Prije osam godina imala sam ozbiljnih problema s koljenima. Imam nasljednu degeneraciju hrskavice. Liječnici su čak govorili o umjetnom koljenu. Imala sam puno fizikalnih terapija, ali i sjajnu liječnicu koja mi je preporučila da ojačam kvadricepse.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sjećam se kako sam joj rekla da hoću trčati maratone, a nisam mogla hodati. Danas sam super, nemam nikakvih bolova, a zbilja trčim maratone, smije se Karla Čović (41) iz Varaždina.
Za nju je sport neizostavan dio života. Njezin otac Karlo Čović (74) bio je jugoslavenski reprezentativac u hrvanju koji je dvaput nastupao na Olimpijskim igrama za tadašnju državu, pa je od malih nogu navikla na sportski način života.
- Oduvijek sam se bavila plivanjem, skijanjem i ronjenjem na dah, ali rekreativno. Završila sam i studij kineziologije te sam po struci trenerica plivanja, objašnjava ona. Najveća podrška i potpora joj je otac. Uobičajeni dan za nju počinje buđenjem oko 5.30 ujutro.
- Do 10 sati odvozim 100 kilometara na biciklu ili otrčim 42 kilometra, do podneva idem na kupanje na jezero u Varaždinu sa svojim psom Fumom, od 12 spremam ručak, pospremim stan i u 14 sam na poslu. Svaka minuta mi je organizirana, nemam praznog hoda. Nema šanse da idem u kafić na kavu, to je gubitak vremena. Radim samo one stari koje volim i pokušavam da je moj Fuma uključen u to, prilagodim se da sve skupa radimo - opisuje ona suživot sa svojim petogodišnjim rodezijskim goničem.
Prije 9 godina u varaždinskom plivačkom klubu su tražili trenera plivanja, pa se javila kao kandidatkinja za taj posao. Ondje je upoznala kolege koji su se bavili triatlonom. Trčala je od ranije, a kaže kako je znala otrčati po 15 kilometara na dan.
- Činilo mi se zanimljivo što rade, i tad sam pokušala sudjelovati na sitnim utrkama. To su vam triatlonske utrke koje traju oko sat vremena, a uključuju trčanje, bicikliranje i plivanje. To mi se svidjelo, a zatim su svi pričali o maratonu. Mislila sam: Idem probati. Trčala sam 61 kilometar iz Zagreba do Čazme. Bez problema sam istrčala par maratona, prisjeća se ona pojašnjavajući kako nije osjetila nikakav bitan fizički napor i shvatila je da je dovoljno fit i za puno veće izazove. Stoga je odlučila sudjelovati na ultramaratonu.
- Bila je 2011. godina, moj prvi Ironman u Mađarskoj, a već sljedeće godine išla sam na drugi u Češkoj. Osnovni Ironman je 3800 metara plivanja, 180 kilometra vožnje bicikla i 42 kilometra trčanja. Trebalo mi je oko 13 sati da to prijeđem, nastavila je ona pojašnjavajući kako joj je tijelo i dalje bilo spremno za puno kompleksnije napore. Kaže kako na takvom tipu maratona ljudi ne smiju trčati uz slušalice s glazbom kako bi mogli čuti suce i druge sudionike te paziti da ne stradaju u prometu, no to joj ne otežava utrku.
- Često me pitaju o čemu razmišljam. O onome što radim. Brojim krugove u bazenu, razmišljam o utrci i koliko imam do kraja. Takve utrke imaju vremenski limit u kojem se moraju dovršiti, pa pazim da ne prijeđem taj limit. Ne sudjelujem radi rezultata nego jer to volim. Pitaju me i zašto to radim. Zato da mi srce bude na mjestu, da radim ono što volim, nasmijala se obrazlažući zašto je nastavila dalje, na još teže utrke.
Naime, uslijedio je 2012. dvostruki Ironman, a to znači 7600 metara plivanja, 360 kilometara bicikla i 84 kilometra trčanja. Uslijedio je prvi ultra triatlon u slovenskim Bakovcima i trebala su joj 34 sata za dovršetak utrke.
- Sjećam se tada kako mi je bilo jako teško jer je bila oluja, nevrijeme je trajalo cijelu noć i cijeli dan i bila mi je to potpuna katastrofa, čak sam se borila s vremenom. Naime, na ultra triatlonima možete spavati, odmarati se, presvlačiti i jesti, što god želite, a imate samo vremenski limit u kojem morate dovršiti utrku. No ja sam za to trenirala i odlučila sam ostati do kraja bez obzira na sve - pojasnila je dodajući kako je tada shvatila da može podnijeti još više napora, pa kako bi pomaknula vlastite granice, prijavila se za trostruki Ironman 2016. godine.
