Povijest mirovina započinje prije više od 370 godina, točnije 1645., kada je protestantski vojvoda Ernest Pious od Saxe-Gotha u Njemačkoj osnovao fond za udovice svećenika u cijelom carstvu, a 17 godina kasnije i fond namijenjen udovicama učitelja. Ti su fondovi označili početak modernih mirovinskih fondova kakve znamo danas (iako su još u starom Rimskom Carstvu postojale slične naknade za vojnike koji su služili u vojsci).
Čovjek koji stoji iza svega
Tijekom 17. i 18. stoljeća anuitetno isplaćivanje mirovina postalo je sve učestalije u Europi, a isplaćivale su se kao naknada za gubitak supružnika, za invaliditet (konkretno za gubitak udova) ili za učinjenu uslugu, bilo civilnu ili vojnu. Osim toga, bilo je prilično učestalo da godišnju naknadu primaju i inovatori, izumitelji, trgovci i političari koji su na neki način unaprijedili interese ili bogatstvo nacije, a u tom se slučaju naknada isplaćivala izravno iz kraljevske riznice.
Sve se promijenilo 1889. godine, kada je donesen i proveden zakon koji se odnosio na sve radnike iznad 70 godina koji ispunjavaju uvjete za mirovinu. Osoba koja je pokrenula inicijativu bio je pruski, a kasnije i njemački kancelar Otto von Bismarck. Time je Njemačko Carstvo postalo prva zemlja u Europi koja je uspostavila mirovinski sustav koji su kasnije slijedile i druge zemlje.
Međutim, nisu sve zemlje odmah usvojile ovakav sustav. Velika Britanija je od 1670. imala organiziran mirovinski sustav samo za časnike Kraljevske mornarice, a 1908. godine uvedena je mirovina za stare ljude, i to pod uvjetom da godišnji iznos ne prelazi 31,50 funti. Osim što su mirovine bile izuzetno niske, davale su se tek nakon procjene imovinskog stanja i podjele na "nedostojne" i "dostojne" siromašne stare ljude. Naime, mirovinu su dobivali "dostojni", odnosno potrebiti koji nisu u stanju raditi jer su prestari, invalidi ili previše bolesni, ali ne i "nedostojni", odnosno radno sposobni koji nisu htjeli raditi ili su trenutno bili nezaposleni.
Takav sustav trajao je sve do Drugog svjetskog rata, kada je donesena najznačajnija britanska socijalna reforma - univerzalni mirovinski sustav za sve koji se temelji na socijalnoj sigurnosti građana. Tijekom Drugog svjetskog rata mirovinski planovi postali su popularni i u SAD-u, a u 80-ima su bili definirani mirovinski doprinosi, ne samo u SAD-u već i u drugim zapadnim zemljama.
Počeci na našim prostorima
Davne 1922. godine u Hrvatskoj je s radom započeo Središnji ured za osiguranje radnika za cijelu tadašnju državu, napravljen po uzoru na njemački mirovinski i invalidski sustav koji je uveo već spomenuti kancelar Bismarck. Ustanova je više puta mijenjala naziv, a od 1999. djeluje kao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Tijekom svih 97 godina rada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje smješten je u izvornoj zgradi Središnjeg ureda u ulici Antuna Mihanovića (između Botaničkog vrta i hotela Esplanade), koja je i izgrađena upravo zbog provedbe osiguranja zaposlenih.
Zanimljiv je i podatak da je tadašnji Središnji ured izdavao mjesečnu socijalno-političku reviju "Radnička zaštita". Urednik revije bio je stručnjak za socijalno osiguranje, dr. Božidar Adžija, čije ime danas nosi gradska knjižnica u Zagrebu nedaleko Fakulteta političkih znanosti. U reviji su izlazili članci, propisi, okružnice te ostale informacije iz svih grana socijalnog osiguranja, kao i prikazi pojedinih grana socijalnog osiguranja u drugim državama.
Kada je 1922. godine otvoren Središnji ured, na području Hrvatske brojio je 137 404 osiguranika, dok danas ta brojka iznosi ukupno 1 507 243 osiguranika, od kojih je 1 239 963 umirovljenika (korisnika mirovine). Nažalost, prosječna starosna mirovina za 40 i više godina mirovinskog staža u Hrvatskoj danas iznosi 3 663 kune, što znači da velik broj umirovljenika ima puno nižu mirovinu s kojom je teško živjeti. Međutim, najveću prosječnu mirovinu u iznosu od 9 783 kune imaju zastupnici u Hrvatskom saboru, članovi Vlade, suci Ustavnog suda i glavni državni revizor. Stoga, osim ako uskoro ne planirate zaplivati u političkim vodama, bolje počnite štedjeti u dobrovoljnom mirovinskom fondu kako biste si u poznijim godinama osigurali veću mirovinu i dostojan život.