Šalica je uvod u rituale, intimni razgovor s prijateljima, dodirujemo ju usnama, pa bih željela da moje šalice svjedoče isključivo posebnim trenucima, priča nam Kristina Kojan Goluža, docentica umjetnosti i vlasnica brenda Eklektik Pottery.
POGLEDAJTE VIDEO: U carstvu keramike
- Počela sam vrlo rano, još kao dijete izrađivala sam šalice u plastelinu, a potom glinamolu pa je tako Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu bila jedini izbor - govori umjetnica iz Konavala dodajući da je njezin Eklektik pottery spoj nekoliko tehnika i stilova koji su nastajali kroz povijest pa je shodno tome i brand dobio ime.
- U helenističkoj filozofiji eklektici su upotrebljavali različite filozofije i iskustva interdisciplinarnim pristupom, a povezivali su ih sa svojim filozofskim idejama. Ideja eklektika je povezanost života sa postojanjem, znanjem, vrijednostima, razlozima, umom i jezikom.
Mislim da različitosti takvih filozofija upravo ocrtavaju i mene kao osobu - kaže te dodaje da svaku šalicu oslikava različitim mješavinama keramičkih podglazurnih i nadglazurnih boja.
- Nikad zapravo nemam plan što ću raditi. Slikam kako se osjećam pa su tako i moje “kikare” različite. Izrada je zahtjevna, svaka šalica mora doći u ruke i po sedam puta. Svaka je paljena tri puta, a jedno paljenje traje dan i pol. Nezaobilazan je i proces sušenja koji u ove toplije dane nešto kraće traje, a obično uključuje nekoliko dana - priča majka dviju djevojčica koju pitamo kako stiže uskladiti posao na Sveučilištu u Dubrovniku s obvezama oko brenda te obitelji.
- Moj radni dan izgleda tako da zadnja liježem i prva ustajem. Imam mnogo energije, obje oblasti su moja podjednaka ljubav, a rad u struci je ono što me pokreće. Pomoć rodbine, osobito supruga, olakšava mi da u i poslu ostvarim svoje zamisli. Djevojčice su male, iznimno su živahne i traže svoje vrijeme no sve stižemo. Ponekad slikaju sa mnom i to zna biti zabavno, no ponekad ih moram tjerati iz radionice, osobito dok radim s pravim zlatom, odnosno legurom pa taj dio zahtijeva dobro ventiliranu prostoriju uz uporabu maske.
I glazure su otrovne pa neki procesi nisu prikladni za rad s djecom. Namjeravam pokrenuti jedan tip oslika koji će izvoditi moje djevojčice, a ja ću intervenirati. Djeca imaju slobodan, neizvježban, iskren rad ruke. To odrasli ne uspijevaju izvesti - kaže i dodaje da je tijekom karantene imala više vremena posvetiti se šalicama koje godinama izrađuje za poklone prijateljima.
- Sad kad sam konačno i ja s njima zadovoljna, odlučila sam pokrenuti posao u koji se morao uključiti i suprug jer ne bih sama sve stizala - govori nam te dodaje da iako ima upita iz inozemstva, ne teži k tome.
- Imam svoje radno mjesto nastavnice koje jako volim. Ne bih htjela da mi rad s keramikom postane nešto što moram - priča nam, a na pitanje kojim se svojim radom najviše ponosi i zašto, odgovara:
- Moje najdraže djelo je BEHArrrrTER SESSEL, to je moj diplomski rad na studiju u Austriji. U prijevodu BEHArrrrTER SESSEL znači dlakava fotelja u sintagmi njemačkog jezika s "rrr". Radi se o fotelji za koju sam prišila 8500 ručno izrađenih keramičkih dlaka. Taj rad govori o sjedištu moći, tronovima, svetoj stolici no i povijesti stolica i fotelja koje su se oblikovale prikladno stavovima moćnika. Ona vizualno privlači na dodir, no zbog svoje tvrdoće zapravo je negostoljubiva. Razlog zašto mi je taj rad najdraži je što sam sama sebi dokazala koliko sam uporna. Ponavljanje istih radnji, oblikovanje i no i samo šivanje (koje je trajalo skoro dva mjeseca) uvodi u meditativno stanje jer naprosto rad morate posve završiti da biste ga doživjeli - kazala je za kraj.