U jesen 2014. godine, nakon što je Milan Bandić uhićen u velikoj akciji policije i USKOK-a, novinari 24sata Ivan Pandžić i Jelena Badovinac istražili su djetinjstvo, mladost i tajne poslove zagrebačkog gradonačelnika te svoje materijale 2015. godine objavili u knjizi 'Ja, Milan'. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton prema poglavljima iz tog bestsellera.
HEROJ KOZARI BOKA
Pročistač i popratna infrastruktura je spasila periferiju na kojima je Milan Bandić i gradio najširu podršku glasača. U tu jesen 2000. godine saziva prvu sjednicu Poglavarstva u Kozari putovima koji su uz Kozari bok. Oba naselja su bila skoro u potpunosti bespravno izgrađena i u njima se guralo par desetaka tisuća stanovnika. Fotografija koja je tada nastala mu je jedna od najdražih. Otkupio ju je od fotoreportera, a često je korištena kao opis toga kakav je gradonačelnik i čovjek bio.
Milan Bandić u finom odjelu, poput Borata, gaca po sredini kaljavog puta na zagrebačkoj periferiji i zamišljeno gleda u zemlju, dok ljudi oko njega, suradnici i građani, hodaju po strani, izbjegavajući lokve vode… Šok je bilo već i sazivanje sjednice u neuglednom naselju punom Roma, prognanika, sirotinje, prognanika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Šok je bio samo za političare. Stanovnici su ga dočekali cvijećem i priredili slavlje.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Ljudi ovdje imaju srca i topline. Ponekad su veći od nas koji imamo sve to što oni nemaju. Ponosni smo na Pantovčak, ali ponosni smo i na ljude koji žive na periferiji i nemaju uvjete dostojne čovjeka- poruka je sa sjednice novopečenog gradonačelnika.
Obećao je da im nitko neće rušiti bespravne kuće, a on će izgraditi kanalizaciju, urediti ceste, dovesti vodu. Većinu toga je i ispunio a oni mu to nikada nisu zaboravili. Ulica u kojoj je gacao kroz blato, danas je asfaltirana i uređena. Baza njegovih glasova je nepovratno stvorena. Fotografiju i dalje koristi kao ilustraciju svog rada, pa je ona krasila i njegove predizborne plakate godinama kasnije.
Zdravko Tomac sjeća se tog događaja. „Bandić je jedan dan došao na posao, i rekao da su mu ljudi u gradu rekli da je u Kozari Boku katastrofalna situacija, da nema ni vode, ni struje, ni kanalizacije. 'Dobro, sljedeću sjednicu poglavarstva održat ćemo u Kozari Boku,' prisjeća se Tomac. „Sjednica je održana u nekoj lokalnoj trgovini, a putem do tamo, s obzirom ad tamo ništa nije bilo asfaltirano, pazili smo svi koliko nas je bilo da ne stanemo u kakvu jarugu s vodom i blatom. Osim Bandića. On je hodao po sredini puta, zamazao je i cipele, i odijelo, i takav održao sjednicu. Obećao je ljudima da će Kozari bok srediti. Tako je na kraju krajeva i bilo. Putem natrag u Zagreb rekao nam je, kako možete pokazati ljudima da vam je stalo do njih, ako se stalno držite kao da ste iznad njih…
U povijesti hrvatske politike nema nit jedne fotografije koja bi se po sugestivnosti, snazi, dojmljivosti i simboličkom kapitalu kojeg je namrla središnjem liku priče, mogla mjeriti s ovom.
Ona, naime, šalje sliku o Bandiću kao političaru koji istinski živi patnje svojih građana i sve će učiniti da im bude bolje; ne prezajući pritom ni od kakve osobne žrtve.
Uistinu, teško je zamisliti političara koji bi zašao u te dijelove grada, a nekoga tko bi tako gackao kroz lokve blatnjavog periferijskog puta, Hrvatska jednostavno nema. Čak i da poziraju u istom ambijentu, Ivo Sanader, Zoran Milanović ili Ivica Račan bili bi posve neuvjerljivi.
A Bandić na to fotografiji izgleda svakako, samo ne neuvjerljivo. On se doimlje kao čovjek koji na svojom plećima nosi sve breme svakodnevni problema žitelja Kozari Boka, Kozari puteva, plinarskog naselja i svih drugih utočišta poniženih i uvrijeđenih građana grada Zagreba.
Milan je jedan do nas – Milan to smo svi mi, to je uvjerenje, kojega je Bandić majstorski nametnuo, bilo jedan od temelja njegovog silovitog političkog uspona u gradu Zagrebu.
Ono i jest i nije krivo. Ne čude zato povici i 14 godina kasnije povici "Nek je krao, ali je i nama dao!" nakon što je gradonačelnik strpan u Remetinac.
Jer Kozari putovi s njegove matične Peščenice samo su jedan, najočitiji primjer. Bandić je nastavio obilaziti rubne dijelove grada, asfaltirati i dovoditi kanalizaciju, dijeliti novac lokalnim kulturno umjetničkim društvima, vatrogasnim zajednicama kroz sve svoje mandate.
