Sa šarafcigerom u lijevom džepu i iglom i koncem u desnom, da popravi fotoaparat ako mu otkaže suradnju ili zakrpi rupu u kojima ih je nosio (bome nije bilo lako tim džepovima u kojima je uvijek našao mjesta za još jedan tajni aparatić), Pavao Cajzek zvani Pablo bio je sretan. Radio je najbolji posao na svijetu - švrljao Zagrebom i škljocao cijeli svoj ovozemaljski mandat. Nije uzalud govorio: "Ako želiš biti sretan jedan dan, odspavaj. Ako želiš biti sretan jedan tjedan, oženi se. A ako želiš biti sretan cijeli život, radi posao koji voliš".
POGLEDAJTE VIDEO:
Pješačio je kilometrima, posuđivao bicikle, zavirivao u dvorišta, penjao se po skelama... i škljocao u pravom trenutku. Tako je 75 godina volio Zagreb i Zagreb je volio njega. Sjetio ga se i na njegov stoti rođendan.
- Polaganje kamena temeljca, nova moderna mašina za proizvodnju ne znam čega, ili nešto slično, to je bio događaj na koji smo išli... Smetlari, kumice na Dolcu, bio sam jako dobar sa svima, stalno mi je zvonio telefon, zvali su me: 'Dođi, ovdje se nešto događa', ja brzo na bicikl, kasnije sam imao trokolarni motorček, uvijek se nekaj događalo - prepričava Cajzek u dokumentarnom filmu prikazanom njemu u čast u zagrebačkoj Kinoteci 20. studenog. I stvarno, dok veselo govori, neprestano mu zvoni telefon u pozadini:
- Fotografijom moraš uhvatiti onaj moment kad je vrhunac nekog događaja. Moram znati kad ću škljocnuti - pojašnjava. I dok je u jednom trenutku u Večernjakovoj redakciji, kojoj je bio vjeran do mirovine 1985., u drugom kadru već se u baloneru vere preko ograde da uhvati najbolji kadar eksplozije stana. Da nema oko vrata nekoliko kamera, čovjek bi ga lako zamijenio za detektiva.
Prvi aparat Cajzek je dobio na poklon od tate, Kodak Baby Brownie, otkriva mi Siniša Hančić, kojem je upravo on bio uzor i okidač da postane fotoreporter. Shvatio je to tek prije mjesec dana dok je pripremao dokumentarac za njegov stoti rođendan.
- Bio sam sedmi razred osnovne škole i svirao u školskom orkestru. Imali smo priredbu, a ja sam plakao jer sam morao obući tamnoplave štofane hlače na crtu. Sjećam se parola na zidovima, Titovih slika, zastava, a ono što mi se urezalo u pamćenje je što sam tad vidio prvi put pravog fotoreportera, s velikim aparatima. Posvetio nam je prilično vremena, što je meni kao klincu s tamburicom jako imponiralo. Tad sam pomislio kako bi bilo zgodno raditi posao kao on. Nisam znao da je to bio Pavao Cajzek. To sam otkrio listajući Večernjakovu arhivu u potrazi za Cajzekovim fotografijama i reportažama, naišao sam na tekstić ‘Odlikovana škola Braća Ribar’ i prepoznam taj transparent na zidu: ‘Mi smo mladi Titovi pupoljci, njegov smo klas i snaga’, tako da je Cajzek ‘krivac’ što se danas bavim ovim poslom - govori Hančić. Prvu novinsku fotografiju, poljoprivrednu izložbu, Pablo je snimio u rodnom Čakovcu.
- Već 1939. motao sam se kao 16-godišnjak oko Fotokluba Zagreb. To je bilo vrijeme Dapca, Griesbacha, Szabe, Grčevića, gledao sam njihove fotografije i divio im se... Tu prvu novinsku fotografiju objavio sam u Narodnom jedinstvu 1950. - svojedobno se prisjetio. Upravo je tu počeo prve novinarske korake, da bi godinu poslije prešao u Narodni list, a od 1959. u Večernji list. Ta “tajna veza” s Večernjakom trajala je i u umirovljeničkim godinama.
- Radeći kao novinar, shvatio sam da je fotografija ‘istinitija’ od teksta. Ako napišem da je netko nešto rekao, on to može demantirati, ali ako snimim da netko na sastanku kopa nos, poslije ne može reći da nije bilo tako - slikovito je opisao Cajzek 1994. za Večernji list, uoči prve i jedine izložbe na kojoj su inzistirali i pripremili je njegovi učenici/kolege Josip Bistrović, Dragutin Havranek, Siniša Hančić i Robert Belošević.
