Odvela sam dijete k doktorici opće prakse zbog stalnih temperatura koje je imala, a ona mi je rekla da ja izgledam blijedo i da sa mnom nešto nije u redu. Hitno me poslala na pretrage, vađenje krvi i ultrazvuk u bjelovarsku bolnicu.
Odjednom su se svi uspaničili, a doktori su se okupili oko mene i rekli mi da imam - rak jajnika, započinje svoju priču Valentina Hrdoman (22) iz Čazme, majka danas dvogodišnje djevojčice Eme.
POGLEDAJTE VIDEO:
I dok se još nije snašla od šoka, Petrova bolnica bila je njezino sljedeće odredište. Tamo je podvrgnuta hitnoj operaciji u rujnu prošle godine, nakon čega su uslijedili mučni dani kemoterapije, sve do siječnja ove godine. U dane kad je primala terapiju, prisjeća se, nije mogla ustati iz kreveta, no snagu joj je davala kćerkica.
- Moje dijete osjetilo je da se nešto događa iako je tad imala samo godinu dana. Znala je iz vrtića doći doma i reći: ‘Mama pava, pssst’. Vidjela je da ležim i ne mogu nikuda. Stalno je dolazila do mene, grlila me, ljubila, mazila... Znala je da je mama ne može nositi jer je operirana pa je govorila: ‘Mamu boli, ne može’. Cijelo vrijeme kemoterapije bila je jako dobra i mirna - govori Valentina. Rak jajnika se teže otkriva jer ne boli, no Valentini je, nasreću, otkriven u ranom stadiju.
U Petrovoj bolnici dane joj je olakšala onkologinja Višnja Matković, koja je itekako razumjela da je Valentina mlada i da joj odvojenost od kćeri jako teško pada. Svakoga bi jutra popričala i našalila se s njom, samo da ostane pozitivna.
Kemoterapija joj je oduzimala zadnje atome snage. Nije mogla ni sjediti ni stajati, samo bi ležala i jedva skupila snage da otiđe do kupaonice. Jesti nije mogla, tek toliko je pojela dok su je hranili otac Stjepan (52) i majka Žaklina (50). Emin otac ne živi s njima otkad je dijete imalo mjesec dana pa se Valentina oslanjala isključivo na roditelje. Oni su unuku čuvali dok je bila na terapiji, a i tete u vrtiću su imale razumijevanja.
Uskakala je i susjeda
- Kako su mi otac i majka zaposleni, tu je uskakala i susjeda Julijana Rapčan (32). Vikendom bi dolazila sestra, a i ponekad bi je odvezli prabaki. Kroz studeni i prosinac često je bila prehlađena pa je ujutro bila kod susjede, a poslije ju je baka čuvala dok se ne vratim - priča Valentina. Cijelu situaciju podnijela je vrlo hrabro te danas ponosno može reći da je izliječena. I mnogo jača.
- No onaj trenutak kad se ujutro probudite, a na jastuku ostane hrpa vaše kose, tu se slomite. Idete nekud bez kose, svi vas čudno gledaju, komentiraju. Neki ne vjeruju da se možeš izliječiti, govore da ćeš umrijeti. A vi ne znate što vas čeka sutra. U tim trenucima obitelj mi je davala najveću podršku i snagu da pobijedim gada. Uvijek smo našli neki način da se zabavljamo kod kuće, da skrenemo misli od bolesti - kaže Valentina, koja radi kao trgovkinja. Prije nego što je oboljela zaposlila se u trgovini Mlin i pekare Sisak.
- Radila sam tek dva mjeseca prije nego što sam oboljela. I danas radim tamo. Mislim da boljeg poslodavca nisam mogla naći. Ostavili su me unatoč svemu. Čekali su da se vratim. Zvali me i pitali kako sam. Svaka im čast jer to u takvim trenucima puno znači. Na posao sam se vratila tri tjedna nakon zadnje kemoterapije. Osjetila sam da mogu i želim ići raditi. I svi su mi izlazili u susret, pomagali - govori Valentina.
Najteže je dočekati nalaze
Najveći šok zapravo je bio kad su joj priopćili dijagnozu i rekli da ostaje u bolnici. Bilo joj je tada sto pitanja nad glavom.
- Pitala sam se kako to priopćiti doma? Kako nazvati roditelje i reći da imaš rak? Zašto baš ja?" - priča ova mlada majka i dodaje da je mislila da se to njoj - ne može dogoditi. Najteži dio je, iskrena je Valentina, dok se čekaju nalazi - pita se čovjek je li dobroćudno ili zloćudno.
- Pa zovete, iščekujete. I onda opet šok, jer morate na kemoterapije - kaže. Periku, iako je kupila nije nikad nosila, jer ju je smetala, pa čak ni marame.
Nema više ljutnje na sitnice - život je jedan
- Neki ljudi i dan danas ne znaju što je rak pa gledaju na oboljele s gađenjem. A ima ljudi koji će ti uvijek reći lijepu riječ i popraviti dan. Na sve što mi se dogodilo u zadnjih godinu dana gledam tako da je to sve valjda moralo tako biti. Danas sam zdrava, mogu isto što i prije, još sam jača. Ne živciram se radi nebitnih stvari. Sve gledam pozitivno i s osmjehom. Danas se ne mogu naljutili zbog sitnice kao i prije. Jer nakon ovoga sam počela cijeniti život. Naravno da postoji strah od vraćanja bolesti, iako su doktori rekli kako misle da neće. Sad živim svaki dan punim plućima. Iskoristim sve vrijeme sa svojim djetetom. I nadam se najboljem - kaže Valentina. Snagu je pronašla u Udruzi Sve za nju i tako imala prilike slušati iskustva drugih oboljelih žena koje se uspješno bore protiv bolesti.