Zgrada starije gradnje na zagrebačkom Rudešu dom je peteročlane obitelji Horvat. Mama Ružica (40) uzor je i stup svih članova, a to su suprug Miro (43), najstariji sin Ivan (18), Tea (15) i najmlađi Leon (11). Zvonimo na vrata s njihovim prezimenom. Otvara nam nasmiješeni Miro iza kojeg proviruje veseli Leon držeći u naručju obiteljskog ljubimca, mješanca Zeusa starog četiri godine.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Uđite, čekamo vas - poziva nas u svoj dom. Topli doček nastavlja Ružica koja je upravo postavila stol nudeći nam sok i kolače koje ispekla Tea.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Upisala se u školu za slastičarku, pa stalno nešto peče. Jako su joj fini kolači - pohvalila ju je dok se djevojka stidljivo smiješila. Sjedamo oko stola, jedinog mjesta u stanu oko kojeg se ova obitelj uspije okupiti u punom sastavu. Imaju brojne obveze, tako da su uglavnom vikendom i večerima zajedno. Ružica nam priča kako se bude oko 5:50.
- Miro ide rano na posao, on je monter i instalater pa radi po gradilištima. Nakon njega ustaje Tea i ide u školu, pa slijede Ivan i Leon. Raspored nam je stvarno zgusnut i jedva sve obveze uspijemo utrpati u jedan dan. Kad se oni razbježe, onda nastupam ja. Idem na tržnicu, pripremam ručak, kuham, pospremam i bavim se papirologijom oko bolnica, naručivanja, kontrolnih pregleda. Bolnice su nam svima obilježile velik dio života - nastavila je Ružica pojašnjavajući kako je još kao dijete imala zdravstvenih tegoba.
Često je padala u nesvijest i imala je teške glavobolje koje su pripisivali mogućoj epilepsiji. Upisala se u srednju školu za poljoprivrednog tehničara i u to vrijeme su se isprva umor i nesvjestica pojačali, a pojavio se i visoki tlak. No ta se situacija ubrzo smirila i činilo se da joj se zdravlje popravilo.
- U to sam doba, 1996. godine, upoznala Miru. Bili smo u istom društvu, i on me pitao želim li hodati s njim. Rekla sam mu da ne dolazi u obzir. Upoznavala sam ga s prijateljicama u želji da nekog pronađe i mene ostavi na miru, no on je bio uporan. Na kraju je ispalo da više vremena provodimo zajedno nego s drugima, a javila se i ljubav. I tako smo počeli hodati. Bilo je to smiješno. Ja sam tad bila u drugom razredu srednje škole, a on je bio u vojsci u Gromovima. Znao mi je dolaziti na informacije i roditeljske sastanke, zajedno smo učili. Zaprosio me na moj 18. rođendan. Bili smo zaručeni još tri godine prije nego što smo se vjenčali. Već smo planirali djecu, a Ivan nam je stigao kad sam imala 21 godinu. Zdravlje mi je bilo uglavnom dobro. Imala sam česte migrene i dobila sam antiepileptike da mi se ne razvije epilepsija - prisjeća se Ružica dodajući kako je stanje bilo podnošljivo sve dok nije rodila Teu. Malena je imala jedva mjesec dana.
- Sjedili smo Miro i ja zajedno i bavili se malenom. Sjećam se da mi se zamračilo, i to je to. Pala sam u nesvijest. Nakon toga su mi krenule učestalije nesvjestice i svako malo sam bila na Hitnoj. Svi nalazi su bili u redu, no moja je situacija bila sve teža. Miro je morao brinuti o klincima jer ja sam uglavnom bila kod doktora ili na pretragama, od kojih niti jedna nije ništa pokazivala. A onda sam konačno kad je Tea imala tri i pol godine u dogovoru s kardiologinjom zatražila kompleksnije pretrage srca koje su trebale pokazati je li moj problem neurološke ili kardiološke naravi. Riječ je tzv. Tilt – up testu gdje ležite, na vas priključe više žica koje su spojene s monitorom i onda mijenjate položaj tijela kako vam kažu, a njima se na monitoru prikazuju podaci - objašnjava Ružica. Na tom je testu pala u arest. Stalo joj je srce i bila je na rubu smrti.
- Ne sjećam se baš puno toga. Znam da su s mene poskidali žice, davali su mi intravenozno atropin i druge injekcije. Masirali su mi srce. Tad sam imala izvantjelesno iskustvo. Mislim da sam umrla. Sjećam se samo dubokog muškog glasa koji mi je govorio: Svatko od nas ima plan. Tvoj je plan da podigneš obitelj i djecu na noge. I to je to. Ničeg drugog se ne sjećam. Došla sam k sebi, poslali su me doma i rekli da čekam nalaz - nastavila je Ružica. Nalazi su pokazali da ima „kardioinhibitornu vazovagalnu sinkopu uz asistoličke pauze“. Pojednostavljeno, zbog naglog pada otkucaja srca i tlaka smanjuje se priljev krvi u mozak što rezultira nesvjesticom. Kardiologinja je zatražila kontrolu kolega u KB Dubrava. Čekajući termin pregleda, Ružica i Miro otkrili su neplanirano iznenađenje – ona je bila trudna. Netom prije toga ona je na svoju ruku prestala uzimati lijekove protiv epilepsije budući da su nalazi pokazali problem sa srcem.