- To je 11.400 metara plivanja, 540 kilometara bicikla i 126 kilometara trčanja u austrijskom Bad Blumau. Natjecatelji imaju čip na sebi oko noge i prolaze punktove gdje im se mjeri vrijeme, a plivanje je u 25-metarskom bazenu, ostalo je kružna staza. Ovaj triatlon čak mi je bio lakši nego dvostruki, djeluje teže, ali sam imala više vremena za odmor, nisam se morala boriti s limitom i bolje mi je odgovaralo, nastavlja ona pojašnjavajući kako je uspjeh završetka staze dovoljna nagrada svakom sudioniku te spoznaja da smo u stanju izdržati nešto što smo smatrali nezamislivim. Upravo ju je to motiviralo da se prijavi na peterostruki Ironman u Austriji, jedno od najekstremnijih triatlonskih natjecanja.
- Bilo je kriza prije starta dva tjedna jer sam lani na toj biciklističkoj stazi imala sudar, natjecatelj se zabio u mene. Još osjećam posljedice, muči me vrat i imam vrtoglavice, tako da me bilo strah opet doći i sjesti na tu stazu. Trebalo je to prelomiti u sebi. Došla sam, ali sam plakala dva dana prije, pa sam još dva dana plakala na plivanju. Znala sam da me čekaju muka, bol, umor i žuljevi, ali na to sam bila spremna. Onda sam jedina u komadu za 6 sati i 43 minute otplivala svoju dionicu. Još doma sam napravila raspored koliko ću voziti bicikl, koliko plivati i koliko trčati i držala sam se rasporeda u minutu. Tati sam obećala da neću voziti bicikl kroz noć, a još lani nakon tog sudara sam rekla da više neću na tu stazu noću. Bilo je jako fer od ostalih natjecatelja i organizatora koji su zamolili da se pripazi, a natjecatelji su svaki put kad su ulazili u zavoj gdje sam pala prikočili i pustili me naprijed da me prođe strah. U taj zavoj smo ulazili 333 puta, opisala je ona. Kaže kako se nije posebno pripremala za natjecanje niti je prihvatila neki drugačiji režim prehrane. Jela je domaću hranu koju su joj pripremali članovi njezina tima, a najveći problem bili su žuljevi.
- Izbili su mi na osmom kilometru trčanja. Ukupno sam na stopalima imala 14 žuljeva, pa sam još na stazi skidala tenisice, bušila i rezala te žuljeve, a problem je bio i to što se noga proširila za tri broja zbog napora, pa ju je trebalo nakon svega ugurati nazad u istu tenisicu i nastaviti s trčanjem. Provela sam u bolovima više od 24 sata, ali zato sam nakon utrke bila poletna kao da nije bilo ništa. Na cilj sam stigla treća od četiri žene. Spakirala se, vratila doma, i još sam poslije s društvom otišla na jezero u Varaždinu na kupanje - smije se ona.
Kaže kako vikendom najradije vrijeme provodi u prirodi, a posebno pred utrke trenira pa zna i po 24 sata provesti na biciklu ili u bazenu.
Sponzori su joj omogućili medicinsku masažu i profesionalni bicikl. Dodaje kako nikad u životu ni od čega nije odustala, pa ni od utrke. U tom smislu još nije odlučila hoće li se i kad prijaviti za deseterostruki Ironman koji iziskuje znatnija financijska sredstva i višemjesečni godišnji odmor za treninge, pa si to ne može priuštiti.
- Sad se premišljam hoću li dogodine ići u Nepal jer mi je velika želja otići tamo i vidjeti Mt. Everest. Neću se penjati jer za to nemam novca, ali makar da stignem do baznog kampa. A onda mislim opet na peterostruki Ironman. Velim, premišljam se i nisam još odlučila - objasnila je Karla. Kaže kako je Varaždin relativno malena sredina pa se svi poznaju, a ona nerijetko nakon treninga, znojna i prašnjava od puta, s biciklom odlazi platiti račune i obaviti druge zadatke.
- Ljudi me zaustavljaju kako bi tražili autogram i fotkali se sa mnom, a znaju me i prepoznati u banci u redu pa propustiti da idem prije uz rečenicu "znamo da se vama žuri". Simpatično mi je to sve skupa. U životu nemam nekih drugih osobitih ciljeva. Planiram sudjelovati na utrkama koliko god budem mogla, a u mirovini bih voljela šetati po planinama i trenirati. Trenutačno uživam na odmoru u moru, a što će sutra donijeti, vidjet ćemo - kazala je za kraj.