Takvih je 'squerija' (škverova) u 18. stoljeću, kad je talijanski majstor Canaletto slikao panorame grada, bilo posvuda. U moderna vremena ostala su samo četiri manja, no ni oni ne posluju otkako je zbog pandemije zabranjena vožnja gondolama.
- Venecija bez gondola nema smisla. Svaki put kad novu porinem u vodu, to je kao da svjedočim rođenju. To je moja kreacija - kaže Roberto Dei Rossi, jedan od rijetkih preostalih tradicionalnih stolara koji izrađuju duge crne čamce. Ručno izrađuje četiri do pet gondola godišnje, a za izradu svake mu treba oko 400 radnih sati.
Gondole su duge 10 metara, široke 1.38 metara i teže 600 kilograma. Imaju 280 dijelova od osam vrsta drveta - hrasta, ariša, kestena, višnje, lipe, cedra, mahagonija i jele. Kupuju ih gotovo isključivo gondolijeri, koji za njih plaćaju između 30.000 i 50.000 eura.
Svaka se prilagođava težini budućeg vlasnika.
- Imali smo i par entuzijasta koji su nam naručivali gondole iz Sjedinjenih Država, Njemačke i Japana - kazao je Dei Rossi.
Nekad su se smatrale poklonom dostojnim kralja. Neke je, zajedno s gondolijerima, venecijanski dužd ponudio francuskome kralju Luju XIV. za "kraljevsku flotilu" koja je plovila velikim kanalom u Versailles.
Venecijskim kanalima ih danas plovi oko 400. Oni koji žele raditi taj posao moraju se natjecati za ograničen broj dozvola što ih izdaju gradske vlasti. Ali došla su teška vremena i za gondolijere i za graditelje gondola, koji ih ujedno i popravljaju i servisiraju. Kako zbog pandemije već mjesecima nema turističkih vožnji, ni za jedne nema posla. Sektor je već pretrpio ekonomsku štetu u poplavama, koje su krajem prošle godine otjerale turiste i oštetile čamce.
Ponovno će zaploviti nakon 3. lipnja kad Italija otvara granice turistima. S obveznim maskama na licima gondolijera, bit će to daleko od romantike na kakvu su turisti navikli.