Sreća je u nekim periodima povijesti bila zanemarivana, pa čak i promatrana s dozom opreza i straha. Od filozofa antičke Grčke, preko Benjamina Franklina i komunista, ideja sreće evoluirala je nepredvidivim putevima.
U knjizi “Happiness: A History”, autor Darrin M. McMahon vodi nas kroz zamršenu povijesnu evoluciju pojma sreće. Prije propasti Perzijskog Carstva ljudi su mislili da je sreća jednostavno izvan njihova dosega. Zbog različitih faktora, poput gladi, bolesti i opresije vlasti, ljudi su mislili da je sreća isključivo u rukama bogova. Ideja o sreći koja je dostupna svima počela se razvijati tek nakon demokratizacije Atene u 5. stoljeću prije Krista. Pojavom demokracije raste i sloboda te ljudi prvi put počinju misliti da mogu imati utjecaj na svoju sreću.
Sokrat i Platon vjerovali su da zbiljska sreća nadilazi materijalni svijet bogatstva i ljudskih veza, te da se treba tražiti u višim svrhama života. S druge strane, Aristotel je učio da je sreća upravo u ovozemaljskom životu i da je svaki čovjek sam odgovoran za svoju sreću te jedino prihvaćanje svoje uloge čovjeka može ljude učiniti zaista sretnima. Srednji vijek donio je mračniju atmosferu što se tiče ideje sreće, a i ljudi su se osjećali jadno i mrzovoljno. Mnogi su imali izrazito negativan stav prema životu i sreći. Također, u to je vrijeme kuga izbrisala gotovo trećinu europske populacije. Atmosfera vremena lijepo se može opisati rečenicom pape Inocenta trećeg: “Sretni su oni koji umru prije nego što se rode i iskuse smrt prije nego što spoznaju život”.
Nastupom renesanse ljudi su ponovno postali vedriji i počeli filozofirati o životu i sreći. Ranija renesansna promišljanja o sreći razlikovala su savršenu sreću koja se može postići tek dolaskom na nebo, te prirodnu sreću koju može steći svaki čovjek. Pojam sreće provlačio se i kroz period prosvjetljenja. Ljudi su tad mislili da će osigurati sreću ako će znati jasno razlikovati dobro od zla. Pošto su mislili da će zli gorjeti u paklu, bilo im je samo razumljivo da će dobri uvijek biti sretni. Prema kraju 18. stoljeća poimanje sreće počinje se drastično mijenjati te se sreća počinje smatrati temeljnim ljudskim pravom. Najprije su pisci poput Voltairea izvukli pojam sreće iz religijskog stiska i počeli se fokusirati na nasreću na zemlji.
Uskoro su svi počeli sreću smatrati najvećim dostignućem na Zemlji, a postali su popularni i “vrtovi sreće”, preteče današnjih zabavnih parkova, koji su nudili mjesta za odmor, zabavu i osvježenje. Ljudi su sreću počeli smatrati uvjetom života, a naposljetku i svojim prirodnim pravom što je ovjekovječeno u američkoj Deklaraciji nezavisnosti. Ovo je postalo toliko drastično da su ljudi u tadašnjoj Americi počeli masovno tužiti vladu ako bi smatrali da im ona stoji na putu do sreće. No unatoč vjerovanju da je sreća prirodna i poželjna, kraj 18. stoljeća donio je i novo shvaćanje tuge. Tuga se popularizirala Goetheovim romanom “Patnje mladog Werthera”, a nastupilo je i shvaćanje da je čak poželjna jer nam pomaže da dođemo do sreće. Ranija viđenja sreće komunisti 19. stoljeća osudili su egoističnima i nepotpunima. Oni su smatrali da se prava sreća može roditi samo unutar zajednice koja će se brinuti da određene skupine ne oduzmu priliku za sreću drugim ljudima.