Dobio sam na dar ovih predivnih 15 godina u kojima sam oženio sina, dobio dvoje unučadi, ispratio kćer na fakultet. Da nije bilo liječnika u KB Merkur i u KBC Zagreb ništa od toga ne bih vidio, započinje svoju priču Zagrepčanin Željko Pavić (62).
POGLEDAJTE VIDEO:
Po struci je trgovac, a prolaznici okretišta tramvaja na Črnomercu dobro ga poznaju jer upravo ondje prodaje voće i povrće. Uvijek vedar i nasmijan rado se šali sa svojim kupcima ne skrivajući da je ranije živio drugačijim životom koji ga je odveo na rub smrti.
- Jelo se, pilo se i pušilo se. Pušio sam od tri do pet kutija cigareta na dan. I te 2004. godine, počeo sam se osjećati sve lošije. Imao sam bolove u kostima i mišićima, bio sam malaksao, čak se i neka temperatura pojavila. Otišao sam svom liječniku koji je odmah bez dvojbe utvrdio da imam gripu. Sve se poklapalo, taman je bila sezona gripe, a ja nisam imao razloga sumnjati u njegovu dijagnozu jer je bio stariji iskusan liječnik. Nikad prije nisam bio ozbiljnije bolestan niti su članovi moje obitelji patili od srčanih bolesti. Ma čak nisam ni znao što je to visoki tlak, priča Željko objašnjavajući kako nije dopustio da ga obična gripa uspori, nego je nastavio raditi.
Unatoč osjećaju slabosti s kojim se borio, i dalje je vozio kamione, prevozio robu, čekao na utovar ili istovar. A onda, mjesec dana poslije, na Zelenoj tržnici na Žitnjaku se prilikom utovara robe onesvijestio.
- Ne sjećam se ničega, jer mi se samo zacrnilo pred očima. Kolege su odmah pozvali Hitnu. Do njihovog dolaska su me nekako prizvali k svijesti, ali ja nisam imao pojma što se zbiva oko mene. Došli su liječnici i ustanovili da imam strahovitu tahikardiju, da mi je srčani ritam iznad 300, a normala je oko 70 otkucaja. Utrpali su me u kola i požurili u prvu bolnicu u koju su mogli, a to je bio KB Merkur. Ja sam cijelo vrijeme bio malo pri svijesti, pa malo u nesvijesti. Ne znam kako su me doveli, ali liječnik koji me primio, toga se dobro sjećam, na meni je skurio nove elektrode defibrilatora, koliko su me pokušavali oživjeti. Na prsima sam imao crvene mrlje na mjestima gdje su me oživljavali. Situacija je bila kritična i rekli su da me ne mogu operirati ondje, nego me žele poslati u KB Zagreb, no nije bilo jasno bih li preživio transport do Rebra, prepričava on.
Sjeća se kako su liječnici više razgovarali sa njegovom suprugom koja je bila u pratnji, pa je tako i doznao što mu je.
- Rekli su da sam imao infarkt nakon kojeg se srce naprezalo i stvorilo veliku aneurizmu, proširenje koje se razvijalo mjesec dana i sad je ta aneurizma prsnula. Trebala mi je hitna operacija jer inače neću preživjeti. Nekako su me uspjeli skrpati i poslati na Rebro gdje me dočekao tim liječnika i sestara. Odvezli su me na operaciju gdje su odstranili aneurizmu zajedno sa pola srca, a zatim su napravili rekonstrukciju srca i ugradili mi dvije premosnice, nastavio je Željko dodajući kako se sjeća trenutka kad se probudio nakon operacije.
- Kad sam otvorio oči, nisam osjećao bolove ni ništa. Oko mene su bili liječnici i medicinske sestre. Govorio sam im da me moraju voziti na Rebro na operaciju, da je situacija hitna, no oni su mi smireno objasnili da sam već tu i da je operacija gotova. Pogledam dolje niz tijelo i vidim zamotanu desnu nogu. Skroz sam se prepao jer sam trebao imati operaciju srca, a zamotana mi je noga. No tad su mi rekli da su za premosnicu morali uzeti vene iz noge pa zato zavoj. Bio je to veliki šok, smije se Željko veselo. Komentiramo kako je situacija bila prilično dramatična, no on se ne da. Uvijek je, kaže, dobre volje.
