„Odlučio sam da ću otkriti tko je ubio Wellingtona, iako mi je otac rekao da se klonim tuđih poslova. To je zato što ne radim uvijek ono što mi je rečeno. I to je zato što kad ti drugi kažu što da radiš, to obično bude zbunjujuće i nema mnogo smisla.“
KAKAV ROMAN LJUDI MOJI. Ne mogu sakriti entuzijazam koji se pojavi svaki put kada nekome pričam o ovoj knjizi. A vjerujte mi, u posljednjih mjesec dana, puno sam pričala. Čak i kada sam završila s čitanjem, veselo sam došla dečku i dala mu svoj verbalni osvrt koji nije tražio. Nije osoba od čitanja, ali postao je svjestan i pomirio se s činjenicom da tako izgleda veza s manijakom na knjige. Dajem mu priznanje – stoički podnosi moja blebetanja o knjigama. Sve vam govori koliko me ova knjiga oduševila kad se i on baš jučer sjetio da sam mu pričala o ovoj knjizi koja uključuje nekog dječaka, psa i ubojstvo.
A sada, slijedi moje blebetanje i vama. Pa krenimo.
Protagonist romana Neobičan događaj sa psom u noći je Christopher John Francis Boone, petnaestogodišnjak koji svijet zapaža nešto drugačije, pomnije od uobičajene osobe. Zna nabrojati sve zemlje svijeta i glavne gradove. Voli matematiku i zna navesti sve primbrojeve do 7507, ali ne zna pročitati izraze lica ljudi pa u džepu nosi list papira s nacrtanim licima kako bi usred razgovora mogao uskladiti ekspresije. Ne voli dodire niti strance. Ne zna lagati niti pričati šale jer ih ne razumije. Ima ljubimca Tobyja koji je štakor. Njegov veliki san je postati astronaut i otići u svemir. Ne jede hranu ako se različite vrste hrane na tanjuru dodiruju. Voli kada su stvari lijepo složene i imaju nekakav red. Na primjer, kada prođu četiri crvena automobila za redom to je znak da će dan biti dobar. Tri auta znače da će dan biti dosta dobar, a pet automobila da će dan biti super dobar. No, 4 žuta auta znače crni dan. On ne voli niti žutu niti smeđu boju.
Christopher živi s ocem u Swindonu. Njih dvoje ostali su sami nakon što mu je otac jednog dana došavši iz bolnice, priopćio da je njegova majka nažalost preminula. No, njegov se život nastavio dalje uz njegove rutine; puno je toga što voli i ne voli, što zna i ne zna ali ono što ste sigurno do sada mogli primijetiti je to da on nije tipičan petnaestogodišnjak. Naime, Christopher ima jedan oblik autizma, a riječ je o Aspergerovom sindromu koji mu otežava adaptaciju u svijetu u kojem živi.
„Gospodin Jeavons je rekao da sam veoma pametan dječak. Ja sam rekao da nisam pametan. Samo primjećujem stanje oko sebe, a to nije pametno. To znači da imam sposobnost zapažanja. Kad si pametan to znači da možeš sagledati stanje kakvo je i iskoristiti dokaze da dođeš do nečeg novog.“
Jedne večeri uslijedio je neobičan događaj, događaj sa psom u noći; susjedin pas Wellington ležao je u dvorištu, a prsa su mu bila probijena vrtnim vilama. Iako Christopher nije dobar u socijalnoj interakciji, nema sentimentalnu crtu niti je u stanju dešifrirati emocionalna stanja, on voli pse.
„Volim pse. Uvijek znaš što pas misli. Ima četiri raspoloženja. Sretno, tužno, ljutito i usredotočeno. Osim toga, psi su vjerni i ne lažu jer ne znaju govoriti.“
Isto tako, ne voli romane osim one u kojima se razrješavaju ubojstva. Baš poput svojeg književnog idola Sherlocka Holmesa, Christopher odlučuje da mora razriješiti ovaj misterij i dok pokušava otkriti tko je ubojica, istovremeno piše roman koji se bazira na njegovoj istrazi – krimić u kojem je pas ubijen. No, nije ni svjestan da će mu uplitanje u ovaj misterij otvoriti tajnovita vrata njegovog života.
