Sol je danas jedna od osnovnih namirnica te se lako nabavlja, no stoljećima je bila visokovrijedna roba, piše Marka Kurlansky u knjizi “Salt”.
Autor navodi kako je služila kao prvo međunarodno dobro u razmjeni, pa čak i kao platežno sredstvo. Ljudima je dala mogućnost da sačuvaju hranu od kvarenja. Kinezi su prvi vršili berbu soli, a Rimljani su proširili metodu vađenja soli Europom. Drevna je Kina nametnula prve poreze na sol. Kontrolirajući prodaju soli, država je mogla stvarati dodatne namete kako bi mogla financirati ratove, ekspedicije i gradnju Kineskog zida. U drevnom su Egiptu sakupljali kamenu sol u pustinji i isparavanjem morske vode u delti Nila.
Uočivši da sol ubija bakterije i izvlači vlagu iz hrane, Egipćani su počeli “konzervirati” svježu ribu, meso i povrće, koje su tako mogli čuvati mjesecima. Tako je rođena i ideja mumifikacije tijela. Kelti (Gali) u 4. su se stoljeću prije Krista obogatili s industrijom soli. Diljem Europe gradili su solane i razvijali nove tehnike vađenja soli. U drevnom Rimu sol nije bila samo ekonomsko dobro, nego i politički alat. Kad su vođe trebale potporu javnosti, subvencionirali su cijenu soli. Vojskama je često plaćano sa soli. Rimski je senat manipulirao cijenama soli kako bi financirao Punske ratove.
I nakon pada Rimskog Carstva sol je ostala utjecajna. Trgovcima je ponuđena subvencija pri donošenju soli u Veneciju. Venecijanski trgovci tako su mogli priuštiti uvoz začina i njihovu prodaju po nižim cijenama od konkurencije. Kao rezultat, Venecija je dominirala u svjetskoj razmjeni začina. Kad su otkriveni novi putovi razmjene za Indiju i Novi svijet, Mediteran je izgubio svoju ulogu trgovačkog središta. Vikinzi su, po mišljenju autora, prvi Europljani koji su došli do Novoga svijeta svojim brodovima i gomilanjem zaliha usoljene ribe. Svojem umijeću brodogradnje podučili su i Baske kako bi lakše došli do atlantskog bakalara na sjeveru. Vikinzi su napravili solane diljem Francuske, na mjestima s dovoljno sunčeve svjetlosti kako bi efektivno isparavali bazene morske vode. Također su prisvojili metodu razvijenu u Veneciji, stvarajući slanu vodu sve većih koncentracija u umjetnim jezerima.
Još jedan trgovački narod bili su Šveđani. Oni nisu imali dovoljno sunčeve svjetlosti pa su pokušali proizvoditi sol na karipskom otoku Svetom Bartolomeju. Britanci su svojim kolonijama prodavale sol po cijeni nižoj od njihove lokalne. Davali su im dovoljno soli kako bi proizvodili dobra za sebe i Britaniju, ali ne i za izvoz. Stalno su povećavali poreze na sol, a kaznama su održavali kontrolu tržišta, pojašnjava Kurlansky. To je dovelo do Američkog revolucionarnog rata. Kad je francuski kralj Luj XVI. zatrebao više novca, povisio je porez na sol. Krijumčari soli riskirali su živote kako bi zaobišli visoke cijene soli. Time je došlo do Francuske revolucije. S indijskim zakonom o soli britanska kolonijalna vlada uspostavila je monopol na sol. Kao rezultat, sol je imala toliki porez da si je većina građana više nije mogla priuštiti. Mahatma Gandhi odlučio je pokret za neovisnost Indije proširiti i kampanjom za neovisnost soli. Tražio je poništenje zakona o soli te upozorio kako će on i njegovi pristaše u suprotnom odbaciti zakon.