Duboko u bespućima američkih planina nalazi se Trkaća staza u nacionalnom parku Dolina smrti. Nije to prava staza jer na njoj je zabranjen pristup autima, ali zato po isušenom jezeru 'utrkuju' se neki drugi likovi. Na Trkaćoj stazi, glavnu ulogu ima kamenje. I to ne bilo kakvo kamenje već misteriozno kotrljajuće kamenje.
Dolomitsko kamenje
Kamenje je razmješteno po južnom dijelu isušenog jezera koje danas nosi ime Trkaća staza, a postoje bilješke o kamenju udaljenom i stotinjak metara od obale nekadašnjeg jezera.
Većina kamenja ipak se nalazi u blizini većih stijena od kojih su se odlomili. Najčešće je riječ o dolomitskom kamenju koje se većinom nalazi u većim blokovima. Pretpostavlja se da potječe s litice visoke oko 260 metara što okružuje istočnu obalu.
Prvi put je pokretno kamenje otkriveno 1915. godine kada je istraživač iz Nevade posjetio trkaću stazu. Godinama kasnije su geolozi Jim McAllister i Allen Agnew izradili detaljne karte dna jezera i kretanja kamenja.
1948. godine objavili su prve konkretne izvještaje o "hodajućem kamenju", ali nisu pričali o detaljima tragova njihova kretanja niti su predstavljali hipoteze o razlozima nastanka tragova. Međutim, kako to uvijek biva, stvorila se kontroverza o razlozima nastanka tragova i vodila se rasprava kreće li se uopće to kamenje ili su to samo tragovi vjetra.
Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća počele su i prve konkretne istrage o nastanku tragova i razlozima za kretanje kamenja. Većina teorija krivila je snažne vjetrove. Naime, znanstvenici su vjerovali da snažni vjetrovi guraju kamenje kada je tlo vlažno što ostavlja duboke tragove u blatu koje se poslije osuši.
Ekstenzivno istraživanje počelo je tek u ranim sedamdesetima kada su Bob Sharp i Dwight Carey krenuli s promatranjima. Obilježili su 30 kamena i pratili njihovo kretanje tijekom sedam godina. Jedna od teorija kretanja kamenja bila je ledena hipoteza.
Naime, pretpostavljalo se da ledene plohe oko kamenja omogućuju kretanje kamenja pa su Sharp i Carey ogradili čeličnim šipkama nekoliko kamena. Mislili su da će takva ograda usporiti ili preusmjeriti kretanje kamenja. Međutim, nije bilo gotovo nikakve promjene.
Čak deset obilježenih kamena kretalo se tijekom prve zime, a kamen nazvan Mary Ann pomaknuo se oko 65 metara. Na kraju sedmogodišnjeg istraživanja samo dva kamena nisu se kretala. Najmanji praćeni kamen, Nancy, najviše se kretao i tijekom istraživanja prevalio je udaljenost od oko 260 metara.
Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su kamerama pratili kamenje i stvorila se teorija da oko kamenja nastaje led koji djeluje kao svojevrsne splavi. Takve ledene plohe podignu kamenje i tako smanje trenje između tla i kamena. Snažni vjetrovi, koji u zimi dostignu brzine i do 140 kilometara na sat, lakše pomiču takvo kamenje.
Međutim, krajem 2013. i početkom 2014. godine istraživači su po prvi put zabilježili kretanje kamenja. U neke kamene postavili su GPS i tako su mogli znati točno kada i koliko se kreće. Zaključili su da se kamenje kreće u situaciji kada se počne raspadati ledeni pokrov na tlu. Tada je dovoljno da puše blagi vjetar kako bi se kamenje kretalo. I tako je nakon desetljeća istraživanja i promatranja, razriješen jedan od najneobičnijih prirodnih fenomena ikad otkrivenih.