- On šefu vatrogasaca obeća pomoći urediti dom ili dati par tisuća kuna za lokalnu zabavu. Pita može li on zauzvrat dobiti osnovati SDP-ov ogranak, a ovaj to naravno oduševljeno prihvati.
Račan je to cijenio, ali je imao i poseban izraz za to: kanalizacijsko članstvo. Oni nisu bili u stranci zbog vrijednosti ili ideologije, nego su interesima usko vezani uz jednog čovjeka – kroz smijeh se prisjeća SDP-ovac Marin Knezović.
Daleko od toga da je Bandić samo gacao kroz blato.
U svom prvom mandatu brzo se vidjelo kako će promiješati karte. Iako je bio u koalicijskoj "vladi", najviše najboljih mjesta su dobili njegov "prvi ešalon" prijatelja iz stranke. Zvonimir Šostar kao pročelnik za zdravstvo, Slavko Kojić za financije, Ladislav Prežigalo za gospodarstvo. Svi oni su tada izašli na scenu. A najmanje bitno pročelničko mjesto, onog za opću upravu, tada je dobila malo poznata SDP-ova pravnica Vlasta Pavić koja nije niti sanjala da će godinu i pol poslije pukom igrom slučaja postati gradonačelnica. Na jače svjetlo reflektora od kojeg je uvijek bježao, tada prvi puta izlazi i Slobodan Ljubičić Kikaš, čovjek koji će kasnije osnovati Holding, vezati se uz sve nekretninske poslove grada, biti glavni logističar financiranja svake kampanje i na kraju završiti s Bandićem u pritvoru. Ljubičić je tad bio poslovni tajnik SDP-a i prikupljao je preko posebne tvrtke novac za kampanju. Pobjeda SDP-a u Zagrebu donijela mu je ukupno 12 funkcija po želji njegova šefa i prijatelja Bandića. Kako i priliči čovjeku kojem su nekretnine jedna od najvećih ljubavi u životu, vodio Povjerenstvo za iznajmljivanje poslovnih prostora, ali i posebnu komisiju za zemljišta. Bio je član Nadzornih odbora važnijih poduzeća, bio u nabavi Zagrebačkog električnog tramvaja, svagdje gdje je vrtio veći novac. Svaki gradski lokal je morao proći kroz njegove ruke.
Ljubičić je bio samo jedan primjer. Iako je prošlo tek pet mjeseci otkako je Bandić obećao sasvim drugačije vladanje gradom od Canjuge i Marine Matulović Dropulić, mediji su već počeli izvještavati da su novi gradonačelnik i njegova vlast prekopirali HDZ-ov način vladanja. U najunosnija gradska poduzeća i na najunosnije položaje u Nadzornim odborima i povjerenstvima su postavljeni najbliži prijatelji i suradnici. A u predizbornoj kampanji je Bandić, kao i mnogo puta poslije, obećavao depolitizaciju i stručnost. U Zagrebu nije tada bilo ograničenja da se ne mogu dobivati uz plaću i razne naknade. Oni bliski Bandiću su brali tisuće kuna dodatnih naknada mjesečno. Svi s kojima je pio kave kujući planove o preuzimanju vlasti, sada su mogli računati na neko, barem sitno mjesto u gradskim strukturama.
PEVALEKOV PRESEDAN
Bandić je ipak i tada znao procijeniti koliko daleko treba ići i s čim može izvući više koristi. Napravio je presedan koji ni prije ni poslije nije viđen u političkom životu Hrvatske. Od tadašnjih 27 gradskih tvrtki koje su pod sobom imale oko tri milijarde kuna, Poglavarstvo s njim na čelu smjenjuje tek devet u prvom valu. Primjerice na čelu ZET-a kao najvećeg poduzeća ostavlja Juliusa Pevaleka, čovjeka koji je svojedobno izjavio da pola ljudi zapošljava po rodbinskim vezama i da u tome nema ništa sporno. Njega se Bandić bojao i jer je kontrolirao najjače sindikate, pa je preko njega imao i kontrolu nad vozačima javnog prijevoza čijeg štrajka se svaki gradonačelnik boji. Ili Matu Kraljevića, direktora Zagrebparkinga koji mu je i sada vjeran kao savjetnik i šef komunalnih redara. A sve je počelo jer je Kraljević nesebično dijelio Bandiću dok je bio u oporbi parkirne karte koje je ovaj mogao dalje proslijediti svojim prijateljima. Kraljević je pao tek devet godina kasnije s direktorskog mjesta i to kada je buknula velika afera sa tisućama mjesečnih karata koje su se prodavala na crno po povlaštenim cijenama, a Kraljević nije baš obrazložio kako je skupio nekoliko stanova u Zagrebu od direktorske plaće.
Raniji trogodišnji rad u oporbi i nadzornim odborima, te povezivanje s direktorima se isplatilo i njemu i njima. On ih je ostavljao na funkciji kada je postao gradonačelnik, zauzvrat je imao neizmjernu zahvalnost.
