Božić je jedan od najprihvaćenijih blagdana u svijetu kada ljudi provode vrijeme sa najmilijima, posjećuju rodbinu i prijatelje, kupuju darove kako bi razveselili druge te uživaju u hrani i piću.
POGLEDAJTE VIDEO: Cijene borova
No valja znati kako Božić ne postoji oduvijek, a svoje temelje ima u poganskim običajima koje su ljudi prenosili u kršćanstvo. Tako se stari Rimljani slavili zimski solsticij časteći boga agrikulture Saturna.
U Saturnalijama su uživali od 17. do 25. prosinca, a u tom su razdoblju živjeli vrlo raskalašeno. Širenjem kršćanstva, Rimljani su prihvatili obilježja vjere, ali su ih pomiješali sa poganskim običajima. Papa Julije I. u tom je duhu 350. godine odlučio da se Kristovo rođenje slavi 25. prosinca, pa je zapravo Saturnalije zamijenio Božićem.
Adventski vijenac
Još u doba antike vijenac je predstavljao znak pobjede - ne samo u ratnim pohodima, nego i u sportskim podvizima. Diljem Grčke i Rima izrađivali su ih od lovora, maslina, bora ili divljeg peršina. Iako je oblik isti, simbolika vijenca za kršćane ipak se razlikuje od antičke. Naime, krug je u kršćanstvu simbol vječnosti i božanskog savršenstva kao najsavršeniji geometrijski oblik, bez početka i bez kraja.
Kršćanski vijenac može biti napravljen od različitog zimzelenog raslinja koje predstavlja neprekinuti ciklus života. Božikovina i tisa simboliziraju besmrtnost, lovor pobjedu nad progonom i patnjom, a cedar snagu i ostvarenje. Božikovina ima posebno značenje u kršćanstvu, njeni bodljikavi listovi podsjećaju na Kristovu krunu od trnja. Orasi, sjemenke mahuna te češeri bora koji se koriste za dekoraciju vijenca, simbol su života i uskrsnuća. Danas zapravo imamo dvije vrste vijenaca, od kojih jedan kao ukras stoji na ulaznim vratima, dok je drugi adventski vijenac koji držimo na stolu.
Prvi adventski vijenac, u obliku kakvoga poznajemo, nastao je 1839. godine u Hamburgu. Načinio ga je evangelistički pastor Johann Hinrich Wichren, osnivač doma za siromašnu djecu. Želeći djeci slikovito pojasniti iščekivanje Božića, konstruirao je drveni krug od kotača zaprežnih kola na koji je postavio 19 malih crvenih svijeća i 4 veće bijele svijeće. Svaki dan palili bi jednu malu crvenu svijeću, a nedjeljom veću, bijelu. Vijenac (odnosno kotač) se kroz vrijeme modificirao i ukrašavao zimzelenim grančicama, a s vremenom drvo je u potpunosti zamijenjeno zimzelenim granjem.
Simbolika svijeća i boja na vijencu
Usto, svaka svijeća na vijencu ima svoje značenje, a nekad je bilo važno i koje je boje. Naime, prve tri svijeće najčešće su bile ljubičaste, dok je posljednja, četvrta svijeća bila crvene boje. Ona je predstavljala radost novog života. No kako su svijeće od bijelog voska bile jeftinije od onih u boji, mnoga su kućanstva palila samo tu jednu na sam Badnjak kako bi pozdravila Isusovo rođenje.
Paljenjem prve svijeće četiri tjedna prije Božića započinje razdoblje Došašća, odnosno duhovne pripreme za Božić. Ono uvijek počinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca (nedjeljom koja je najbliža blagdanu Sv. Andrije) i predstavlja, zapravo, vrijeme čekanja na preobrazbu.
Nekada je to bilo vrijeme pokore. Počinjalo je od blagdana Svetog Martina, koji se slavi 11. studenog i trajalo do samog Božića. U vrijeme Rimske liturgije to razdoblje postaje razdoblje slavlja i radosti, da bi od 13. stoljeća, nakon spajanja liturgija, to bilo vrijeme u kojemu kombiniramo pokorničke i slavljeničke običaje.
Samo značenje riječi advent dolazi od latinske riječi 'advenire' - dolazak. Dakle, čekamo dolazak Isusa Krista u naš svijet. Tako je prva svijeća postilica ili prorokova svijeća i simbolizira nadu i iščekivanje, to je nedjelja koja simbolizira ponovni Kristov dolazak. Pomirilica, odnosno betlehemska svijeća pali se druga i označava mir. Pastirska je treća svijeća i slavi radost i veselje, a obje te nedjelje predstavlja osoba Ivana Krstitelja, dok četvrta nedjelja predstavlja Mariju, Djevicu i Majku koja je rodila Krista te je četvrta svijeća anđela i donosi ljubav.
