Prije 40 godina kad je Stipe Božić osvajao s ekipom bivše države Mount Everest, putovanja na Himalaju su bila dobrano teža, ali i puno jeftinija. Danas za osvajanje najviših vrhova svijeta nepalske vlasti naplaćuju tisuće dolara po osobi, ovisno o sezoni odlaska. Najviše su cijene u proljeće, nešto niže na jesen, a najmanje ljeti i zimi kad su uvjeti za uspone najlošiji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sam Mount Everest, koji je visok 8848 metara dobrano je skuplji od drugih 13 himalajskih vrhova koji premašuju 8000 metara, a kazne za uspinjanje bez dozvole su rigorozne. Recimo, prije dvije godine južnoafrički alpinist se pokušao krišom iz baznog logora uspeti na Everest bez plaćanja službene dozvole za strane penjače od 11.000 dolara. Ubrzo su ga nepalske vlasti presrele i zakucale mu kaznu. Skrivao se u špilji, te mu je određeno da plati 22.000 američkih dolara. Penjanje na Himalaju iznimno je skupo, a osim dozvola za osvajanje vrhova cijeni treba pribrojiti put, opremu, hranu, vodiče i nosače, pa prema procjenama iskusnijih penjača za osvajanje Everesta valja izdvojiti 35-50 tisuća dolara, te se na ekspedicije i ne ide bez ozbiljnog sponzorskog novca.
Mnogi se odlučuju uspeti samo do baznog logora Mount Everesta na visini od 5360 m preko doline Khumbu. Kako navodi iskusni makarski alpinist i speleolog Željko Bockovac (50), put na tim rutama s nepalske strane nije više zabit, već je prožet turističkom infrastrukturom – spava se u lodgeovima (nepalskoj verziji planinarskih domova), tamo možete kupiti obroke, imate internet vezu, a vode vas iskusni pripadnici himalajskog naroda Šerpa koji svoje usluge oglašavaju i na webu. Bockovac je na Himalaji bio dva puta; i sam je osvojio vrh Imja Tsu (Island Peak) kao što su nedavno to učinili prijatelji Stipe Božića - Ivo Miloš, Vedran Mlikota, Tonći Čagalj i njegova kćer Iva, koji su na Himalaji bili povodom 40. godina obilježavanja njegova uspona na Everest. Stipe, kako su nam rekli iz njegove male ekspedicije, odustao je pred vrhom zbog mogućih problema s visinskom bolešću.
Bockovac nije bio na Mount Everestu, ali je osvajao sve najviše vrhove Europe, Sjeverne i Južne Amerike.
- Do sada sam sudjelovao na ukupno 8 alpinističkih ekspedicija. Dva puta sam bio na Himalaji – prvi put 2005. s Vladimirom Mesarićem i Velimirom Jurasom, na vrhu Imja Tse kamo su se sad uspeli Mlikota i ekipa, a drugi put u proljeće 2015. godine s Australcem Ianom Hibbertom s kojim sam planirao osvojiti vrh Baruntse visok 7130 metara. No na Himalaji nas je tada uhvatio veliki potres koji je doslovno poharao tu regiju. Mi smo imali sreće. Naime, u trenutku potresa nalazili smo se na prijevoju Mera te boravili u kolibi. Nakon buđenja, još sam ležao u vreći i začuo tutnjanje i jak udar vjetra. Pomislio sam da lavina ide prema nama i iskočio vani iz kolibe. Sve se zbilo u 12 sekundi koje mi nikad u životu nisu duže trajale. Najednom se sve smirilo i doznali smo da je ustvari bio potres, svi smo bili čitavi, jedino su se u selu dva krova urušila. Uopće tada nismo imali ideju o jačini potresa, dok nisu počele stizati užasavajuće vijesti da je Nepal pogodio potres od 7,8 stupnjeva po Richterovoj ljestvici. Prekinute su sve ekspedicije, a onda je uslijedio povratak. Dakako, naši vodiči i nosači, šestoro pripadnika naroda Šerpa, prvi su pohitali svojim obiteljima - ispričao je Bockovac, član dva kluba, Speleološko-alpinističkog kluba Ekstrem Makarska i planinarskog društva Mosor iz Splita.