-Pa ja bih bio gotov da sam poskidao glave svim tim ljudima! Bila bi to politička ludost. Važnije ih je bilo pridobiti na svoju stranu. – mnogo kasnije je objasnio na jednom druženju s novinarima Bandić svoju taktiku u početku vladanja. Pokazala se uspješnom i u godinama kasnije. Bandiću se mnogo što može zamjeriti, ali da je nekog šutnuo na cestu ne. Previše je dobro znao koliki je to rizik jer su oni znali kako se prikupljao novac u kampanji, koji su poslovi sklapani, koje veze i kada su povlačene i koje usluge učinjene. Zato je sve rješavao dogovorom ili premještajem na radna mjesta u sjeni, ali s dobrim savjetničkim plaćama. Krug onih koji su u godinama poslije progovorili ili žele pričati o načinu rada gradonačelnika zato je iznimno malen. Prije ili poslije morali bi se dotaknuti sebe. Pa je pametnije šutjeti. Zato se policijski istražitelji u današnjim istragama toliko i pate dobiti pokajnike.
U tom razdoblju upada i u prvu veliku aferu sa štetnim razmjenama zemljišta. Grad Zagreb mijenja zemljište s Croatia Busom Leona Sulića, kasnije osuđenog za milijunske zlouporabe i prevare. Iako se o štetnosti posla pričalo godinama, Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić je tek 2005. upozorio da nije jasno koji je javni interes postignut u tom poslu. Bajićev zaključak u opsežnom izvješću je bio da je grad prejeftino dao svoju zemlju. Trebalo je vrijediti najmanje 219 eura po metru kvadratnom, a ne 94 eura. Grad je oštećen za 3,8 milijuna kuna napisao je Bajić. Ali nikada kasnije niti za taj slučaj, niti brojne druge zamjene nije zaključio niti jednu istragu, a kamoli podignuo optužnice.
Posao s Croatia busom nije bio potenciran u medijima i političkim krugovima, pa je Bandić je svojim pozitivnim potezima u godinu dana udario temelj za pobjedu na izborima.
Kako je nenadano srušio vlast 2000., prvi pravi izbori u regularnoj proceduri održani su u svibnju 2001. godine. Na njima SDP s Bandićem osvaja najviše mandata s 27 posto glasova, ali drugi je bio HDZ. HSLS kao dotadašnji partner, potpuno neočekivano, uopće ne prelazi izborni prag, ali zato nezapamćen i nikad ponovljen uspjeh postiže HNS sa 18 posto glasova. Kako su SDP i HNS već bili u koaliciji na nacionalnoj razini, a surađivali su u gradu, Poglavarstvo se formira od te dvije stranke, a Bandić postaje gradonačelnik.
- To je bilo apsolutno iznenađenje. Nismo imali ljude u Zagrebu, skupljali smo ih okolo da preuzmu funkcije – sasvim otvoreno danas priznaje jedan visoki stranački dužnosnik HNS-a.
Iako bi se očekivalo da napokon započne era prosperiteta i stabilne vladavine u Zagrebu nakon godina krize, dogodilo se potpuno suprotno. Bandić, kao ni danas, nije podnosio Vesnu Pusić, ali niti ona njega. Radimir Čačić s kojim je danas izgladio odnose je bio ministar u naponu snage, a njih dvojica su uvijek bila dva iznimno jaka, tvrdoglava i prepotentna političara. SDP je dobio većinu u Poglavarstvu, a HNS je uzeo jake resore poput urbanizma grada ili upravljanja gradskom imovinom. Gradonačelnik se napokon osjećao da se popeo na krov svijeta.
Gradi i vikendicu na Slavagori pored Samobora, za koji novinari otkrivaju da je napravljena bespravno. Nakon otkrivanja afere, isposlovao je sve potrebne dozvole u samo pet dana i izvukao se uz kaznu od samo pet tisuća kuna.
NEOČEKIVANE TEŠKOĆE
Ali Bandić nije mogao ni sanjati da će mu nakon toliko uloženog truda, gradonačelnički mandat od četiri godine, iscuriti kroz prste samo osam mjeseci nakon što ga je osvojio. Da će u sljedeće tri godine biti skoro na samrti zbog teške bolesti i da će skoro biti izbačen iz članstva SDP-a i smijenjen sa svih funkcija. Za Bandića je pobjeda na izborima 2001. godine početak četiri najteže godine u karijeri.
Put prema dolje, počeo je u siječanjskoj noći 2002. godine kada pijan izazvao prometnu nesreću što će otkriti puno o njegovu karakteru. Kao prvo, slagati mu nije nikakav problem unatoč očitim dokazima. Učinit će i sve da zataška svoju aferu i za to neće birati sredstva. Pokazao se kao izuzetno bahat političar. Ali i kao čovjek koji je kasnije spreman priznati svoju grešku. I na koncu, kao "politička životinja" koja se nikada ne predaje, pa ni nakon najtežih poraza. Neki su primijetili i malograđanštinu koja se očitavala u tome da je nekad siromašni dečko koji je došao iz hercegovačke zabiti i kopao kanale, po usponu na tron vozio moćni Range rover s registarskim pločicama u kojima su brojevi predstavljali datum njegova rođenja.
