U 29. godini sam oslijepio od posljedica dugotrajnog dijabetesa. Kad je zavladao "mrak" uslijedilo je teško razdoblje; straha, kriza, kako sa suprugom osigurati budućnost naših dječaka. Jedan je tada bio beba, a drugi imao tri godine, započeo je svoju priču Damir Smajo (46), Splićanin koji je često bio glas 450 slijepih osoba koji žive u Splitsko-dalmatinskoj županiji te pokrenuo niz stvari za prihvaćanje osoba s invaliditetom.
Pola godine mu je trebalo da posloži stvari u glavi i krene živjeti kao slijepa osoba. Kaže da osim obitelji i istinske vjere u boga, pomogli su mu prijatelji iz splitskog Geta gdje živi cijeli život, jer nisu mu dali da se zatvori u kući i u turobne misli koje su ga obuzimale nakon što je izgubio vid.
Dijabetes je Smaji otkriven u dobi od 22 mjeseca nakon što je prebolio dvije virusne bolesti – varičele i rubeolu. S dijabetesom se i dalje žestoko bori, ali i s nebrigom nadležnih institucija da se pomogne osobama s invaliditetom kako bi mogle pronaći adekvatan posao i živjeti što samostalnije.
- Otkad znam sa sebe svjestan sam dijabetesa, da su mi mnoge stvari ograničene. Nije za mene bilo čokolade kao za drugu djecu, samo one za dijabetičare koje bi nam povremeno donijeli rođaci iz Njemačke. Umjesto običnog sladoleda, majka mi je smislila poseban od limuna, sendviči koje sam jeo bili su puno manji od onih od vršnjaka.
No, svi mi dijabetičari, kako sam se uvjerio, živimo pet posto po pravilima i nađemo razlog da ih zaobiđemo kako bi udovoljili nekim svojim željama i strastima; pa bilo to koja čaša vina, zalogaji koje ne smijete pojesti. Mislite da ćete se provući bez posljedica, a to uglavnom ne bude tako. Volio sam izaći s prijateljima po splitskim diskotekama za vikend, popiti koje kratko piće, pa iako sam se klonio nevolja u koje je upadala moja ekipa iz Geta, nisam uspio izbjeći posljedice dijabetesa.
Dijelom zbog nepridržavanja pravila, a dijelom i zbog loše genetske predispozicije stradali su mi periferni krvni sudovi što je dovelo do sljepoće. Naime, u 27. godini sam jednom digao teški teret i popucali su mi kapilari u desnom oku. Nisu pomogle laserske operacije, a zatim su krenuli pucati kapilari i na lijevom oku. Opet su uslijedile operacije ne bi li mi se spasio vid. Nije pomoglo. U lipnju 2003. godine liječnici su zaključili da mi nema pomoći i potpuno sam oslijepio - ispričao je Smajo.
Prijatelji su pokušavali pomoći, a obitelj se privikavati na novo Damirovo stanje. Naime, stariji sin s nepune četiri godine znao je osljepljelog oca odvesti vani u šetnju ili do kafića, a naučio je slova i brojeve kako bi ih očitavao vrijednosti s uređaja za mjerenje šećera u krvi. Smajo se u to vrijeme borio se depresijom.
- Nema šta mi se nije motalo u glavi, počele su nesanice, mučila me budućnost, kako podići djecu, a upravo tada su nas trebali deložirati iz denacionaliziranog stana u kojem smo živjeli. Bile su loše materijalne prilike i supruga je morala raditi i do tri posla, a ja nisam mogao puno doprinijeti. Nema stvari koja me nije mučila. Uvidio sam da kad sam ja loše volje, da su svi u kući loše, a čim bih postao veseo to se odražavalo i na njih. Odlučio sam promijeniti stvari u životu, uključio se Udrugu slijepih, odradio obuku bijelog štapa u Zagrebu i prvi u Splitu dobio psa iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet - kazao je Smajo.