Uskoro je objavljeno da je 22 penjača nestalo u lavinama pod Everestom, a iz dana u dana broj mrtvih se u čitavom Nepalu povećavao, sve dok nije pobrojano da je potres odnio preko 8 tisuća ljudskih života. No usprkos toj katastrofi iz svibnja 2015. godine, magična moć Himalaje je počela ponovo privlačiti avanturiste iz cijelog svijeta. U proljeće, pa sve do lipnja kad počinju monsuni, ili u jesen (nakon razdoblja kiša) pod Everest dolaze stotine penjača i avanturista. Agencije nude pakete za trekere (planinare hodače), uglavnom za Annapurna regiju i područje Everesta, a nepalska država je sve to pretvorila u unosan posao, pa za atraktivne himalajske vrhove naplaćaju i dozvole.
- Svaki vrh iznad 6000 metara se plaća, a cijena je viša na svakih dodatnih 500 metara visine. I za sve najviše vrhove drugih kontinenata treba izdvojiti novac za dozvole, a u nekim zemljama se kupuju ulaznice za nacionalne parkove gdje se nalaze ti planinski vrhovi - pojašnjava nam Bockovac.
Lukla je nepalsko polazište za sve ekspedicije prema Everestu, a nalazi se na 2800 metara visine. Do tog mjesta se stiže za pola sata letom malim avionom za oko 15-20 putnika iz Katmandua, glavnog grada Nepala. Putnici letenjem izbjegavaju loše i opasne ceste te nepouzdan autobusni prijevoz. Bockovac, pak, ističe da je aerodrom u Lukli jedan od najopasnijih na svijetu; pista je duga samo 200 metara i završava pred kanjonom dubokim tisuću metara. Tu se kovitlaju jake zračne struje, pa avioni lete uglavnom između 6 i 11 sati kad je utjecaj manji. Iz Hrvatske do Katmandua koji je i sam na 1300 m, može se stići Qatar Airwaysom preko Dohe. Neki, pak, kao što su nedavno učinili Božić i ekipa, iz Zagreba radije odlete za Istanbul, te tamo čekaju letove za Nepal. Do te "zemlje u oblacima" Hrvati znaju stići i letovima iz Beča.
- Letovi stoje 7 - 11.000 kuna, možda vam se posreći i da prođete i jeftinije, ovisno koliko se ranije bukira karta, a treba dobro proučiti letove zbog predsjedanja i gubljenja vremena po aerodromima. U Katmanduu ćete platiti vizu za boravak, ovisno koliko vremena planirate provesti u Nepalu, a let malim avionom za Luklu stoji oko 250 do 300 dolara. Većina penjača ide tako kako bi izbjegla loše ceste ili dane hodanja. Koliko sam upoznat i nema adekvatnog i pouzdanog prijevoza autobusima između Katmandua i Lukle - naveo je Bockovac.
Zagrebačka agencija Nomadi nudi pustolovno putovanje u Nepal u trajanju od 16 dana (dva dana otpada na letove) za 7900 kuna po osobi. U cijenu nije uključena avio karta, a po dolasku u Katmandu putnici su dužni izvaditi vizu za boravak (40$ - do 30 dana). Nomadi osiguravaju dozvole za trek, a za putovanja članovima grupe je u gradovima osiguran smještaj u hotelima (dvokrevetne sobe s kupaonicom), dok se tijekom trekinga po Himalaji spava u lodgeovima. Nomadove grupe vode iskusni hrvatski penjači poput Ranka Žnidarića – Harija koji je prvi put na Himalaju kročio 1987. godine, a bio je i član ekspedicije na Everest koja je stigla do 7200 metara.