Čak mu ni odlasci u bolnice nisu mrski, nego upravo suprotno. Ostao je u dobrim odnosima sa svima u obje bolnice u kojima su ga spašavali. - Da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene. Oni su umjetnici i doslovno su me vratili s ruba smrti. Zato je za mene odlazak u bolnicu i razgovor s njima pozitivno i dobro iskustvo. Ostali smo u kontaktu svih ovih godina prije svega jer imam redovite kontrole, ali i da nije tako, posjećivao bi ih, odlučan je on uvjeravajući nas da je 15 godina četvrtina života koju smatra neprocjenjivim darom. Nakon operacije srca u bolnici je proveo još desetak dana te su mu ugradili mali potkožni aparat, tzv. kardioverter defibrilator. Riječ je, objašnjava on, o rutinskoj operaciji koja se izvodi u lokalnoj anesteziji.
- Taj aparat ima baterije i oni vam ga ugrade pod kožu. Ima tri funkcije. U mojem slučaju on ubrzava ritam srca kad mi otkucaji padnu ispod 40, zatim kad se otkucaji podignu iznad 150 ubrzava srce kako bi se vratilo u normalu te u konačnici djeluje kao defibrilator, elektrošoker koji će potaknuti srce na rad ako stane. Imam sreće da taj još nije radio. Doktor mi se smijao kad sam ga pitao kako ću znati da se ukljčio defibrilator. Rekao mi je da je to osjećaj kao da te netko letvom zveknuo preko leđa i da bih to itekako trebao osjećati. Ove druge učinke sam osjetio u par navrata kad mi je pozlilo. Nije bilo ništa strašno, a osjećate lagano treperenje oko srca, ne znam kako bih vam to drugačije opisao, prepričava Željko. Uređaj su mu morali zamijeniti prije 12 godina, ali kaže da to nije bilo strašno te da ga je boljelo manje nego kod zubara.
- A čujte, sad sam nakon toga ostatak života na lijekovima. Jako pazim na terapiju i svaki dan pijem sedam tableta za srce. S tim se nije za zezati. Bio sam mrtav, a danas sam zahvaljujući mojim liječnicima i medicini ipak tu. Ostavio sam se kave i cigareta, tako da već 15 godina nisam pio ni pušio. I dalje volim pojesti, ali i tu s vremena na vrijeme pripazim. Dodatno, svakog dana prehodam najmanje 10 kilometara. Od operacije sam oporavljao oko godinu i pol dok se nisam vratio u normalu i eto, danas sam dobro. S vremena na vrijeme čovjeku dođe da poleti i osjeća se svemoćno, ali onda shvati da ipak postoje određena ograničenja. Ja mogu reći da sam jako sretan i zadovoljan jer imam život. Radim i dalje 10 do 16 sati na dan, kad se umorim legnem i tako. Sad je sezona jagoda pa uopće ne spavam, a evo, baš jučer je ona orkanska bura u Zagrebu nosila štandove. Stalno je nešto, priča Željko pokazujući nam već pomalo izblijedjeli ožiljak na grudima koji ga podsjeća na njegovu životnu pobjedu.
Uz onaj po sredini prsa, ima još dva ožiljka od nekoliko centimetara prema lijevom ramenu. Objašnjava kako je ondje pod kožom ispod prvog reza bio kardioverter defibrilator, a zatim su ga izvadili te pored njega i malo ispod postavili drugi uređaj koji je i danas tu. - U početku sam se pitao zašto se sve ovo događa baš meni. Zašto baš ja. I onda sam, bila je to četvrta ili peta kontrola na Rebru u onoj zelenoj zgradi, ušao u čekaonicu na kardiologiji. Oko mene je bilo barem 50 djece mlađe od 15 godina i svi su imali najmanje dvije operacije na srcu. I u tom sam se času prestao pitati. Ja sam dobio savršeno zdravo srce i uspio sam ga razoriti u samo 48 godina života, a oni se bore za život od svog rođenja - zaključio je on.
ROĐENJE SINA GA JE DOKRAJČILO? Meghan sad mora biti jaka, Harry se slomio