Pšenica
Sveta Lucija se od davnina štuje kao zaštitnica ratara, duhovnih i tjelesnih slijepaca, lađara, staklara, pisara, krojača i vratara. Jedan od starih običaja koji se i dan danas prakticira 13. prosinca je sijanje pšenice. Pšenica posijana na sv. Luciju simbolizira život, priziva obilje i plodnost u obitelj i na njihovu zemlju.
Kad pšenica naraste, običaj je oko nje zavezati crvenu traku za koju su naše bake i prabake vjerovale da štiti kuću od uroka. Svijeća koja se stavi u sredinu trebala bi donijeti svjetlo u život svih ukućana. Neki pšenicu stavljaju na Badnjak pod bor zajedno sa jaslicama, a drugi je drže na stolu, osobito tijekom božićnog objeda.
Imela
Iako se imela tek u modernom svijetu povezuje s Božićem, običaj poljupca ispod imele proizlazi iz norveške mitologije, te grčke i rimske medicine. Naime, Grci su koristili imelu kako bi liječili gotovo sve bolesti, od grčeva do bolne slezene, dok su ju Rimljani koristili za pripremu balzama za njegu kože. Prema nordijskoj legendi pak bogovi su koristili imele kako bi Odinova sina Baldura uzdigli iz mrtvih. Nakon što je uskrsnuo, Baldurova majka, inače božica ljubavi, zavjetovala se da će poljubiti svakoga tko prođe ispod imele i tako je biljka postala simbol ljubavi.
Kroz 18. stoljeće uz biljku su se vezali ljubav i plodnost, pa se tako uklapala i u božićne proslave. Pretpostavlja se da su tradiciju poljubaca ispod imele započeli ljudi niže klase u Engleskoj, da bi je poslije preuzeli i oni iz viših klasa. Oko običaja se 'pletu' i različite tradicije. Tako jedna priča kaže da parovi koji se poljube ispod imele za svaki poljubac trebaju pojesti po bobicu imele, dok neki kažu da odbijanje poljupca ispod te biljke nosi nesreću.
Božićno drvce
Prema tradiciji, na Badnjak se uređuje kuća za Božić te se kiti božićno drvce. Ispod božićnog drvca se stavljaju darovi koji se otvaraju ujutro. S vjerojatnim podrijetlom u europskim pretkršćanskim kulturama, božićno drvce ima dugu povijest te je u različitim kulturama postalo uobičajen zimski prizor. Božićno drvce jedna je od najpoznatijih i najpopularnijih tradicija koje se povezuju s proslavom Božića.
U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala potječe iz poganskih vremena kad su stabla smatrali simbolima koji predstavljaju plodnost bogova prirode. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) kojeg su smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca. Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je Crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja.
Zimzeleno stablo se unosi u kuću, a tijekom dana prije Božića ukrašava se kuglicama, slasticama te božićnim lampicama, malim raznobojnim svjetiljkama, dok su se prije češće ukrašavala svijećama. Na vrh drvca često se postavljaju anđeo ili zvijezda repatica koja predstavlja Betlehemsku zvijezdu.
U Hrvatskoj se tek 1850-ih godina počinje pojavljivati običaj ukrašavanja božićnog drvca na što su utjecali njemačka tradicija te tadašnji prostorno-politički odnosi. Ipak, čak i prije širenja tog običaja, domovi su na Badnjak bili ukrašavani cvijećem, plodovima i zelenilom, a za to su najčešće bila zadužena djeca.
Božićna zvijezda
Raskošna, dekorativna biljka božićna zvijezda tj. Poinsettia postala je nezaobilazna simbol Božića u suvremenom svijetu. Njezina poveznica s Božićem legenda je iz Meksika, odakle biljka potječe. Naime, vrlo siromašna djevojka željela je kupiti dar u čast Djevici Mariji i donijeti ga u crkvu, ali nije imala novca. Anđeo joj se obratio i rekao joj da umjesto toga skupi korov s puta. Kada je postavila korov ispred crkvenog oltara, niknuli su cvjetovi koji su se kasnije pretvorili u božićne zvijezde.
Zvjezdasti oblik lišća simbolizirao je Betlehemsku zvijezdu, dok crvena boja simbolizira raspeće. Biljka dolazi i u drugim bojama poput bijele ili ružičaste, ali najpopularnija je ipak žarko crvena. Ona u dom donosi dobro raspoloženje, veselje, čistoću, ljubav i dobre želje.
POSLUŠAJTE BOŽIĆNU PJESMU LIDIJE BAČIĆ LILLE: