Hrvatska je predivna zemlja u koju sam se zaljubila. Obožavam vašu hranu, osobito pečenje s francuskom salatom ili sarmu - na tečnom hrvatskom jeziku objašnjava nam Elina Braz de Almeida (39), rođena Finkinja koju je posao trajno doveo u Hrvatsku 2004. godine.
POGLEDAJTE VIDEO:
Na politehničkom fakultetu u Finskoj Elina je studirala sociologiju i teologiju, pa je imala obvezu volonterski odraditi praksu u jednoj od stotinjak evangeličkih misija po svijetu. Iako o Hrvatskoj nije znala mnogo, našla se na tom popisu i uskoro je Kutina postala njezin novi dom.
- Znala sam da imate odlične nogometaše i zgodne glumce poput Gorana Višnjića, tako da četiri mjeseca koja sam ovdje provela bili su samo priprema za moj život u Hrvatskoj. Nakon prakse vratila sam se u Finsku i diplomirala, pa sam opet došla volontirati na godinu dana. Plan je bio nakon toga se zauvijek vratiti u Finsku - nastavila je ona.
No planovi se ponekad ne ostvare kako smo ih zamislili, pa je tako i njezin život krenuo u drugom smjeru.
- Božji plan za moj život je bio drugačiji i crkva me zvala natrag. Misija u Finskoj me 2004. godine odlučila vratiti ovdje. Upisala sam u Zagrebu studij teologije na fakultetu Matija Vlačić Ilirik te sam četiri godine bila đakonica u Kutini. Nakon diplome postala sam svećenica crkvene zajednica, župnica ovdje u Kutini - priča Elina.
Naučila je hrvatski jezik te ga koristi u svakodnevnom radu, no uz brojne ljepote zemlje, Elinu su najviše očarali ljudi.
- Bilo je to prije 10 godina. Nakon sahrane naše vjernice dobila sam tešku upalu pluća. Bilo je jako ozbiljno i liječnica mi je rekla da imam dvije opcije - ili strogo mirovanje doma, ili da odem u bolnicu. Odabrala sam ostati kod kuće. Tijekom sljedeća dva mjeseca nisam uopće izlazila, ali nisam niti jednom sama trebala tražiti da mi netko ode u trgovinu ili donese jesti. Svaki dan su vjernici brinuli za mene. To nije bilo organizirano kao da imaju raspored, nego sasvim spontano. Bilo je sigurno 10 do 15 uključenih, i mladih i starih, koji su mi svaki dan donijeli ručak, porazgovarali sa mnom, pomogli. I to ne da samo donesu jedan obrok, nego od juhe do deserta. To mi je reklo sve o tome kakvi su Hrvati ljudi - oduševljeno se prisjeća dodajući kako Hrvate s Fincima veže i ljubav prema kavi.
- Finci piju jako puno kave, no ondje nemaju običaj ići u kafiće. Kava se popije za pola sata, a ovdje to traje i po dva sata. Oduševila me hrvatska gostoljubivost i otvorenost - nastavlja ona.
S druge strane, njezin posao uključuje i socijalnu podršku isključenima te humanitarnu pomoć ljudima u potrebi.
- Pritom ne gledamo tko je naš član, nego kakva je potreba. Trenutačno pomažemo više stotina ljudi. Htjela bih reći da broj takvih korisnika pada, ali na žalost nije tako. Ima puno više potrebitih nego što mi možemo pomagati, pogotovo u ruralnim krajevima. Oko Kutine su polumrtva sela. Ljudi odlaze u veće krajeve zbog posla. Oni koji ostaju u selima, ako su stariji ili se ne mogu preseliti zbog drugih razloga, njima život može biti jako težak. Dijelimo pomoć četiri puta na godinu, koliko nam šalju naši inozemni donatori - objašnjava ona.
Ostali poslovi uključuju uobičajeni rad župe poput nedjeljnog bogoslužja, molitvenih grupa, sahrana, kućnih posjeta i ostalih vjerskih aktivnosti. Kaže kako nikad nije osjećala da joj vjernici pristupaju drugačije samo zato što je žena. Ukupno ima na brizi oko 300 duša u Kutini i dvije filijale u okolici.
- Imamo i ispovijed, ali nije potrebna u tom smislu kao u katoličkoj crkvi ako usporedimo. Ispovijed grijeha je svake nedjelje i to zajedno izgovaramo, to je kao opća ispovijed i svi zajedno čujemo potvrdu iz Božje riječi da je sve oprošteno zbog Isusa. Na osobnoj razini vjernici mogu doći k meni ili nekom drugom vjerniku te se ispovijediti jer svi imamo moć odriješenja. Ispovijed je u povjerenju, a nakon nje nema pokore - objašnjava Elina koja u Kutini živi sa suprugom i kćerkicom.
Prije proširenja obitelji često je odlazila i noću u kućne posjete, no kaže kako vjernici imaju razumijevanja za obiteljsku situaciju pa je sad u iznimno rijetkim situacijama zovu kasno uvečer.
- Imam veliki san da će naša crkva postati premala, imam san da ćemo doživjeti duhovno buđenje ne samo u Kutini nego u cijeloj Europi i da će se ljudi otvoriti prema Bogu. Naša je misija da nađemo one koji poznaju Isusa kao svog spasitelja. Zato se otvaramo prema medijima, kako bismo pronašli nove i prikladnije načine da dopremo do ljudi. Moja crkva u Kutini kao zajednica tu je više od 150 godina, a sama zgrada je tu oko sto godina. Najstarije evangeličke zajednice u Hrvatskoj imaju korijene još od Reformacije i tu su više od 500 godina. Ima još puno onih koji ne znaju što je evangelička crkva, i možda neki zbog toga imaju predrasude. No mi smo tradicionalna crkva kao i katolička ili pravoslavna, a lokalne uprave nas uvijek dobro prihvaćaju i žele surađivati - istaknula je Elina.
Između finskog i hrvatskog društva postoje i druge razlike.
- Kod nas u Finskoj ljudi koji rade ujedno i napreduju. Ondje se korupcija, pogodovanje i slični problemi oštro kažnjavaju i sankcioniraju, a ovdje čujem strašne priče ljudi koji ničim nisu zaslužili tešku sudbinu koja ih je snašla - veli ona.
- U takvoj sam službi da ne bih nikada trebala biti zadovoljna postignućima i uvijek trebam razmišljati što mogu bolje ili više. Koliko je do mene, htjela bih ostati u Hrvatskoj. Imam volju i poziv nastaviti raditi u ovoj zajednici, a tko zna, možda se tu nađem i u nekoj budućoj mirovini. Imamo dosta svećenika koji se nakon mirovine vraćaju u službu, pa ako bude zdravlja i pameti, zašto ne? - zaključila je.