- U Nepal s nama putuju i oni koji trče utrke do 100 km, aktivni penjači, kao i rekreativci koji su maštali o odlasku tamo, a nemaju nikakvog iskustva. Recimo, jedna od destinacija za treking nam je Annapurna, a do tamo prvo se ide iz Katmandua do grada Pokhare najboljom cestom u zemlji tzv. "The Prithvi Highway" koju mi prolazimo privatnim autobusom. Za oko 200 kilometara treba vam oko 9 sati vožnje, a cesta se čak i često popravlja. Od Pokhare idemo poslije džipovima do naselja Landruk jer tako dobijemo na vremenu, a zatim smo na trekingu sedam dana do baznog logora Annapurne na 4150 m. S nama su u grupama i Šerpe, pa mogu ići i amateri. Tamo se poprilično razvija turizam, ima dosta lodgeova, a došlo je do toga da možete popiti kavu i pojesti pizzu na visini iznad 3300 metara uz wi-fi - ispričao je Kristijan Grubišić Gruba, vodič i suvlasnik Nomada.
Bockovac ističe da se na Himalaju može ići na tri načina: trekingom (obično planinarenje na manjim visinama) koji ne podrazumijeva penjanje na visoke vrhove, komercijalnim ekspedicijama ili kao samostalni alpski penjač što je najzahtjevniji oblik planinarenja.
- Treking je na Himalaji najsigurniji turistički oblik, ne trebate posebnu opremu, uglavnom čvršće cipele, topliju odjeću, unajmiti vodiče, a važno je paziti da se na velikim visinama provodi aklimatizacija ovisno od osobe do osobe (spori uspon na veće visine i povratak radi prilagodbe) kako bi se izbjegla visinska bolest od koje se može i umrijeti. Također, treba piti dosta tekućine – od 3 do 5 litara. Tijelo se znoji, gubite tekućinu, a to ne osjećate zbog hladnoće. Treking rute traju na Himalaji otprilike 10-15 dana, nisu odveć zahtjevne, a na svaka dva sata su lodgeovi, drvene barake u kojima imate više vrsta cjelodnevnih obroka, tople napitke i gdje može prenoćiti 15-20 ljudi. Na treking se ide u proljeće i jesen, kad nema kišnih perioda monsuna - kazao je Bockovac.
Za tzv. "komercijalne ekspedicije", dodaje, treba imati više penjačkog iskustva, bolju opremu, a iako se na takav način može otići i na najviše vrhove u Nepalu, velika većina ekspedicija se odlučuje za lakše savladive vrhove Khumba regije kao što su Imja Tse (6189 m), Mera Peak (6476 m ) i Kala Patthar (5643 m).
- To su tri najposjećenija vrha na Himalaji, nisu izrazito teški, a i manja je opasnost za penjače jer nema ledenjaka i ledenjačkih pukotina - rekao je Bockovac koji planinari od svoje 12 godine.
Za ekspedicije alpskim stilom ističe da je to uspon s minimalnom podrškom. Sve se svodi na transport hrane i opreme od strane Šerpa do baznog logora. Odatle alpinisti sami nastavljaju pripreme za uspon. Inače, ovo se u svijetu alpinista gleda kao na istinsko uspinjanje, odnosno ono na pravi i klasični način.
- Tko ima novca, taj se penje. Treba imati sponzore, puno se odricati, možeš biti i vrhunski alpinist, ali ako nemaš novca, nažalost ostaješ doma. Uspon na Everest uz sve troškove kao što su avio karte, razne dozvole, najam vodiča, hrana može vas izaći i do 50.000 dolara (330.000 kuna). I kad to platite imate možda samo 10-20 posto šanse da ćete se popeti, a povrata novca nema ako ne uspijete. Srećom, kod nas se u Hrvatskoj ne plaćaju nikakvi usponi, kao niti u Alpama - rekao je Bockovac.
Himalajski lanac ima 14 vrhova iznad 8000 metara
Himalajski lanac pruža se kroz pet država: Pakistan, Indiju, Kinu, Butan i Nepal. Dug je oko 2400 km, ima preko 100 planinskih vrhova iznad 7200 m, a 14 vrhova je iznad 8000 m nadmorske visine. Mount Everest se nalazi na granici između Nepala i Tibeta, a prvi su na vrh, nakon 30 godina pokušaja raznih planinara, stigli alpinisti Edmund Hillary i Tensing Norgaj 29. svibnja 1953. godine, te se tamo zadržali 15 minuta.