Uobičajene riječi i fraze, bez obzira na to koliko dobronamjerne i bezazlene bile, u razgovoru s djetetom mogu emocionalno i psihološki štetiti. Često kažemo jedno, a djeca čuju drugo. Mladi mozak se još razvija u tinejdžerskim, tzv. formativnim godinama. Ne može se očekivati da dijete na isti način doživljava kontekst i igru riječi (sarkazam, ironiju itd.) kao odrasli. Ako želite da djeca odrastaju u najbolje verzije sebe, presudno je da “štetne” riječi zamijenite alternativnima, koje pomažu izgraditi karakter. Čak i one riječi koje izgledaju bezopasne ili čak konstruktivne na površini. Primjerice, kažete “ti si najbolji”, no dijete čuje “tvoj zadatak u životu je usrećiti me”. Kažete li “trebao bi biti ponosan na sebe zbog toga što si uradio...”, potaknut ćete djetetovo samopoštovanje, koje je važno za njegov uspjeh u životu. I previše pohvala može štetiti samopouzdanju. Djeca naviknuta na učestale pohvale nerijetko traže istu vrstu odobravanja od prijatelja i školskih kolega. 

Takva djeca mogu biti povodljiva jer imaju razvijenu potrebu da ih svi vole. Ako im stalno govorite “ti si najljepši”, vjerovat će da zavređuju biti voljeni samo ako izgledaju najbolje - ili ako postižu najviše.

Trud, a ne pamet

Djeca pohvaljena za trud pokazuju bolje rezultate na ispitima te je vjerojatnije da će se lakše uhvatiti u koštac sa zadacima, ustvrdili su psiholozi. No djecu koju se neprestano hvali zbog toga što su pametna dobiju lažan dojam da će uspjeh doći sam po sebi - zbog osobine, a ne truda. Takva djeca boje se izazova.

Sadržaj je važniji

Dijete “pazi na svoj jezik” čuje kao “nemam razumijevanja za ono što želiš reći”. Bolji način da se to kaže je “drago mi je da si došao razgovarati, ali ta riječ nije primjerena pa te molim da je ne koristiš”. Ako su roditelji usredotočeni samo na riječi umjesto na temu razgovora, dijete će im se prestati obraćati.