- Došavši u bolnicu, ustanovili su da mi moraju ugraditi pacemaker kako bi srcu kad stane poslao električne impulse. Ostali su šokirani kad sam im rekla da sam trudna. Liječnici su tad ustvrdili da mi ne mogu ugrađivati pacemaker u trudnoći te su mi preporučili pobačaj. Nisam na to nikako mogla pristati. Bez obzira bila beba planirana ili ne, to je moja beba! I ne znam kako bih živjela sama sa sobom poslije da sam pristala. Tu nije bilo nikakvog razmišljanja oko ishoda. No liječnici su mi svejedno, jedan po jedan, dolazili i govorili da je najbolje pristati na pobačaj. Kardiolozi, kirurzi, pa čak i neurolozi. Neurolog mi je objašnjavao da lijekovi protiv epilepsije uzrokuju teške deformacije i oštećenja ploda. Nije znao da nisam više pila te lijekove - smije se ona govoreći kako je zatražila da joj naprave ultrazvuk.
Ultrazvuk je pokazao da je s bebom sve u najboljem redu, osim što je bio nešto manji i sitniji, odnosno sporije se razvijao zbog njezine sinkope. Tada je bila trudna oko dva i pol mjeseca.
- Kad su liječnici vidjeli koliko sam odlučna u tome da ne želim pobačaj, većina je odustala i rekla da mi ne mogu pomoći. No prof. Mijo Bergovec jedini je tada rekao da to možemo napraviti, ali samo na jedan način. Bez anestezije, bez antibiotika, jedino uz lokalnu anesteziju na mjestu reza te lokalnu anesteziju za šivanje. Čak nisu tijekom operacije mogli raditi sa skenerom jer previše zrači, nego su koristili ultrazvuk. Rutinska operacija koja inače traje oko pola sata, kod mene je potrajala oko sat i pol - nastavila je Ružica prisjećajući se tog 9. veljače 2007. godine. Kazala je kako je tijekom cijele operacije bila pri svijesti.
- Pripremili su me i na kolicima dovezli u salu. Razgovarali smo cijelo vrijeme i liječnici su mi govorili točno što će sada raditi i kako će to izgledati. Pokazivali su mi što su ugrađivali u mene, pa sam tako vidjela kateter koji su kroz žilu povukli do srca, pokazali su mi elektrodu koja na kraju ima malenu kukicu sličnu sidru da se lakše prikvači za srce. To je najduže trajalo. Inače, ako govorimo o razini boli, na ljestvici do 10 ovo je bol koja vrijedi 20. Niti jedna bol ne može se usporediti s ovim, čak ni bol poroda. Lokalna anestezija djeluje svega petnaestak minuta, a onda kreće show. Osjetite dok vam diraju srce, dok razmiču tkivo, uvode, režu, bodu. Pritom morate biti potpuno mirni, tako da ne možete stiskati zube, vrištati, držati se za nešto - opisuje Ružica najmučnije trenutke koje je proživjela dodajući da je ona u svojoj odluci da neće pobaciti bila toliko čvrsta da bi u tom času otrpjela što god da su joj radili, samo da beba bude dobro.
Ovo je ionako bilo privremeno rješenje, samo do poroda, a nova operacija trebala je uslijediti nakon rođenja bebe. Priča kako je nakon prvotnog reza na prsima utonula u svoje misli sanjareći kako će joj život nakon te operacije biti lakši i bez tegoba, kako će uskoro stići prinova te će svi zajedno uživati u obiteljskom životu. Imala je od početka osjećaj da će sve dobro završiti i jednostavno se prepustila.
- Pomolila sam se Bogu. Inače, moram vam reći da sam papu Ivana Pavla II odabrala kao zaštitnika i njemu sam se molila. Nisam uopće imala pojam o vremenu. U jednom trenutku su mi samo rekli da je sve prošlo u redu i da mi ravnatelj bolnice, današnji ministar Milan Kujundžić, šalje pozdrave i iskrene čestitke na hrabrosti - objasnila je Ružica dodajući kako je unatoč psihičkoj snazi njezino tijelo ipak proživjelo veliki šok i to se odrazilo na trudnoću.
- Prokrvarila sam. Ginekologinja koja me pregledala rekla mi da vjerojatno beba nije preživjela te da ću morati na kiretažu, a ja se s tim nisam htjela pomiriti. Toliko sam toga prošla radi tog djeteta, da ovakav ishod nije dolazio u obzir. Na svu sreću, krvarenje je brzo prestalo i sve je ostalo po starom. U bolnici sam nakon operacije provela još tri tjedna, a zatim sam otišla u Kliniku za ženske bolesti i porode u Petrovoj na kontrolu. Oni su mi napravili ultrazvuk, poslali su me na test za Down sindrom i rekli da se beba presporo razvija, da je premalen u odnosu na svoju dob - kazala je Ružica. Dodatno, dogovorili su se kako će na porod doći liječnici iz Dubrave koji su je ondje pratili kako bi rodila u kontroliranim uvjetima da se smanji mogućnost komplikacija. No ona je u međuvremenu dobila trudnički dijabetes i visoki tlak, pa su je hospitalizirali u Petrovoj još u četiri navrata po par tjedana.
