Tajni dossier s dvora: Spletke, seks i krvavi lov, opsežna knjiga o usponu i padu Ante Pavelića, napokon je na svim kioscima i u većini knjižara u Hrvatskoj. Donosimo feljton s izvatcima iz knjige
Riječ je o djelu u kojemu su prvi puta objavljeni zatajeni detalji iz Udbina dosjea o Anti Paveliću, koji su više od 70 godina čekali na objavu.O Paveliću isljednicima Udbe govore vojskovođa Slavko Kvaternik, zapovjednik Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) Ante Moškov, šef državne riznice NDH Vladimir Košak, general Ivan Perčević, urednik Hrvatskog naroda Danijel Uvanović, i Pavelićev bliski suradnik Vjekoslav Servatzy.
U ovom feljtonu u šest nastavaka donosimo što je fizičar i znanstvenik te urednik 'Hrvatskog naroda' Danijel Uvanović govorio o Paveliću. Poslije rata Uvanović se sklonio u Rim, gdje je 1947. uhićen, izručen jugoslavenskim vlastima i zatim u Zagrebu osuđen na smrtnu kaznu. Streljan je iste godine u 40. godini života.
Pavelić je „vladao“ sam
U Rimu su u jesen 1945.govorili da su se Maček i Pavelić u Austriji razišli u sasvim prijateljskom tonu te da je tada Pavelić "svojim ljudima" izdao nalog da se ubuduće "ima slušati političke direktive koje će potjecati od Mačeka".
Da li je to zaista tako bilo rečeno ne znam i to bi mogao nešto konkretnije znati tkogod tko je u to dobu bio u Austriji i saznao ondašnje emigrantske "odluke". One do Rima nisu dopirale nego tek kao zakašnjela govorkanja.
Kao što je Pavelić bio marioneta drugih, tj. talijanskih fašista i Švaba, tako su sve ustaške "vlade" bile posvemašnje marionete Pavelića kao osobe. Vlada kao takova u "NDH" može se reći nije nikada ni postojala. Postojao je Pavelić kao "samovladar i nitko drugi, jer on s drugima nije dijelio vlasti niti je dopuštao da ma itko u endehasiji vlada.
Do 1943.njegove su "vlade" ponekad održavale sjednice no to je bilo samo zato da saslušaju gotove naloge. Ministri su se, ne kada u privatnom krugu usuđivali priznati, da na tim sjednicama nikada nema dnevnoga reda, niti se pita da li su izvršene odluke s prethodne sjednice. Na primjer od dana kapitulacije Italije pa do bijega iz Zagreba nije održana nego jedna jedina sjednica i to je bila ona koja je sazvana u noći, i na koju su ministri došli uz asistenciju Pavelićeve policije, da saslušaju odluku o "izbacivanju" iz "vlade" Lorkovića i Vokića.
Nakon toga nije više nikada održana ni jedna sjednica a ni na toj nitko nije pisao zapisnika. "Vlada" zaista nije ni postojala.
Otkad je pak izbila u javu afera Lorković-Vokić pa do dana današnjega ja ni i s jednoga izvora nisam nikada mogao uočiti što je bilo u pozadini onoga slučaja i nije li to možda sve bilo namješteno sa strane Pavelića da te ljude ukloni na bilo koji način. Jer treba imati na umu: on je bio učenik Nichola Machiavellija. To znači da je on njih možda svjesno bio poslao u kakav, "podhvat" da ih onda razotkrije i konačno „ustaški" likvidira.
Tipičan ignorant koji se je 'pačao' u sve
Je li tu bilo i nekih stvarnih savezničkih elemenata dodira, nikada nisam uspio saznati niti znam osobe koja bi to mogla točno znati, ali p onako kako je bilo a ne kako je to Pavelić za javnost servirao. Jer on je tu mogo lagati od A do Ž. Bio je i tipičan ignorant koji se je pačao u sve i sam rješavao sve smatrajući da je to ispravno i obvezatno ze onoga tko je u taj isti predmet stručno upućen.