Pitanja se redaju; gdje je suprug gospođe Shears? Zašto njegov otac ne želi otkriti tko je ubio Wellingtona? Privučen misterijem, shvatiti će da to nije još jedna vježba logike i zaključivanja te da je vođenje istrage znatno složenije i zahtjeva vještine i sposobnosti koje on, nažalost ne posjeduje. Svoj mozak uspoređuje s računalom; njegov um je logičan i čisto znanstven, a istraga uključuje socijalnu komunikaciju, čitanje ljudskih facijalnih ekspresija, a te stvari su za njega prepreka.
„I osjećao sam se baš kao onaj put kad sam imao gripu jer sam htio da prestane, kao što možete iz struje isključiti kompjuter kad se smrzne, jer sam htio spavati kako ne bih morao misliti, zato što sam jedino mogao misliti na to koliko me boli jer u mojoj glavi nije bilo mjesta ni za što drugo, ni nisam mogao spavati i morao sam sjediti ondje i samo sam mogao čekati i trpjeti bol.“
Christopher će otkriti puno više od ubojice – otkrit će kako njegov život nije onakav kakav je mislio da je.
Ovaj roman je fascinantan na više razina – od stila pisanja, opisivanja, karakterizacije likova… savršen balans fikcije i realnosti. Autor prikazuje životni stil osobe koja ima Aspergerov sindrom; u romanu prikazuje nedostatke sposobnosti, ali naglašava i onu čudesnu, svijetlu stranu. Ne znam jeste li se ikada susreli s osobom koja ima ovaj oblik autizma, ali sigurna sam da ste se u nekom periodu života susreli s predrasudama prema osobama koje imaju ovakvu vrstu poremećaja. Autizam je donekle prepoznatljiv po otežanoj socijalnoj komunikaciji u kojoj je smanjeno dijeljenje emocija i interesa, ponavljajućim obrascima ponašanja, motoričke poteškoće kao i poteškoće u obrađivanju osjetilnih podražaja, tj. povećana osjetljivost na podražaje iz okoline (npr. burne reakcije na buku). Tako da mogu reći da je autor kroz Christophera, vjerodostojno prikazao osobu koja ima takav poremećaj.
„Petog dana, u nedjelju, jako je padala kiša. Volim kad jako pada kiša. Tada zvuči kao da je posvuda bijeli šum, što je isto kao tišina, ali nije prazno.“
Dotaknimo se jedne bitne stvari, surove realnosti. Često ih prate podrugljivi pogledi, podsmijesi i neukusni komentari – zapravo u jednoj riječi, nerazumijevanje. To nerazumijevanje ne dolazi samo od vršnjaka, nego baš kao što je prikazano u romanu, dolazi i od vlastitih roditelja. U romanima u kojima se prikazuju bolesti i poremećaji, kao što je i ovdje slučaj, često ćemo se fokusirati na doživljaje te osobe. No, što je s okolinom? Autor se dotaknuo i toga, a za primjer je uzeo nešto što graniči s tabu temom. Je li ljubav roditelja bezuvjetna? Može li ta ljubav nadići sve životne probleme i teškoće? Kako se roditelj nosi s činjenicom da dijete ima Aspergerov sindrom koji ga čini tako teško prilagodljivim? Haddon prikazuje tenzije u odnosu između roditelja i djeteta, čineći da se čitatelji zapitaju tko je kriv? Ima li uopće krivca u takvoj situaciji i je li moguće opravdati, razumjeti određene postupke.
Neobičan događaj sa psom u noći je komičan, mučan i srcedrapajući roman koji me oduševio i osvojio. I vjerujte mi, stvarno je nešto posebno. Prožet je tom, rekla bih, morbidnim humorom. Christopher nema toplinu jer mu njegov poremećaj to ne dopušta – on nije lik s kojim se trebate poistovjetiti. Samo ga trebate shvatiti. I to je sve.
Knjiga je publicirana 2022. godine od strane izdavača Petrine knjige. Za prijevod je zaslužna Svetlana Grubić Samaržija koja je odradila odličan posao.
Čitamo se uskoro!
„A kad gledaš nebo, onda znaš da gledaš zvijezde koje su stotinama i tisućama svjetlosnih godina daleko od tebe. A neke zvijezde više ni ne postoje jer je njihova svjetlost toliko dugo putovala do nas da su one već mrtve ili su eksplodirale i kolabirale u crvene patuljke. I zbog toga ti se čini da si veoma mali, a ako u životu imaš poteškoća, onda je lijepo misliti da su one zanemarive, što znači da su toliko beznačajne da ih ne moraš uzeti u obzir kad nešto računaš.“