Većina birača je upravo kroz prometnu nesreću upoznala sasvim drugu stranu simpatičnog i radišnog gradonačelnika. Te subote, 5. siječnja, oko 22.30, nakon proslave u njegovoj vikendici pored Samobora, Bandić je svojim range Roverom prestrojavao i okrznuo automobil drugog vozača. Šteta je kasnije procijenjena na za Bandića nevelikih 8000 kuna. Većina ljudi bi stala i dogovorila se s vozačem. Umjesto toga, on je nastavio putem koji će ga koštati gradonačelničkog mjesta.
Već drugi dan, novinari su saznali od policije da se nije niti osvrnuo na prometnu koju je uzrokovao. Nastavio je juriti, ali to je samo pojačalo bijes oštećenog vozača koji ga je na kraju presreo, zaustavio i pozvao policiju.
Tek tada je Bandić shvatio što je učinio i pokušao se dogovoriti prvo s vozačem, a zatim i s policijom da ne rade službeni zapisnik. Nije prošlo.
Gradonačelnik Bandić ušao je u policijski automobil kako bi dao podatke, a onda je shvatio što to znači za njega i potpuno neracionalno je u pola razgovora izišao iz policijskog automobila i sjeo nazad u svoj auto. Policajcima je objasnio da se želi malo ugrijati. Iako su ga policajci upozoravali da ne izlazi iz policijskog automobila, te da ne sjeda u svoj automobil, gradonačelnik je sve to ignorirao. Upalio je svoj automobil, na što su reagirali policajci i otvorili vozačeva vrata kako bi ga spriječili da krene dalje. No, Milan Bandić oglušio se na sve zapovijedi i naglo je, uz škripu guma, svojim automobilom odjurio s mjesta događaja Gračanskom, a potom Ksaverskom cestom prema središtu grada.
Za njegovim automobilom počela je potjera koju su vodili prometni policajci u policijskome automobilu. Policajci su uspjeli dostići gradonačelnikov Range rover tek na Gupčevoj zvijezdi i to samo zato što se Bandić zaustavio na kraju kolone zaustavljenih automobila pred crvenim na semaforu. Nije htio izići iz automobila prema zapovijedi policajca, pa su ga mladi policajci morali izvlačiti dok se on opirao. Tada su ga napokon ugurali u svoj automobil i vratili se na Gračansku cestu, gdje je još bila ekipa za očevide.
Policija koja je uhvatila gradonačelnika obavijestila je svoje nadređene, pa i tadašnjeg ravnatelja policije, a danas ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Cijela zapovjedna struktura je znala da je Bandić uhvaćen pijan i što je uradio. Pomoćnik načelnika prometne policije Mile Klanac i načelnik postaje Vlado Vrbanec poslani su na teren da osobno razgovaraju s gradonačelnikom. Unatoč svim nagovaranjima, Bandić je nakon svega uporno odbijao alkotestiranje. Prema policijskim izvorima, čak je jednom i zaplakao tražeći da ga ne testiraju. Kada je nakon svega ipak pristao, više od dva sata nakon prometne koju je izazvao, alkotest je pokazao da ima čak 1,6 promila alkohola u krvi.
KIKAŠEVE KUĆNE ČAROLIJE
Novinari Večernjeg lista koji su već imali sve te detalje, nazvali su sutradan i gradonačelnika da ga pitaju zašto je dva puta bježao, vozio pijan, pružao otpor policiji. Bandić je bio u Mariboru u službenom posjetu.
- Nisam bježao. Ogrebao sam čovjeka, štrajfao sam ga. Stao sam i policija je obavila očevid – kratko je rekao Bandić kao i nastavio svoj protokol.
Bit će to prva laž samo u ovom slučaju i jedna od mnogih kada se gradonačelnika uhvati "u neugodnim situacijama". Njegovi suradnici su već tada pokazali da također ne prežu od laži da zaštite svog šefa. Slobodan Ljubičić je priznao da je bio tu večer s gradonačelnikom.
- Ja ga nisam vidio da pije pet godina, samo je lokao mineralnu – "posvjedočio" je Ljubičić tog prvog dana.
Krizni stožer gradonačelnikovih prijatelja sastao se taj vikend da vide kako umanjiti štetu. Stranački kolega i ravnatelj policije Ranko Ostojić već je pustio informaciju da Bandić nije tražio nikakve privilegije i pozivao se na stranačku pripadnost i poziciju. Bili su zato uvjereni da će sve proći bez većih posljedica.
- Reci da uopće nisi pio nego si koristio osvježivač na bazi alkohola – predložio je laž Ljubičić.
Puno kasnije ispred novinara je priznao da je i on koristio takav osvježivač i negdje je pročitao ili su mu rekli da on može pokazati alkoholne promile. I njemu je godinama poslije to opravdanje zvučalo tako da je sam umirao od smijeha. Ali tada se činila kao realna slamka spasa za gradonačelnika.
