj. Dnevice je rasla pobožnost prema trinaest utoraka tako, da danas nema gotovo kršćanske duše, koja ne bi znala za trinaest utoraka.
Tko je u tjeskobi i nevolji, nek se obrati moćnom zagovoru sv. Ante; nek pristupi k podnožju njegovih oltara i nek tu vruće i ustrajno prosi od Padovanca sve potrebe i milosti. Da što brže isprosi pomoć, nek čini trinaest utoraka, i vidiće, koliko sv. Anto svoje štovatelje ljubi, uslišaje i pomaže.