Dosta je sjetiti se njegovoga vršljanja po filologiji i prekrajanja jezika i"pravopisa" u čemu je hotimično ignorirao sveučilišne profesore i stručnjake uopće. Ili njegova teorija o "rasnom podrijetlu" Hrvata koja je bila modifikacija one Kerubina Šegvića i Dra Buća, tako kako bi se svidjala i fašistima u Italiji i gore Švabama u Njemačkoj.
Ali etnologe, lingviste i hietoriočare nije puštao da o tome reknu svoju riječ. Njemu je naš jezik prvoga dana prestao čak biti slavenskim jezikom usprkos cijele svjetske činjenice, koja se o tome ne može obvezatno diktirati iz njegovoga "dvora" u 'Tuškancu.
Tako su se i slavenski lingvisti na primjer u Berlinu morali snebivati; gdje u buduće treba tražiti jezičnu vezu našega jezika. On je bio tolika budala da je mislio, da će odmah i strani filolozi ispraviti svoje "zastarjele“ teorije o slavenstvu hrvatskoga jezika,.Prvih dana brisana je u "NDH" svaka riječ i spomen o Srbima i srbstvu a kasnije je imala nestati i svaka oznaka slavenstva, pa čak ,i u filološkom smislu. Po tome ključu on je dao "čistiti" i Zagrebačko sveučilište.
No to se je dalo protumačiti onom njegovom devizom, da "on zna sve“ Njegova pak duhovna razonoda i čovjek s kojim je dnevno vršio "razmjenu misli" bio je "načelnik" Zagreb Ivan Werner,koji je imao obični vleškovulički tipični frankovački kompleks i on je Paveliću davao „savjete“ što i kako treba učiniti. Pavelić je pak istovremeno trošio vrijeme u to da sabire anegdote o Wernerovon neznanju medjunarodnioh riječi, o čemu su u Zagrebu kolale upravo legende. Uostalom, njegova je "vlast bila osebujna i po tome, što je ona - kako je govoreno u Zagrebu – imala kralja u Rimu, Führera u Berlinu a granica – nigdje…
Mistifikator i konspirator
No svakako je bila najintenzivnija bez sumnje u Jasenovcu, Novoj Gradiški, Lepoglavi i slično. Vremenom te spoznaje bivaju sve jasnije i konkretnije. Kratko se može rezimirati rečeno o Anti Paveliću konstatacijon, da je to bio machiavellistički prepredeni zločinac; samovladar koji je počivao na teroru i na međusobnom huškanju svojih rasova; mistifikator i javnosti svoje najbliže okoline i odgojeni konspirator kao oruđe onima koji ga mogu ustrebati danas ili sutra.
No svoj "mir" je udesio samo u zagrebačkom Gornjem Gradu, da dalje oko sebe ostavi pustoš kao djelo svojih ortaka. Kao osoba, po mome sudu,likvidiran u redovima onih koji upoznali njegova "djela", a bio bi to i kod onih rijetkih koji možda o njemu još nekada posanjaju, jer im nije bila la pružena mogućnost da ikada išta saznadu o njegovim zlodjelima i o njegovim egoističkim rabotama. Kao "sila" iz emigracije mislim isto tako da je on jedna sasvim nerealna komponenta u reakcionarnim računima neprijatelja naše zemlje i njezine mirne izgradnje.
Navedene gornje podatke i karakterizacije o Anti Paveliću iz onoga vidokruga koji je u mome profesionalnom radu najviše bio pristupačan i i onoga što sam o njemu mogao saznati iz govora koji su se o njemu mogli čuti tokom dvije godine emigracije u Rimu. Pojedinačnim konkretnijim činjenicama ne raspolažem ali mislim da su moje konstatacije, uzete kao paušalni sudovi, u stvari ispravne, moja ocjena njegove uloge /likvidirane/ gotova stvar iz koje više nema vraćanja ni na što staro, pa i samo slično starome.
Bilo bi mi drago, ukoliko bi ove moje bilješke mogle biti od bilo kakove koristi mojoj zemlji i njezinim narodnim vlastima.
U Zagrebu,2.VI.1947. /Danijel Uvanović s.r./
Kraj feljtona
Knjigu Tajni dossier s dvora: uspon i pad Ante Pavelića možete kupiti na svim kioscima i u knjižarama po cijeni od 99 kuna!