- Kriv sam, iskreno žalim. Tu večer sam se vraćao s karmina i iako je notorno da ne pijem, popio sam 3-4 gemišta. Jeo sam začinjenu hranu i luk, pa sam koristio osvježivač daha na bazi alkohola – opet je lagao pred sucem prekršajnog suda Bandić početkom veljače.
Bio je sasvim trijezan i svjestan što radi i što govori. Novinarima je zatim ispričao da je slušao glasnu glazbu pa nije primijetio da je ogrebao automobili. Rekao je da nije bježao policiji niti im se opirao. Bilo je to mjesec dana nakon prometne. Sudac ga uopće nije ispitivao jesu li točni navodi da je bježao od policije niti ga je to zanimalo.
Javnost je tada bila bombardirana tvrdnjama Bandića i njegovih prijatelja da se u biti radilo o nesporazumu s policijom i općim ublažavanjem situacije.
NATEZANJE S RAČANOM
Već ranije Bandić je nevoljko bio prinuđen dati ostavku iako se protiv nje borio rukama i nogama. Vesna Pusić je preko premijera i predsjednika SDP-a Ivice Račana stiskala da to mora uraditi. Račan je također to znao. Bandić je odlučio dati ostavku nakon razgovora s Račanom u četiri oka, ali je učinio sve kako bi umanjio odgovornost. I Račan i on su se složili da je najbolje ići s pričom "i ja sam čovjek, napravio sam glupost". Bez svih sočnih detalja. Račan je izjavio "Bandić je bio dobar gradonačelnik i tim je teže bilo prihvatiti glupost koju je napravio". Ostaje misterija kako je Račan ipak nagovorio svog gradonačelnika na uzmak.
- Postoji jedna priča koja se vukla još iz vremena dok je Bandić bio tajnik gradskog SDP-a. Radi se o pronevjeri veće količine stranačkog novca koja se kasnije otkrila. Razliku je pokrio SDP-ovac Milan Stojanović iz sisačke Siscie, a otad mu je Bandić ostao dužan. Račan je u četiri oka navodno izvukao taj adut – priča nam jedan od gradskih SDP-ovaca.
U gradskom SDP-u čuvali su tajnu uzmaka i čekali svoju priliku za suprotstavljanje Račanu. Nikada mu Bandić nije zaboravio ni to ni kasnije stavljanje na stranu HNS-a protiv njega. Da je Stojanović po nečemu zadužio Bandića, postat će jasno tek godinama kasnije kada će mediji otkriti aferu URIHO. Ta institucija za rehabilitaciju invalida kroz rad kojoj je osnivač Zagreb je dobivala milijunske poslove šivanja odjeće za Holding jer su bili povlašteni na javnim natječajima. Ali oni većini toga nisu odrađivali nego prepuštali drugim tvrtkama koje se nisu morale boriti na natječajima. Među njima se po količini poslova kroz zaobiđenu nabavu ističe upravo Siscia. Iako je afera otkrivena, Bandić nije smijenio ravnatelja Ustanove Josipa Držaića koji je u znatno manjem opsegu nastavio prepuštati poslove i kasnije.
No, vratimo se na pijanu vožnju. Taman kada su se u SDP-u mislili da je bura prošla, a Bandić bio uvjeren da su uspjeli umiriti javnost, samo zbog mladog policajaca Krešimira Mišića, javnost je saznala detalje o razmjeru zataškavanja koje se pokušalo u operaciji spašavanja ugleda i časti vojnika Mikija. Objavljen je zapisnik s očevida te noći. Mišić je medijima ispričao da su mu nadređeni, od načelnika Policijske uprave Zagrebačke Ivana Babića, pa do nižih razina savjetovali da iz izvješća o nesreći izbaci da mu je Bandić nudio mito, prijetio, kako se opirao izvlačenju iz auta i alkotestiranju. Izjave Ranka Ostojića i Bandića da se gradonačelnik nije pozivao na svoje veze potonule su u vodu poput kamena.
"Prilikom razgovora gospodin Bandić se neprestano obraćao vođi ekipe, kao i meni, sa molbom da ne vršimo alkotestiranje i stoga jer je u pijanom stanju, nudeći bilo kakve usluge za vođu ekipe ili mene, koje bi mogao u svojstvu gradonačelnika učiniti"
Nakon što su policajci samo radili svoj posao i odbili si osigurati život za budućnost, riješen je i misterij zašto je Bandić napustio policijsko vozilo, sjeo u svoj automobil i drugi put iste večeri bježao policiji.
"Ma boli me k...., sad ću zvati Babića, vašeg načelnika, a vi zovite Lučina, ako hoćete, neću se više nervirati" rekao je Bandić, očito uvjeren da mu baš nitko ništa ne može.
Kada je zapisnik izašao u javnost, policiju je manje brinulo što se pokazalo kako su pritiskali mladog policajaca koji je samo radio svoj posao. Važnije im je bilo zašto je sporno izvješće procurilo. Tadašnji načelnik Ureda načelnika Goran Burušić je svim silama pokušao opravdati Bandićev postupak. Na novinarsko pitanje nije li se radilo o svjesnom prikrivanju detalja nesreće, s obzirom na to da se na redovitim konferencijama iznose detalji poput vrijeđanja policajaca, Burušić je kazao kako se ne sjeća da su tako potanko ikad izvještavali. Navodeći primjere iz svoje policijske prakse, načelnik Ureda načelnika objasnio je da su od pijanih ljudi on i kolege doživljavali svašta, te da Bandićevo ponašanje spada u "normalnu gestu ljudi kad žele odobrovoljiti policajca da odustane od oduzimanja vozačke dozvole ili pisanja prijave".
Na upit je li nezaustavljanje na znak policije, kada nekog 2,5 kilometara slijedi službeni automobil s upaljenom rotacijom, prekršaj, Goran Burušić ima također zanimljiv odgovor.
-Ako se vozilo s upaljenom rotacijom vozi iza vas, ne znači da ide prema vama, možda se kreće prema drugim događajima, ne mora značiti da morate stati. Tek kada dođe do vas, dužni ste se zaustaviti. Dužnost vam je da se maknete, usporite brzinu i omogućite mu da vas prijeđe — objasnio je Burušić. U tom slučaju, Bandić je vjerojatno zaboravio da ga je prije pet minuta uz škripu guma pobjegao, iako ga je policajac isključio iz prometa, prenio je zgroženo Novi list detaljno izvješće s Burušićeve tiskovne konferencije.
Isti taj Goran Burušić će nakon povratka Kukukuriku koalicije na vlast 2011., a Ranka Ostojića na mjesto ministra unutarnjih poslova, postati načelnik Policijske uprave Zagrebačke. Bandić je tada bio ponovno gradonačelnik i Grad Zagreb koji mora dati suglasnost na imenovanje načelnika to je učinio bez suvišnih rasprava. Zanimljivo je da pri uhićenju Bandića u listopadu 2014. Ostojić pozvao kolege iz Rijeke da to obave, a zagrebački policijski USKOK i policija su bili samo sporedni igrači. Pokazalo se da su unatoč tim mjerama, svi privedeni znali dva tjedna prije da će biti uhićeni i da su postali iznimno oprezni. Bandićeve veze u policiji, tajnim službama i USKOK-u su kroz godine toliko ojačale da ništa nije moglo prolaziti u tajnosti. Ipak su njegovi bliski suradnici bivši agenti Sigurnosno obavještajne agencije Miro Laco i Mirko Ljubičić Šveps, s njim svako jutro trči bivši policijac Robert Ljutić, na njegovoj nezavisnoj listi je bivši načelnik polcijske uprave Marijan Tomurad. Javna tajna su i Bandićevi dobri odnosi s glavnim tajnikom HDZ-a Milijanom Brkićem koji je bio visokopozicioniran u tajnim službama, da spomenemo samo neke istaknutije članove.
Koji je bio pravni epilog prometne, tog važnog događaja u Bandićevoj karijeri? Bandić je kažnjen s 1500 kuna i tri mjeseca bez dozvole, a sudac je zaključio da nije bježao s mjesta nesreće. Policajac Mišić je dobio otkaz, a na vrat mu je osim curenja informacija natovareno da je nemarno radio svoj posao. Tek tri godine kasnije, Bandić se zbog grižnje savjesti "založio" za povratak "principijelnog" Mišića na posao. Shvaćajući kakvu je nepravdu napravio policajcu, sprijateljio se s njim i 2006. godine je bio kršteni kum Mišićevoj kćerki. Donio je kovertu s novcem.
- Barem ću imati nekoga da me digne ako jednom padnem na ulici - izjavio je Bandić na krštenju, tada opet u funkciji gradonačelnika.
Političke posljedice za perspektivnog Bandića su bile puno teže. Taman kada se uspeo na tron i mislio da će vladati Zagrebom, morao je podnijeti ostavku. Nikako nije htio ispustiti konce iz svojih ruku, pa je za nasljednicu izabrao pravnicu Vlastu Pavić. Ona se na jednom od prvih predstavljanja pojavila u majici kratkih rukava na kojoj je bio Mickey Mouse. Natpis je glasio "Miki, moj gradonačelnik". Poruka nije mogla biti jasnija HNS-u kao koalicijskom partneru, ali i svim građanima. U gradonačelničkom uredu je dobila i veliki fikus, a u jednom od intervjua se fotografira uz njega i hvalila Bandićeve sposobnosti. Svima se činilo da je "Bandić otišao samo da bi ostao". To je i on želio da svi znaju.