- Po dogovoru sam došla dva dana prije poroda u Petrovu. Bio je vikend i u smjeni je bio samo dežurni liječnik. Požalila sam se sestri da imam bolove u leđima. Ona je rekla da će me prvo pregledati liječnik. Bio je to neki mlađi doktor koji je u panici ustanovio da je porod počeo. Zvao je u Dubravu, no ondje nije bilo nikoga od mojih liječnika jer je već bila večer i bio je vikend. Dodatno, u Petrovoj nije radio lift pa smo onako, ja u trudovima a on u panici, iz prizemlja do rađaone na prvom katu išli po stepenicama. Preznojavao se kraj mene. Ostavio me u rađaoni kako bi pokušao nazvati Dubravu još jedanput, no ja sam tada rodila. Rodila sam u pet minuta, a bolovi su mi bili gotovo neznatni. Velim, trudovi su se svodili na lagane bolove u leđima i to je bilo to. Stigao je moj nasmiješeni Leon - ponosno je prepričala. No život je nije nastavio maziti. Sa suprugom i starijom djecom živjela je u trošnoj kući svoje svekrve. Bilo je puno vlage, a kuća se više nije mogla renovirati, u kakvom je stanju bila. Vratila se ondje s malom bebom, a suprug je pritom žonglirao između vrtića i škole.
Situacija se dodatno zakomplicirala kad je Leon imao dva mjeseca.
- Nakon cjepiva je dobio visoku temperaturu. Otišli smo na Hitnu, i ondje su ga zadržali. Zaključili su da mu se razvila lezija jetre, da ima krvarenje prvog i drugog stupnja u mozgu te da ima hemiparezu lijeve strane koja je ostala nepokretna. Bili smo užasnuti i izvan sebe. Tako malenog su ga selili iz klinike Fran Mihaljević na Rebro kako bi ga liječili. U bolnicama je proveo četiri mjeseca. Ja sam već tada trebala na novu operaciju srca, da mi ponovo ugrade pacemaker, ali stalno sam odgađala dok njemu ne bude bolje. U tom, razdoblju imali smo problema i s Ivanom koji ima jako rijedak Marfanov sindrom zbog kojeg mu je tkivo među kostima labavo. Znao je u bolnicama provesti i po mjesec dana, tako da smo se suprug i ja izmjenjivali u posjetama, oko čuvanja i brige oko djece. Bilo je jako stresno, ali nekako smo sve to proživjeli. Konačno, šest mjeseci nakon poroda Leon je bio doma, a ja sam mogla na novu operaciju - nastavila je ona. Ovog puta išla je pod anestezijom i operacija je zbilja bila rutinska u trajanju od pola sata, a već je nakon tri dana bila doma. Zbog krvarenja u mozgu i hemipareze s Leonom su imali dodatnih angažmana, dječak nije govorio do tri i pol godine, a tek kad je krenuo u školu prestali su ići na vježbice na Goljak.
- Od posljedica su mu ostale jedino teškoće s razumijevanjem. U prvom razredu je imao asistenta u nastavi, ali sad smo evo, u četvrtom razredu i sve je prošao s odličnim uspjehom. Ivan završava treći razred Industrijsko strojarske škole, a Tea je krenula u školu za slastičarku. Oni su moj život, sve moje - ponosno hvali svoju djecu Ružica dodajući kako je zbog Leonovih teškoća bila na porodiljnom do njegove osme godine. Radila je u privatnoj tvrtki kako spremačica, no tvrtka se ugasila i ona je ostala na burzi od 2014. godine. Stres i proživljene strahote ipak su ostavili traga na njezinom zdravlju pa su tako prošle godine liječnici otkrili da ima dijabetes, a vratile su se i nesvjestice pa je ponovo na antiepilepticima.
- Imam trajno i nepovratno oštećenje zdravlja tako da sam predala papire za invalidsku mirovinu, pa ćemo vidjeti. Za sad živimo od suprugove plaće te Leonove i Ivanove pomoći za njegu. Probleme sa zdravljem rješavam kroz dnevne bolnice gdje stalno odlazim na kontrole i preglede, ali bolje tako nego u bolnici. Ne žalim se, i iskreno, kad pogledam svoju obitelj mogu reći da je vrijedilo svake minute patnje i opet bih prošla isto bez razmišljanja - uvjerena je Ružica.
Zbog svoje hrabrosti dobila je priznanje Ponos Hrvatske, no kaže kako je imala neugodnosti kad je to objavila na Facebooku pa je uklonila slike.
- Pojedinci su mi slali prijeteće poruke da su branitelji ponos Hrvatske, a ne ja i zašto se guram tamo gdje mi nije mjesto. Nije mi se dalo svađati - skromno je slegnula ramenima za kraj.