Zbirka domaće autorice Nene Šahbazović publicirana je 2020. godine u nakladi mlade izdavačke kuće Naklada Fragment. Imala sam želju zaviriti unutar korica još od kako je zbirka plasirana u svijet; prvo me privukao naslov, a potom jednostavna i elegantna naslovnica koja odlično ide uz stil pisanja jer točno tako Šahbazović piše – jednostavno i elegantno.
Nena Šahbazović završila je smjer geografije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu; radi u srednjoj školi kao profesorica, ali i kao turistički vodič po Europi. Prije pet godina okušala se u nečemu potpuno drugačijem – pisanju i objavljivanju poetskih radova na Facebooku i Instagramu. Društvene mreže pomogle su joj u populariziranju njezinih radova što je na kraju rezultiralo tiskanjem njezine dvije zbirke: Škrinjica od riječi te najnovija Pričat ću ti stihovima.
Nisam znala što točno očekivati. U čitanje sam se upustila bez ikakvih očekivanja – dala sam autorici dovoljno prostora da me iznenadi svojim pjesmama. Razmišljala sam kako opisati autoričin stil pisanja i prvo što mi se motalo po glavi je: jednostavno, bez okolišanja, direktno. Samo neki od motiva koji se provlače kroz njezine pjesme su povezanost, ljubav, bol, ljudskost, bliskost, da sažmemo sve – život. Na jedan nježan i ranjiv, a opet čvrst način transferira svoje emocije i misli na čitatelja.
Nisam oduvijek voljela poeziju; često mi se činila suviše zagonetnom, kompleksnom i prodiranje u njezinu srž bilo mi je teško. Kasnije, tijekom godina, shvatila sam da sam samo bila nestrpljiva; ako poeziji posvetiš svoje vrijeme, ako skidaš sloj, po sloj, otkrit ćeš svu njezinu raskoš i ljepotu. Današnje poezije postale su jednostavne – autori stvaraju s ciljem da misao, emocija i poanta budu što pristupačnije i da čitatelji doista shvate njihove riječi.
Nema kompleksnosti, odgonetavanja, kopanja – sve je direktno rečeno. E sada, neki bi to mogli smatrati velikim nedostatkom, a neki će čak otići u krajnost s izjavom da su takve pjesme uvreda poeziji (pogotovo Instagram poezija). Ja osobno ne vidim ništa lošeg u tome.
Tijekom života naučila sam da težimo dubokom promišljanju, a slijepi smo za one jednostavne stvari. Na ovu poeziju gledam kao na osvještavanje svega onoga što već znamo, ali se krije tamo negdje u kutku našeg uma. Podsjete nas na sitnice poput ljubavi, nježnosti, pristojnosti, zahvalnosti, poštenju, na sitnice koje se jedine računaju na kraju života.
Ovu zbirku sam čitala u Puli; sjedila sam na kauču, listala s čajem u drugoj ruci kad odjednom, naišla sam na pjesmu koja mi je izmamila nježan osmijeh. Naime, prije nešto više od pola godine, na svojem sam privatnom profilu objavila jedan tekst ali nigdje nije pisalo ime autora. Tekst me toliko dotaknuo, osjetila sam svaku riječ, kao da sam ga sama pisala.
Čitajući zbirku, shvatila sam da je to pjesma Nene Šahbazović, a glasi ovako:
Dotakni me riječima, postupcima, svojom kulturom,
načinom na koji se krećeš, na koji se smiješ, kako se budiš,
zbog čega se ljutiš, na koji način tražiš pomoć
i na koji ti pomažeš drugima.
Dotakni me poštenjem.
Brojem onih kojima si nešto oprostio.
Dotakni me načinom na koji ispuniš dan, mjesec, godinu.
Dotakni me brojem ljudi koje si zbog nečega obradova.
Dotakni me knjigama koje si pročitao,
slikama kojima si se divio,
predstavama koje si pogledao,
brojem dana koje si posvetio onima
koji ti to nisu mogli vratiti ni na koji način,
osim toplim osmijehom.
Dotakni me na način na koji se ponašaš
prema djeci, prema starijima i prema
životinjama.
Dotakni me ljubavlju koju nosiš i snovima koje sanjaš.
To su stvari koje ću primijetiti.
To su skupi pokloni koje rado primam.
Ne samo da sam ju objavila na svojem profilu, već sam ju zapisala i u svoj poseban notes – tada s potpunim neznanjem da je to proizašlo iz pera Šahbazović.
Bilo je i stvari koje mi se nisu svidjele; dobila sam dojam da su neke pjesme gotovo identične, provlače se isti motivi na isti način – upotreba istih riječi, samo nešto drugačijim poretkom. Tada bi se stvorio onaj deja vu pa sam se zapitala jesam li već negdje na internetu čitala tu pjesmu, ali kada bi se vratila nekoliko stranica unatrag, shvatila bih da sam sličnu pročitala prije nekih dvadeset minuta.
Voljela bih da je zbirka radije manja, ali da su pjesme autentične na svoj način. Nemam ništa protiv da pjesme imaju neku zajedničku poveznicu, zajednički motiv, ali mi nije odgovarala tolika mjera sličnosti.
Sve u svemu, riječ je o lijepoj zbirci pjesama koju vam toplo preporučujem.
Čitamo se uskoro!