Prvi pas mu je bio Chip, a da se povežu proveo je na obuci s tim labradorom četiri i pol tjedna. Po povratku u Split Smajo je s Chipom počeo upadati u svakodnevne probleme. Naime, nerazumijevanje i nepoznavanje problematike osoba s invaliditetom i danas je prisutno u gradu, ali u znatno manjoj mjeri barem po pitanju slijepih.
Dodajmo, Zakon o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča donešen je još 1998. godine i omogućuje im ulazak u pratnji psa u javne prostore kao što su sve ustanove, ugostiteljski objekti, banke, pošte te korištenje javnog prijevoza.
No, ovaj zakon ne poštuje se uvijek što je Smajo osjetio i na svojoj koži. Kako bi unaprijedio te i druge stvari koje muče osobe s invaliditetom, Smajo je postao predsjednik Županijske udruge slijepih Split. Na toj funkciji je ostao četiri godine, no borbe s 'vjetrenjačama', pa i često nemogućnost da pomogne drugim članovima počeli su mu dodatno narušavati zdravlje te je odlučio odstupiti s mjesta predsjednika.
- U početku me s Chipom nisu puštali u u trgovine, kafiće, jednostavno bi nas krenuli istjeravati, na što sam ja znao reagirati nekad i ne previše ljubazno. Bila je to novina za mnoge i trebao sam probijati led. Danas su u Splitu tri psa vodiča, a to je vrlo mali broj obzirom da je u samom gradu 300 slijepih osoba.
To je i do slijepih osoba jer sami odlučuju žele li nabaviti psa vodiča, a mnogi ga smatraju prevelikom odgovornošću. Osim toga, Split je specifičan i težak za kretanje, a ja sam imao prednost da sam dobro vizualno poznavao grad jer kod kretanja je bitno da slijepe osobe poznaju prostor.
- Primjerice, ja u Zagrebu neću ni s bijelim štapom, a niti sa psom moći puno, neću znati ni gdje sam. Ljude koji su slijepi od rođenja instruktori za samosztalno kretanje uče putevima, a svi se koristimo orijentirima koji su mirisni, zvučni, taktilni, vjetrovni... Recimo, neće mene sam pas odvesti u bolnicu, ja taj put moram znati da ja njega navodim, a na tom putu on brine da ne zapnem, da izbjegnem prepreku, odnosno, da ne padnem pod auto. Izdam mu komandu 'traži zebru' i kad do nje dođemo onda je na meni da procijenim kakva je situacija i možemo li prijeći cestu - dodao je Smajo.
Smajo je nakon Chipa dobio križanca labradora i retrivera Oscara koji mu je, kako kaže, dva puta spasio život. Naime, u oba slučaja na pješačkom prijelazu povukao je Smaju da ga ne pokupe automobili na električni pogon koji su vozili unatrag, a gotovo nemaju zvuka. Stoga i postoji inicijativa Europske komisije da se takvim vozilima doda zvuk zbog upozorenja slijepima.
Danas Damir ima status 'umirovljenika domaćice', obavlja kućanske, poslove, odlazi u nabavku, povremeno plaća i račune, izlazi sa svojim prijateljima. Odlazi po školama i vrtićima prenositi iskustva iz svakodnevnice slijepih osoba. No, muči ga jer su udruge osoba s invaliditetom stavljene u koš s preko 50 tisuća drugih u Hrvatskoj.
- Temeljne udruge invalida jako teško dolaze do sredstava za osnovnu djelatnost, a nema nas puno. Treba nam omogućiti da barem možemo zaposliti jednog djelatnika, imati podmirene režije, a za ostala sredstva ćemo se projektno kandidirati za bilo koje druge aktivnosti udruge. U Hrvatskoj ima 56. 000 udruga i ne možemo pojmiti da je, recimo, udruga Dinamo u istom košu sa Županijskom udrugom slijepih, odnosno da ljubitelji nogometa budu u istom košu s hendikepiranim osobama - dodao je Smajo, inače zakleti hajdukovac.
NEUSPJEŠNE VEZE: Ovi horoskopski znakovi ne idu zajedno i ne podnose se