Skroman i samozatajan, bio je radoholičar koji je nadasve, potvrđuje Cajzekova kći Andrea Mimica, volio ljude. I ljudi su voljeli njega. Bilježio je život 50-ih, 60-ih i 70-ih, Zagreb kakvog više nema, a u njegovu objektivu svi su bili dobrodošli: i kumice, i smetlari, i policajci, i djeca, i sirotinja, i Cigani, i sreća i nesreća, i poznati... Prijateljevao je s Tinom Ujevićem, Josipom Vaništom, Miljenko Stančićem... Antologijski su njegovi portreti Tita, Pelea, Gabi Novak, Mire Furlan, pa detalj sa snimanja filma “Tko pjeva zlo ne misli” s Reljom Bašićem i Mirjanom Bohanec ili pak gledanje nogometne utakmice na Trešnjevci 1958., kad su navijači poslagani na zaprežna kola i gledaju “preko plota”. Zabilježio je i oca i sina Lebarovića kad su 1960. mijenjali “vuru” na Trgu i “zeznuli” sve koji su zakazali taj dan čvenk pod satom, tu je i deva koja 1957. prvi put upoznaje naš tramvaj ili slon koji se šeće pokraj zagrebačkog HNK 1970. (tad su djelatnici ZOO-a pokušavali popularizirati vrt)...
- Koliko je tu skakanja, čekanja, razmišljanja. Nije to samo škljocnuti i gotovo! Treba doći na mjesto događanja u pravom trenutku, znati snimiti ono što je zanimljivo čitateljima, a treba i predvidjeti događaj - objašnjavao je Pablo te 1994. A kako je bilo tad raditi...
- Nije bilo filmova, bio si ograničen na dva snimka. U početku nismo imali ni blica, unutra smo snimali s dugim ekspozicijama, svašta smo pokušavali, čak smo filmove senzibilizirali živom i umalo se otrovali. Pedesetih godina nije bilo uvoza, novinski papir je bio loš, kao i boje. Nismo ni opremu imali, širokokutni objektiv smo posuđivali od Ministarstva šumarstva. S kolegom Dragom Lipićem natjecao sam se tko će napraviti bolju fotografiju... - prisjetio se Pablo, kojemu je ulica bila drugi dom.
- Zašto ulica. Jer se na ulici najviše događa. Tu je sve. Nepatvoreno, bez šminke i parfema. Plakao sam kad su rušili Radnički dol. Tu je svaka straća bila jedna priča. Znate li kako je izgledala Vlaška? Ta sirotinjska dvorišta... A sad su tamo nove zgrade i butici. Uvijek sam se vraćao na ista mjesta. Volio sam pratiti kako se grad mijenja - rekao je te 1994. Dok ga je gonila znatiželja u potrazi za dušom grada, uvijek je ili fućkao ili pjevušio neku klasičnu melodiju.
- Svjetlo, sjena i muzika. To me inspirira... Treba znati gledati - govorio je Pablo. Kad bi snimio sve što je morao po zadatku, ostalo vrijeme šetao je gradom otvorenih očiju. A uzbuđenja mu nije nedostajalo.
- Snimao sam mnoge svjetske i domaće poznate, ali u sjećanju mi je osobito ostao glumački par Vivien Leigh i Lawrence Olivier. Mislim da su bili malo pijani pa kad su odlazili iz Zagreba, na Glavnom su nam kolodvoru ispred vlaka počeli pozirati. Niti oni niti mi nismo primijetili kad je vlak krenuo. Nastala je panika i dva policajca morala su ih dignuti i ubaciti u vlak. Nažalost, te fotografije nisam mogao objaviti jer je urednik smatrao da bi izgledalo da su ‘šupirani’ iz Zagreba - urezalo mu se u pamćenje.
U mirovini dobri duh Zagreba nesebično je dijelio znanje u zagrebačkom Obrazovnom centru za kulturu i umjetnost, kasnije u Vjesniku, strastveno je skupljao stare fotoaparate (i sve ih je kirurški precizno popravljao), a kad nije kadrirao, sve češće je uzimao kist u ruku i slikao... Hrabrosti su mu za to dali Stančić i Vaništa. Pet godina prije smrti 1999., prvom i jedinom izložbom za života, doživio je, kako je to njegov prijatelj Vaništa slikovito opisao, “ono što rijetko koji umjetnik može doživjeti - pažnju”.
- Ja bum samo svima rekel da su to stvari neponovljive. Jer Zagreb je Zagreb i ostal bu Zagreb. Kak’ bu se živelo u njemu, ne znam, ali on bu živel i dalje... - završio je intervju te 1994. jedinstveni kroničar Zagreb.