Prvotno je SDP razmatrao plan da Pavić da brzo ostavku i ona ju je ponudila nakon samo 26 dana mandata. Time bi se išlo na nove izbore, a istraživanja su pokazivala da bi se Bandić opet mogao vratiti u sedlo. Zagreb je opet prolazio kroz novu krizu. Ipak, dogovorom Ivice Račana i Vesne Pusić ipak je odlučeno da novih izbora neće biti nego da se Zagreb pokuša sačuvati s postojećim odnosima snaga. HNS je za sebe dobio puno toga, što je strašno išlo na živce Bandiću, ali je ipak odlučio poslušati šefa uvjeren da će ionako vladati preko Vlaste Pavić. Bandiću je postao dogradonačelnik za društvene djelatnosti, a HNS-ovac Stipe Tojčić za gospodarstvo. Time je Mikiju barem formalno presječen put ka najlukrativnijim poslovima, investicijama, razvoja grada, a ostavljeno da se brine o manjinama, školstvu, kulturi... Njemu nije padalo na pamet ostati u takvom zapećku.
Gledano iz današnje perspektive, Bandić je možda i pomoglo to micanje u sjenu iako se znalo tko je formalni vladar. Nitko ga nije mogao direktno prozivati za afere jer je sve potpisivala Vlasta Pavić kojoj je on bio šef u SDP-u. On je preko svojih ljudi u Poglavarstvu ipak držao važne resore i imao većinu. Najvažniji od njih su bili Davor Jelavić koji je držao resor gradnje, Slavko Kojić za financije, Zvonimir Šostar za zdravstvo, Slobodan Ljubičić koji je bio veza za oporbu. Logističku potporu mu je pružalo i čak 12 savjetnika, redom iz vremena HDZ-a. Oni su znali svaki kut grada i kao i u prvom mandatu, bili su neizmjerno zahvalni što ih je gradonačelnik ostavio na plaći.
Nitko od bivših HDZ-ovih struktura njih nije bio na formalno visokim funkcijama, njihove odluke se nisu preispitivale. Ali je Bandić je i s njima stvorio paralelnu liniju zapovijedanja ljudi s iskustvom kojima ne toliko iskusni HNS-ovi pročelnici nisu mogli ni u kom slučaju parirati. Primjerice, iako su urbanizam kao glavnu polugu razvoja, ali mešetarenja zemljištem, držali HNS-ovci, Bandić je imao Slavka Dakića, čovjeka koji je čitav radni vijek proveo u gradskoj službi i kojeg se bojala i Marina Matulović Dropulić. Druga je savjetnica bila Ninoslava Zeković s istim istančanim iskustvom, ali u imovinsko pravnim odnosima i ona je Bandiću osiguravala da uvijek bude korak ispred u potezima za koje su formalno bili zaduženi HNS-ovci.
- Sjećam se kada je osvojio vlast 2000. prvi puta i najavljivao je da će posmjenjivati sve HDZ-ove kadrove koji su već tada bili opterećeni s brojnim malverzacijama. Nakon tri mjeseca se potpuno predomislio i ostavio ih kao pomoć. Preuzeo je HDZ-ov način vladanja, ali dodao svoj osobni stil - kaže suradnik koji se tada razočarao u Bandića i otišao dugi niz godina u sjenu.
Zdravko Tomac tvrdi – u razgovoru za ovu knjigu - da se on s Ivicom Račanom dogovorio da Vlasta Pavić nakon nekog vremena podnese ostavku i da se raspišu novi izbori u Zagrebu, a to što Račan taj dogovor nije ispoštovao tumači kao njegovo popuštanje Vesni Pusić i Radimiru Čačiću i 'žrtvovanje' Milana Bandića radi koalicijskog mira. U svojoj knjizi Tomac je napisao da su Bandićevu smjenu tražili upravo Vesna Pusić i HNS i da su u tome dobili podršku vrha SDP-a.
'To je logično ponašanje Vesne Pusić koja je dvaput izgubila izbore za gradonačelnika od Milana Bandića i koja je jedva dočekala priliku da ga se riješi.', opisao je Tomac u knjizi. U tom je periodu došlo do produbljivanja sukoba na relaciji Račan-Tomac, gdje je Bandić nastojao balansirati između dvije strane. Tomca su u stranci optuživali za desničarenje i savjetovali Bandića da se odmakne od njega i frakcije Hrvatski socijaldemokrati, što je on i poslušao. Daljnji slijed događaja Tomac je opisao ovako:
'Spremao sam se otići iz SDP-a i pisao knjigu 'Prijepori o nacionalnom' u kojoj sam objasnio zašto izlazim, i zbog neslaganja oko Haaga i BiH, ali i oko Zagreba. Na promociji te knjige želio sam objaviti da izlazim iz stranke. Čekao sam da na promociju dođe Bandić. Međutim, javili su mi da je doživio moždani udar i da je u teškom stanju u bolnici. Tada su mi došli Slobodan Ljubičić Kikaš, Slavko Kojić i drugi koji su bitni u našoj ekipi u Zagrebu i molili me da ne odlazim i ne ostavljam ih same, jer sam u to vrijeme bio Bandićev zamjenik. Da bih sačuvao gradsku organizaciju i mjesto Bandiću preuzeo sam dužnost predsjednika gradske organizacije i jasno rekao da ja to čuvam za Bandića kad ozdravi, da ću mu predati dužnost i da nastavljamo s istom politikom. Kad se Bandić oporavio i vratio, odlazim iz SDP-a i tu ta moja veza s Bandićem prestaje. On ide svojim putem, ja svojim.'
