Ljudi koje volimo, prvi je roman Deni Balete, spisateljice koja se već predstavila domaćoj publici kroz poeziju; Život piše poezije i Osjećam, dakle jesam. Nije novost da Deni piše lijepo, osjećajno i direktno; igra se s riječima, spaja ih i kombinira u prekrasne stihove koji dopiru do mase. No, ovog puta autorica nam se predstavlja putem proze, pa se pitam kako će te riječi kombinirati i slagati u rečenice.
“Neki ljudi ti nedostaju, ali ne želiš im se vratiti.”
Neću lagati, imala sam velika očekivanja jer, iako je poezija drugačija književna vrsta, Deni je s njima ljestvicu postavila poprilično visoko. Nažalost, moja očekivanja nisu ni približno ispunjena, no uskoro ćemo o tome.
Prije početka priče, kao i po njezinom završetku, Deni se obratila svojim čitateljima. Segment “Prije svega” je neka vrsta predgovora u kojem autorica pojašnjava osobni motiv pisanja ovog romana. Osim toga, autorica nam govori da ne očekujemo lude zaplete i ono neočekivano. No, čak i ako maknem u stranu svoja visoka očekivanja i dalje ostaje nezadovoljstvo i nekakva “praznina” – kao da nešto fali.
“Odrastamo onda kada shvatimo da nam nitko ništa nije dužan i da nikome ništa ne dugujemo.”
U ovom romanu, rekla bih, ne samo da nemamo zaplet, već nemamo ni radnju. Upoznajemo nekoliko likova; Lu i Borna su protagonisti ovog romana. Oba lika, na neki su način obilježena životom. Lu je mlada djevojka koja potječe iz siromašne obitelji; živi s bratom i otupljenom majkom koja naizgled, nije emocionalno povezana sa svojom djecom. Radi, studira i piše poeziju. Otac ih je napustio i nikada nije imala odnos s njim. Borna naizgled ima sve što dečko u njegovoj dobi može poželjeti, pa čak i previše; ne mora se brinuti oko novca, djevojke se okreću za njim, zgodan je – jednostavno rečeno: bad boy. No, on je dokaz da novac ne garantira sreću. On i otac žive sami, nakon što mu je majka preminula. Lu i Bornu, iako se čine kao dvije suprotne krajnosti, spaja život. Prikaz su da svaka obitelj ima svoje poteškoće, nesuglasice, konflikte koje većinom skrivaju od tuđih pogleda, a ponekad su ti problemi skriveni i od njih samih – potisnuti, zakamuflirani.
“Kao djecu uče nas da je malo potrebno za sreću. To je predivno, ali i tužno. Tako nas uče jer nas žele pripremiti na to da će nam život puno oduzimati, a malo davati.”
Nije bilo iskre. Klika. Kako god želite. Uporno sam tražila “ono nešto” za što bih se uhvatila, ali ostala sam visjeti. Nisam se mogla povezati s likovima; karakterizacija mi je bila plitka. Generalno sam dobila dojam, “prividne” dubine. I pritom ne govorim o ludim zapletima i neočekivanom, već o tome da su neke rečenice zvučale dubokoumno, ali iza njih nisam pronašla dubinu. Puno je rečenica koje su slično napisane i koje su kontradiktorne (npr. Svjetovi u kojima živimo predivni su, ali nikada nisu divniji od svjetova koji žive u nama. Svjetovi u kojima živimo odvratni su, ali nikada nisu odvratniji od svjetova koji žive u nama). I takve rečenice su pridonijele toj prividnoj dubini. S obzirom da je ovo njezin prvi roman, možda je i stvar u tome da Deni još nije pronašla svoj stil pisanja kada je riječ o prozi.
“Najgora stvar kod prekida jest što ne prekidaš samo s tom osobom. Prekidaš sa svim vašim ritualima. Prekidaš i s verzijom sebe koja je voljela tu osobu.”
No, roman sadrži i one lijepe rečenice i misli koje su me podsjetile koliko inače volim djela ove autorice. To su neki momenti u kojima sam prepoznala njezino pisanje. Unatoč mojem dojmu, poštujem primarni motiv koji se nalazi iza pisanja ove knjige, a kojeg autorica i sama spominje na početku: “Svijet više nema razumijevanja za mene. Svijet mi više ne prašta. Ovaj roman sam napisala da me zagrli kada bude boljelo. Da plače sa mnom kada mi se bude plakalo i smije se kada mi se bude smijalo.”
“Svi smo mi ljudi i previše težimo dodirima. Kad smo bili djeca, upoznavali smo svijet dodirujući ga. Sada upoznajemo ljude dirajući njihove duše. Svi smo mi ljudi koji osjećaju. “
Očito je da je Deni ovaj roman bio potreban i ima neke ljepote u tome. Iako me osobno roman nije oduševio, ne mogu zanijekati činjenicu da Deni ima potencijal za koji se nadam da će ga u nekom trenutku dosegnuti.
Kao što uvijek volim naglasiti, ovo je moj dojam koji ne vrišti: nemojte čitati ovu knjigu. Pisanje, izražavanje je umjetnost a samim time, umjetnost se može doživjeti na različite načine. S obzirom da nisam profesionalni kritičar (niti to želim biti) ne mogu reći: ova knjiga valja, ova knjiga ne valja. Tako da, u prijevodu: ako se ova knjiga nije meni svidjela, ne znači nužno da se nekom drugom neće svidjeti.
Kao i uvijek, ako ste čitali, ostavite svoje dojmove u komentaru.
Čitamo se uskoro!!