Sa svojom ekipom, Bandić, dogradonačelnik za društvene djelatnosti, zato se usredotočio na osvetu HNS-u koji mu je dao više nego dovoljno materijala svojim mutnim poslovima u Zagrebu. Iako su čitavo vrijeme tvrdili da upravo pokušavaju obuzdati Bandića u njegovim mutnim poslovima.
U toj osveti lukavi Bandić koristio se i novom taktikom koja se jasno vidi kroz primjer bivšeg novinara Nenada Ivankovića koji je ušao u Skupštinu nakon rascjepa HDZ-a kroz HIP Miroslava Tuđmana. Ivanković je kao oporba formalno napadao SDP i Bandića, ali na to je ostalo samo na verbalnoj razini. Prave afere, potkrijepljene dokumentima oporbeni Ivanković je davao samo za HNS-ove dužnosnike. Takva je bila i ona kada je otkriveno da HNS-ov dužnosnik Boris Blažeković koristi za svoj restoran Kokot u centru gradski prostor koji ne plaća nikome, pa je Blažeković izbačen. U oporbi je Bandić imao svoje spavače koji su bili spremni podržati odluke čak i kada se činilo da nema šanse da prođu jer je HNS od kojeg ovisi većina protiv. Kasnije će Ivanković, prvo dobiti posao u zagrebačkoj Vodoopsrkbri i odvodnji, a zatim i posao glasnogovornika Zagrebačkog holdinga. U istragama godinama kasnije će se otkriti da su gradska poduzeća financirala i kampanju "Sir i vrhnje" kasnije Ivankovićeve stranke SIN. Ivanković si je zauvijek osigurao mjesto u gradskim strukturama i kada je Bandićev prijatelj Pavle Kalinić osnovao Ured za upravljanje hitnim situacijama, on je na visoku plaću zaposlen u njemu.
S druge strane, uz Vlastu Pavić u prvom planu, na Bandića se tada teško lijepile afere jer formalno nije imao nikakve ovlasti. Ured njegova prijatelja Davora Jelavića zadužen za izgradnju sklapao je direktne pogodbe već tada, svjedočilo se da se poslovi namještaju, ali Jelavić je bio tek jedan od kotačića Bandićeva sustava.
- Sve se radilo tako da je formalno bilo tri ponude na natječaju, ali svatko od nas je znao koji će posao dobiti i cijene su bile dogovorene. Grad je osiguravao tvrtke koje su sve nadzirale i koje su bile spremne pogledati kroz prste. Moglo se dobro živjeti uz relativno malo truda od poslova s gradom – ispričao je vlasnik jedne male građevinske tvrtke. On tvrdi da nije morao davati mito nikome jer je na drugi način imao veze u Poglavarstvu, ali svjedoči da su drugi koji su ulazili u krug podobnih za dobivanje poslova odvajali dio novca od poslova i nosili u Ured za graditeljstvo.
- Svi su sve znali, ali sve je bilo pokriveno papirima i imali su svoje interese, pa se o tome šutjelo – potpuno ležerno nam je posvjedočio.
Jelavićev ured je bio nadležan i za rekonstrukciju i opremanje Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Svaka od 2000 stolica u dvorani plaćena je nevjerojatnih sedam tisuća kuna. Stolice je dopremio Željko Šelendić i novinari su otkrili da je stolice, koje su po njegovim riječima bile vatrootporne i vrhunske kvalitete, počeo izrađivati i prije nego je natječaj raspisan. Šelendićeva obitelj u prijateljskim je odnosima s Milanom Bandićem i Stjepanom Mesićem i godinama kasnije će dobivati poslove na uređivanju i rasvjetljivanju grada.
Najveće investicije nisu prolazile bez sumnji na namještanje poslova, ali nikada nikome nije pala dlaka s glave.
Tako je bilo i kada je Bandić odlučio progurati uređenje staze na Sljemenu kako bi doveo Svjetski skijaški kup, pola Zagrepčana je ostalo zgroženo idejom da se ulože milijuni kuna u utrke. Druga polovica je bila oduševljena. Janica Kostelić je nizala pobjede, svi su bili zaluđeni skijanjem, a dogradonačelnik za društvene djelatnosti je znao to iskoristiti i progurati investiciju koja nije bila niti prioritet niti je bila dogovorena koalicijskim sporazumom. Preko 110 milijuna kuna uloženo je u stazu, a kao podizvođač je radila tvrtka Tigra njegova kuma Milana Penave koja će kasnije iskakati i u desecima drugih spornih poslova koji su im darovani bez natječaja. Kada je sve završeno, Bandić je bio heroj, a protivnici su pobjegli u mišje rupe. Svjetske skijašice, a kasnije i skijaši su dolazili u Zagreb, milijuni su se trošili na organizaciju, ali spektakl je svake godine bio zajamčen. Dok se utrke nisu počele zadnjih godina odgađati jer čak ni silna mašinerija nije mogla osigurati dovoljno snijega kada zbog toplih zima nije bilo prirodnog.
Kraj trećeg nastavka